Peto predavanje

Dornach, 27. prosinca, 1921.

Prema onome što sam vam dosada iznio, takozvana imaginativna spoznaja postiže se vježbanjem uzdizanja nejasne i nesamostalne djelatnosti koja se odvija nesvjesno u periodu od sna do pune svijesti. Želim li se točnije izraziti, tada moram reći da se san ne uzdiže do svijesti sa svojim sadržajima - time bi se postigla jedino nejasnost - već se djelatnost koja dok sanjamo više nije nejasna, i koja se uzdiže do pune autonomije, odvija pri punoj svijesti i time postaje temelj imaginativnoj spoznaji. Ova djelatnost značajno se razlikuje od čiste djelatnosti snivanja. Kod same djelatnosti snivanja, vanjskom stvarnošću smatramo ono što se pojavljuje pred našom svijesti, jer mi nismo aktivni u djelatnosti stvaranja snova. Ali kada djelatnost stvaranja snova podignemo do svijesti, otkrivamo da su slike koje smo sami stvorili prvo do čega smo dospjeli. Dakle nikad ih nećemo, kako sam to već naznačio, u tom obliku smatrati za stvarnost, u suprotnom nikada ne bismo bili antropozofski znanstvenici, već oni koji haluciniraju. Nakon ove meditacijom redovito izvođene djelatnosti koja dovodi do življenja u slikama, pridružuje se druga koja može iste slike potisnuti, koja treba isprazniti svijest od ovih slika. Usvoji li se ova djelatnost i uspije li se, nakon što su se duševne snage osnažile, kroz stvaranje slika i njihovo uništavanje živjeti u punoj svijesti, tek onda se doista nalazimo u duhovnom svijetu. Vježba se djelatnost, koja je duhovno-duševna, neovisna od tijela. Dakle, ne percipira se putem tjelesnih organa. Ne misli se tijelom, misli se duhovo-duševnim i tada sadržaj svijesti postaje duhovan.

Ja sam sinoć rekao da model za duhovno percipiranje antropozofskih znanstvenika nisu zasanjani doživljaji svijesti, već slobodni, samosvješću prožeti osjetilni doživljaji. Prije svega,  nadosjetilnu spoznaju ne percipiramo kroz osjetila. Ono što činimo je promatranje unutrašnje slobode s kojim se krećemo između osjetilnih percepcija neovisnih od naše osobnosti, promatramo je kao sposobnost. Ovo stupa pred našu dušu kada ulazimo baš u konkretne pojedinosti.

Promotrimo oko, organ osjetilnog percipiranja koji je najkarakterističniji za sposobnosti osjetilnog percipiranja. Oko vam obznanjuje svoju organsku samostalnost već time što leži u očnoj šupljini, puput nečega zatvorenog u sebe, sićušnim mostom povezano s ostatkom organizma. U određenoj mjeri u očima možemo nazrijeti nešto što je razmjerno samostalno u ljudskom organizmu, u njegovu gledanju vanjskog prostora.

Zanemarimo sad unutrašnjost osjetilnog percipiranja kod očiju i držimo se nečega naizgled vanjskog. Pored očiju su smještene suzne žlijezde. One izlučuju tekućinu koja se sastoji od vode i soli, i počinju je izlučivati kad smo budni. One vlaže oči, vlaže onaj dio koji je izložen vanjskom svijetu između otvorenih kapaka. Suze neprestano ispiru oči, ispiru prašinu koja izvana ulazi u oči. A kada su suze završile svoju higijensku zadaću, kada su isprale oči, ulijevaju se kroz nježne suzne kanaliće u nos i na taj način bivaju izlučene. To je nešto što pripada normalnoj djelatnosti organa očiju. Priznat ćete da u običnom životu o tom higijenskom djelovanju unutar očiju nemate pojma, i da se sve to odvija u nesvjesnom. Ovdje imamo posla s jednom čisto organskom djelatnosti koja je smislena i mudra ali koja je posve nesvjesna organska djelatnost.

Ova djelatnost se može pojačati. To se dešava kad hladnoća nadraži oči ili kad se oko ozlijedi. Može se desiti i kad su oči ili cijeli ostatak organizma umorni; tada suze bivaju obilnije. Ako promislite o tome što se događa, postajete svjesniji uzroka koji izaziva suze, ali i posljedica  izlučivanja suza. Cijela ova djelatnost može se još pojačati, što se događa kada čovjek postaje svjetan svoje osobne povezanosti sa svijetom. Događa se onda kada se doživljava moralno-duševna tuga i bol koji izazovu plač, tada se moralno-duševno izlučuju suze. Vidite, to je uzdizanje prema gore, u svijest. Djelatnost izlučivanja suza se prvo odvija u potpuno nesvjesnoj sferi, zatim se sve više uzdiže u sferu svjesnog, moglo bi se reći, u sferu duševno-moralnog.

Na ovoj jednostavnoj činjenici koja se odvija u relativno samostalnom dijelu ljudskog organizma, može se predočiti što se događa kada se kroz meditaciju vinemo k duševno-duhovnom životu oslobođenom od tijela. Kada plačete jer ste dobili pismo koje vas je rastužilo, morate si reći: ono što doživljavam zbog pisma prilično je izvan organizacije očiju, to nema nikakvu unutrašnju vezu s očima. Usprkos tome djeluje na oči. Da samo čitanje ne uzrokuje suze, to se vidi iz toga kada vam netko čita pismo. Radi se o tome da možemo objasniti da se nešto izvanjski događa samo od sebe, da je to djelovanje izvana prema unutra koje izaziva organski proces. Ovaj proces je takav da na njega djeluje nešto izvan njega.

Možete stvari misliti još šire. Naime, možete misliti sljedeće: Vježbali ste zadržavanje suza i teške nevolje u životu doživljavate tako da vama duševna bol nije tako jaka kao kod onih koji odmah plaču, već duševnu bol doživljavate samo u duši i ne dovodite se do suza. Zbog toga niste hladniji, ali doživljavate na duhovno-duševan način, pri čemu je ono što se događa u duši odvojeno od tjelesnog organizma. Što se dešava u duši, ne izražava se odmah u tjelesnom.

Ako na osnovu ovog primjera iz života proširite misli na cijeli život imaginirajućom, inspirirajućom svijesti, kada promišljate ovakav samostalan duhovni doživljaj koji nema nikakav utjecaj na organizam i koji se u cijelosti odvija neovisno od organizma, iz toga vidite – onako kako se doživi bol u duši bez suza, bez prelaženja u organizam očiju – sliku doživljaja koji unosite u duhovni svijet. Iz ovoga vidite kako doživljaj možete, kada se odvija na ispravan način u duhovnom svijetu, u svijetu s onu stranu osjetilnog tepiha, oslikati na takav način da se jasno pokaže da je samo nastavak onoga što se događa na neki način kod normalnih, običnih ljudi. Samo je potrebno raditi duhovno-duševne vježbe da bi se na ovaj način postigla neovisnost od tjelesnog. Ako s vježbama stignete tako daleko da doživljaje možete podrediti samostvorenoj imaginaciji, dostigli ste praznu svjest i k tome još doživljavate duhovno-duševni sadržaj, tada ćete prvo doživjeti tablo (niz slika, film, nap.prev.) vašeg dosadašnjeg zemaljskog života, otprilike unazad do vašeg rođenja. Fizičko tijelo pritom ne vidite. Ono nestaje kada se postigne percipiranje oslobođeno utjecaja tijela. Pred dušom se pojavi i zastane sve što je doživljeno a što inače leži u nesvjesnoj struji sjećanja iz koje izranjaju pojedinačna sjećanja. To izranja pred dušu ali ne kao u običnom sjećanju, već je tu odjedanput, ono je na određeni način vremenski organizam, unutar sebe pokretljiv vremenski organizam.

Prostorni organizam koji nosimo u sebi je organizam time što u svojim pojedinim dijelovima posjeduje djelatnu promjenu, dijelovi su neovisni jedan od drugog, i  sve je sklopljeno u jednu cjelinu. U kakvom će stanju biti trbuh, ovisi o glavi, u kakvom će stanju biti glava, ovisi o tome u kakvom je stanju trbuh. U organizmu je sve međusobno ovisno. Tako je i s vremenskim organizmom: kasniji doživljaji učlanjeni su organski u prethodne. Odjedanput cijeli tablo izranja pred našu dušu.

Kada porastom snage kroz koju je ranije samostvorena imaginacija bila prigušena dođemo do toga da se tablo sjećanja priguši, dakle do toga da ne samo da ne vidimo vlastito tijelo, već se cijeli tablo učini unutrašnje nevidljivim pri čemu ostanemo u budnom stanju, tada dolazimo do stupnja spoznaje koji otkriva duhovno-duševno, doživljavamo prednatalno stanje, ili kažimo stanje prije začeća. Tijekom cijelog zemaljskog postojanja u sebi nosimo duhovno-duševni svijet u kojem smo boravili prije nego smo se spustili u zemaljsku postojanje. Ono djeluje i živi u nama, ali djeluje i živi u nama poput djelovanja vodika na kisik u vodi. Kao što  ne možemo istraživati vodik dok je vezan na kisik u vodi, ne možemo istraživati niti duhovno-duševno između rođenja i smrti. Kisik se mora izlučiti iz vode; isto tako moramo izluučiti i duhovno-duševno. Time ne ulazimo u prošlost već ravno u prednatalno postojanje. Opažamo ono što se spustilo u zemaljski oblik postojanja. Na ovaj način dobivamo pregled onoga u čemu se živjelo, prije nego smo stigli na zemlju.

Naravno da možemo reći da se na taj način ne želimo pripremiti za istraživanje  vječnog u čovjeku. Bez sumnje, čovjek ima slobodu da tako nešto niti ne čini. Ali i bilo kakvo naivno vjerovanje da se duhovno-duševno može shvatiti kroz običnu svijest, isto je i kao vjerovati da se vodik može istraživati dok je vezan u vodi, bez da ga se prvo izdvoji. Morat ćemo jednostavno priznati, da običnom sviješću nije moguće spoznati duhovno-duševno. Ne želimo li jednostavno priznati rezultate duhovnog istraživanja, ne ostaje ništa drugo do šutnja o duhovno-duševnom i bavljenje materijalnom stranom postojanja. Ovo neke ljude danas ljuti, ali postoje stvari u životu s kojima se ne može ništa drugo nego ih prihvatiti takvima kakve jesu.

Tako stižemo konačno do inspirirajuće spoznaje. Inspirirajuća spoznaja je spremna postati inspirirana onim što inače ne ulazi u našu svijest i organizira nas kao što je organizirano disanje u nama ili disanje kisika kojeg na materijalan način uzimamo iz zraka koji nas okružuje. U određenoj ćemo mjeri biti ispunjeni inspirirajućom spoznajom, svjesno ćemo se ispuniti svojim prednatalnim postojanjem, kao što se pri disanju punimo materijalnim kisikom. Mi udišemo naše duhovno-duševno. Uzdižemo se do inspiracije. Ovaj naziv nije proizvoljno uzet, nego je izabran zbog osobitosti koje ima ova spoznaja.

Ali ova spoznaja ima još jednu osobinu. Ona će također biti prodobnije objašnjena u mojoj knjizi Kako se postižu saznanja viših svjetova. Naime, još nešto mora biti usvojeno ako  želimo doći do inspirirajuće spoznaje. To je duhovna prisutnost. Duhovnu prisutnost posjeduju oni koji mogu brzo reagirati u bilo kojoj situaciji, a ne prvo naklapati iznoseći svoje sudove dok prilika za djelovanje prolazi. Kroz situacije koje to zahtjevaju, trebamo vježbati brzo reagiranje i brzo djelovanje jer naime, ono što se pojavljuje u inspiraciji, brzo prolazi: u trenutku kad se rađa, također i nestaje. Na inspiraciju se mora moći brzo usmjeriti pažnja.

Iz toga vidite da je običan vanjski osjetilni svijet, kada stojite pred njim, prostorno raširen. Pristupimo li sljedećem što susrećemo, vlastitom životnom tablou, odjednom pred sobom imamo vrijeme, i tada u inspirirajućoj spoznaji čovjek izlazi van protoka vremena. Uputno je trenutno zamjećivati. Potpuno izlazimo iz protoka vremena. Vrijeme više nema nikavo unutrašnje značenje za ono što smo postigli u inspirirajućoj spoznaji.

Uživljavajući se u životni tablo, otkrivamo kako sadrži nešto puno realnije nego čisto sjećanje. Predodžbe sjećanja su neutralne, one nemaju  unutrašnju snagu, one na neki način leže i možemo ih prizvati, ali one nemaju unutrašnju snagu. Ono što sadrži tablo života ima  unutrašnju snagu, te istovremeno sadrži  i snagu koja oblikuje čovjeka, koja formira djelujući iznutra, koja primjerice kod djeteta, čiji mozak još nema samostalanu gipkost nego se oblikuje tek tijekom prve godine života, djeluje kao nadosjetilna oblikotvorna snaga. Upoznajemo oblikotvornu snagu jer je životni tablo sadrži u sebi. Dakle, ne zahvaćamo u nešto apstraktno predodžbeno, već zahvaćamo stvarnost, tijek vremena koji je ispunjen snagama: to o črmu govorimo je finije, etersko tijelo, nazvanom još i oblikotvornom snagom, koja se u prostoru pojavljuje kao zaokružena slika, samo na trenutak zaustavljena u neprestanoj struji. Etersko tijelo je neprestano kretanje. Kada ga se pokuša naslikati, u stvari se slika nešto nestvarno, nešto što ne može trajati dulje od trenutaka jer se stanje svakog trena mijenja, prethodno je uvijek drugačije od idućeg. Ovo ga u cjelosti čini vremenskim tijelom, koje kao tijelo snage leži u temeljima rasta i izmjene tvari ljudskog organizma. To je tijelo oblikotvornih snaga, o kojem govorimo kao o finijem, eterskom tijelu. Riječ etersko ne smije nas podsjećati na ono za što se koristi u fizici, već samo na ono što je do sada okarakterizirano i kao takvo imenovano.

Ako  u imaginativnoj spoznaji stignemo tako daleko da se nađemo u duhovno-duševnom vanjskom svijetu i prije svega uspijemo percipirati vlastiti tablo života, dakle eterske ili oblikotvorne snage, doživjet ćemo određenu promjenu, preobrazbu spoznajnog života. Pri spoznaji eteričnog bića može se zaključiti da ono niti jest niti nije slično uobičajenom naturalističko-apstraktnom načinu spoznavanja, već je to umjetnički rad. U puno se većoj mjeri mora razviti oblikujuće mišljenje, ono mišljenje koje podsjeća na poseban način razmišljanja umjetnika. Doduše, veoma je različito od umjetničkog način predočavanja jer ono se što umjetnik oblikuje, zaustavlja unutar bića mašte. Maštovita djelatnost je na najeminentniji način povezana s ljudskim tijelom, nije oslobođena tjelesnosti. Djelatnost koja se uvježbavala pri imaginativnoj spoznaji, oslobođena je tjelesnosti, i stoga može zahvatiti zbilju. Umjetnikovo stvaranje se ne može postaviti u svijet kao stvarnost. Umjetnici nikada nisu imao predodžbu o, primjerice,  Milanskoj veneri koja hoda i dolazi im u susret. Ono što slikar naslika nije realnost. Jedanko kao što vas vrag kojeg ste ugledali na nekoj slici ne može uloviti, niti ćete ga se bojati. Način na koji se slikar postavlja do svarnosti povezan je s ljudskom tjelesnom zbiljom, ali ne uranja u duhovno-duševnu zbilju. Ono što je postignuto u imaginativnoj svijesti uranja u stvarnu zbilju i događaje.

Može se reći i spoznajno-teoretski navesti kako se spoznajom uopće ne bi trebalo baviti na umjetnički način. Jer spoznati znači, uz pomoć diskurzivnih pojmova, logično prelaziti od jednog pojma do drugog; a kada se prelazi u umjetničko, izlazi se iz područja dozvoljene spoznaje. Zaista se može dovoljno dugo i dobro filozofirati na koji se način spoznaja postiže ili ne postiže: kada bi priroda ili svijet bili umjetnici, uopće se ne bi prepuštali golom logičnom mišljenju. Do umjetnosti se ne dospijeva, ona izmiče goloj logičnoj spoznaji. Od tuda može biti ispravno ono puko logično kako spoznja ne treba biti umjetnička: s neumjetničkom spoznajom ne uranja se u etersku stvarnost. Radi se o tome kakav je svijet, a ne kakva bi spoznaja trebala biti, nije da mi iz kojeg logično ispravnog polazišta nešto priznajemo. Stoga se mora reći da umjetnički trenutak nastupa onda kada se uzdižemo od uobičajene do imaginativne spoznaje.

Kada smo inspirirani, tada inspiracije koje nosimo u svojoj svijesti postaju takve da ih opet možemo usporediti s doživljajima koje s njima jesu i nisu slične, a to su moralni doživljaji i shvaćanje moralnih ideja. Inspiracije iz duhovnog svijeta slične su moralnim idejama po tome što se kvalitativno čini isto i kada se doživljavaju moralne predodžbe, kada se u svojoj svijesti dozvoli prisustvo moralnih ideja i ideala. Ovoj kvalitateti unutrašnjeg doživljavanja također su slične inspiracije moralnih doživljaja - ideala; ali su oni isto tako i potpuno različiti time što moralne ideje koje zahvaćamo, nemaju vlastitu unutrašnju aktivnost da se ostvare iz vlastitih snaga. Naš moralni ideal prije svega ne posjeduje snagu, on je nemoćan. Iznosimo ga zaobilazno u svijet, kroz našu tjelesnu osobnost. Moralni ideali sami za sebe ostaju samo misao. To nije inspiracija. Mi ih prispodobimo na način da su one kvalitativno slične moralnim predodžbama i impulsima; ali se one kao nešto realno i moćno u svijetu dokazuju svojim ostajanjem, kao nešto što djeluje na način djelovanja prirodnih snaga. Poniremo, dakle, u svijet koji možemo promišljati poput moralnog svijeta, koji je otpočetka realan zbog svoje vlastite snage.

Kada inspiracija stigne tako daleko  da smo u vlastitom  u duhovno-duševnom svijetu iz kojega primamo duhovno-duševni sadržaj, tada je za njegov potpuni doživljaj potrebno još nešto. U duhovno-duševni svijet mora se unijeti nešto čega nema u našem apstraktnom svijetu misli. Treba se prenijeti požrtvovnost na objekt. Ne možemo u potpunosti naučiti upoznati biće ili snagu duhovno-duševnog svijeta ako nismo prišli s ljubavlju iz vlastitog bića, ako do kraja ne možemo preliti u ono što se nekome u inspiraciji ponudilo. Inspiracija je izvjesno i prije svega samo otkrivenje duhovno-duševnog. Kada sami sebe predajemo onome što nas inspirira, izlijevajući se u ljubavi, tada se otkriva unutrašnje biće. Ukoliko u tom svijetu na životan način doživimo duhovno-duševnu realnost, ušli smo u područje intuicije.

To je intuitivna spoznaja. I u običnom životu postoji intuicija, ali samo kao sjena, ona živi u religioznoj osjetljivosti i religioznim osjećanjima. Ono što se nalazi samo unutar religioznih osjećaja, bez da stojimo u nekom posebnom svijetu, to je u duhovnoj intuiciji do kraja ispunjeno sa stvarnošću. Tako da je duhovna intuicija slična ali i različita od čistih religioznih osjećaja. Oni ostaju subjektivni. U duhovnoj intuiciji unutrašnje biće struji u objektivnom, živi unutar duhovno-duševne stavrnosti, tako da možemo reći da je intuitivan način nadosjetilne spoznaje i sličan i različit od religioznih predodžaba.

Želimo li stupnjeve više svijesti poredati po određenoj strukturi, možemo reći da u svakodnevnom životu prvo imamo spoznaju redovne predmetne svijesti, naturalističke, nakon čega stižemo do spoznaje putem imaginacije, koja je umjetnička, a zatim i do spoznaje putem intuicije koja je religiozna, ali samo u smislu u kojem sam to već okarakrerizirao.

U čovjeku se nalazi i djeluje ono što se umjetničkim, religioznim i moralnim predodžbama zahvaća u stvarnost. Jedino što izmiče svakodnevnoj svijesti. Stoga se upravo kroz upoznavanje doživljaja naosjetilne svijesti može shvatiti cijelog čovjeka. Naročito se može upoznati upravo dječja priroda, ako se upoznaju uzvišeni članovi ljudskog bića, jer u djeci snažno djeluje ono što se iz duhovnog svijeta uživljava u fizički svijet, ono što se putem imaginacije, inspiracije i intuicije može spoznati u ljudima. Ali se mora postaviti u pravilan odnos do toga kako nadosjetilno stoji u odnosu na fizičko, tjelesno.

To se može posebno dobro na primjeru pamćenja, sjećanja. Sjećanje svojom djelatnošću zahvaća u tjelesno. Tijelo sudjeluje u našoj djelatnosti prisjećanja. To se može dokazati već posve uobičajenim iskustvom. Kada učimo jednu ulogu ili pjesmu, i ona nekako ne želi odmah ući u nas, kada prospavano noć, drugi dan nam ide brzo, dolazi samo od sebe. Tijelo se pripremilo svojim obnavljanjem za obavljanje posla koji  mora izvesti upravo na tjelesan način.

I inače naša uobičajena anatomija i psihologija uistinu mogu dokazati na pojedinostima, kako će se izvjesni dijelovi pamćenja ugasiti ako se odvoje dijelovi živčanog sustava. Ukratko, zbog ovoga se uviđa povezanost pamćenja s tjelesnim organizmom. Kada se vježba pamćenje, i tijelo uvježbava jednu djelatnost. Ali je djelatnost i sposobnost pamćenja drugačija, do čega ćemo doći, od onog što se doživi u imaginaciji i inspiraciji, u višoj svijesti; jer one nisu ovisne o tijelu. Ono što se nadosjetilno doživi, ne smije zahvaćati u tijelo. To se također vidi u doživljaju kako se one ne utiskuju u uobičajenu svijest, njih se ne možemo prisjetiti na uobičajen način.

Onima koji istražuju na antropozofski način, obično sjećanje drugih doživljaja uvijek treba biti po strani, mora biti neokrnjeno. Uvijek treba biti sposoban za svakodnevni život. Ali se uz to jako dobro zna: osim toga i živi se u nadosjetilnoj spoznaji koja se ne utiskuje u svakodnevno sjećanje. Jednako kao što u sebi ne nosite pravu ribu koju ste promatrali, nosite je slikovito u sebi, i morate se vratiti do nje ako je želite ponovno percipirati. Nadosjetilnom spoznajom postiže se percepcija, a ne predodžba, stoga joj se uvijek mora vraćati. Ali se možemo sjetiti što smo radili da bismo došli do nadosjetilne spoznaje. Kada se to ponavlja, ona se ponovno pojavljuje, ali pasivno; ne djeluje odmah u sjećanju. Ona je stoga samo putem aktivnosti ponovno dohvatljiva. Ova osobina sjećanja biti udaljen, je posebna odlika nadosjetilane spoznaje. Može se je ponovno dozvati, ali se to mora činiti na isti način kao što se to učinilo i prvi put. Može se sjetiti puta kojim se došlo do nje, ali ne i tako jednostavno samog nadosjetilnog doživljaja.

Upravo ovime se pokazalo, kako je nadosjetilni doživljaj različit od onog što se zaključuje u svakodnevnom životu. Pritom je posve sigurno kako zdravo ljudsko sjećanje mora teći paralelno uz sve prave nadosjetilne doživljaje. Onaj tko u nadosjetilnim doživljajima izgubi svakodnevnu struju svoga sjećanja, taj će se cijelom svojom osobnošću utopiti u nadosjetilnoj spoznaji. Neće biti antropozofski znanstvenik, već onaj koji halucinira, koji u potpunosti živi u svojim vizijama i slikama.

Ono što je važno, je da je isključeno sve puko halucinacijski, da sve doživljeno u nadsjetilnom stoji uz ono što je zdravo stanje duše. Ovoga se mora svakako čvrsto držati, ako se nadosjetilnu spoznaju želi prosuditi na ispravan način. Tko primjeti kako i imaginacija i inspiracija koje su dane u antropozofiji, mogu isto tako biti i halucinacija, u stvari još ne poznaje karakteristične osobitosti antropozofskog puta, i govori o nečemu što nije iskusio.

Važno je promatrati povezanost nadosjetilnog i pamćenja. Jer, gledajte, to sve spada u stvarnost ljudskog života. Ono nadosjetilno, koje inspiracijom i imaginacijom dovodimo pred naše duše, postoji. Mi ga samo pozivamo u našu svijest. Ali u onome, što je sjećanje, mi ne radimo posve sami, već s nama zajedno radi i naša podsvijest. Dakle, ono što doživimo u imaginaciji, ostaje u duhovnom svijetu, ali stupa na neki način pred čovjeka i ujedinjuje se s njim; dok sjećanje struji nadolje u njega, zahvaća tjelesnu organizaciju i organizira je za zajedničko djelovanje. Prodire u organizaciju tijela. Upravo se uspoređivanjem imaginativnog sa sjećanjem može primjetiti točno razlika između onoga što se utjelovljuje i onoga što trajno, između rođenja i smrti, živi u nama, ali izmiče uobičajenoj svijesti i stoga mora biti otkriveno antropozofskim istraživanjem.

Tek udubljujući se u međudjelovanje tjelesnog čovjeka s nadosjetilnim ljudskim bićem, upoznat ćemo cjelokupnog čovjeka; uživljavajući se u ono što nam otkrivaju nadosjetilne spoznaje upoznajemo dijete, budućeg čovjeka, kako bismo ga zaista mogli na odgovarajući umjetnički način odgajati i poučavati. Ponešto od toga kako nadosjetilna mudrost djeluje na pamćenje i sjećanje može se uočiti na jednom konkretnom primjeru.

            Uzmite za primjer da u nekom razredu postoji dijete i nastava se počinje održavati po nekoj osnovi. Nastava se odvija na uobičajeni način i vjerujemo kako radimo sve ispravno. Ali u jednom trenutku primjetimo kako jedno dijete postaje sve bljeđe i bljeđe. To ne mora biti na napadan način, već ovo bljedilo možda može biti primjetljivo samo onome tko se posebno školovao da primjeti ovako nešto. Upravo bi moralo biti prisutno kod učitelja i odgajatelja, kako bi mogli zauzeti stav o životu na osnovu jednog suptilnijeg promatranja i zamjećivanja.

No, ovakve stvari naravno, onako kako sam ih upravo naznačio, ovise o svekolikoj raznolikosti; ali onaj koji je upravo putem antropozofske nadosjetilne spoznaje došao i do spoznaje čovjeka, on će kao učitelj i odgajatelj putem spozaje pune života djelovati produbljujuće i osnažujuće na svoje prirodne elementarne odgojne i obrazovne nagone. Pedagogija i didaktika koja svoja pravila utemeljuje u apstraktnim zakonima je za praktičnog odgajatelja i nastavnika zaista nešto što ga prije svega postavlja u životnu situaciju u kojoj kao da se stalno spotiče; ona u sve unosi nesigurnost. Ako se stalno mora promišljati: Kako ustvari odgajati? Koja pravila propisuje pedagogija i didaktika? – time se gubi neposrednost, gubi se opravdanost nagonskog. Pedagogija i didaktika koja se gradi na antropozofskim temeljima ne djeluje na ovaj način; ona puno intimnije ulazi u cijeli ljudski život, i ona pokopati nečije elementarne odgojne instikte, već će ih upravo suprotno: osloboditi, oživjeti, zagrijati i osnažiti. Neposrednost se ne gubi, već se produbljuje i oživljava. To je ono čemu antropozofska pedagogija i didaktika streme za učitelje i odjatalje. Kako je u životu sve raznoliko, i odnosi teže biti veoma raznoliki: pa kada pred sobom imate blijedo dijete – i ako je postalo blijedo zbog drugih razloga nego što sam ih naveo, učitelj i odgajatelj će to svakako primijetiti zbog svojih prirodnih nagona, ali može se neizbježno dogoditi i slučaj koji ću sada okarakterizirati – dakle  dijete je sve bljeđe i bljeđe. Ako obratim pažnju na njega na temelju pedagoških nagona produbljenih antropozofskim pogledom, možda ću otkriti da se ovo dijete prenatrpalo sadržajima za pamćenje; previše sam zahtijevao od njegovog pamćenja i sjećanja.

Gledajte, u antropozofiji se radi o skretanju pažnje na unutrašnje međusobno djelovanje duhovno-duševnog i tjelesno-fizičkog. Antropozofija ne želi pred ljude na bilo kakav način  iznositi jedino vijesti o duhovnom, nego također želi razumjeti živo djelovanje duha i na materijalno. I to se može učiniti jedino na životno praktičan način; jedino ovo čovjeka može snažno postaviti u život, u kojem treba ispuniti svoje zadaće.

Primijetit će se, ako se ovakvo nešto nije shvatilo na vrijeme, da je dijete postalo blijedo zbog preobilnog materijala za pamćenje. Ako dijete i dalje nastavimo šopati sadržajima za pamćenje, tada će idući stepen duševnog otkrivenja izgledati ovako: dijete postaje bojažljivo, počinje se svačega bojati. Ovo neće biti očito pri površnom, već samo suptilnom promatranju koje bi odgajatelji i nastavnici umjetnici trebali steći. Ako se dijete i dalje nastavi zatrpavati, zbog nekakvih teoretskih predrasuda, sadržajima pamćenja, kao zadnji stupanj pojavljuju se smetnje u rastu. Dijete na razne načine zaostaje u rastu.

Ovdje se vidi međusobno djelovanje duhovno-duševnog i tjelesnog. Uči se koliko je nužno za odgajatelje i učitelje, steći predodžbu, kako se odnositi prema ljudskim nagnućima k pobolijevanju ili ozdravljenju. Naravno da će se teški slučajevi bolesti prepustiti doktorima ali u odgoju stalno imamo posla s iživljavanjem finijih nagnuća k pobolijevanju ili ozdravljenju. Učitelji i odgajatelji moraju u svakom trenutku biti toga svjesni. Učitelji i odgajatelji moraju znati kako ljudska priroda u svojoj cjelini kroz ovo ili ono naginje k zdravlju ili bolesti; kako se uzrokuju bolesti, na primjer u slučaju koji sam vam sada predstavio. Kroz jednu ovako oblikovanu svijest dospijeva se do ispravnog držanja naspram pretrpavanja pamćenja i do drugačijeg načina pristupanja djetetu. Vidjet će se kako će dijete dobiti zdraviju životnu boju ako se ubuduće ne bude prejako apeliralo na njegovo sjećanje, već više na doživljavanje. Recimo da se jedan dan pred njega donese nešto lijepo čemu se on neposredno veseli, sljedeći dan donijet ćemo opet nešto lijepo ili ono od prethodnog dana ali na drugačiji način. Dakle više se ne apelira na njegove sposobnosti pamćenja.

Pred sobom imamo drugog dječaka kojeg opet,  školujemo na određenim temeljima. Nakon nekog vremena suptilnog promatranja kod njega se primjećuje crvenilo. Crvenilo koje nije uzrokovano sramom, već crveniko koje suovisi s čitavim njegovim zdravljem. Ono nije upadljivo, već se otkriva samo intimnijim promatranjem: dječak jednostavno ima nešto crveniju boju kože nego što je bila ranije. Naravno da crvenilo može biti uzrokovano raznim stvarima; ali će se pojedinosti utvditi u zdravoj umjetnosti odgajanja i obrazovanja. Može se desiti slučaj, da sam upravo ovom dječaku u odnosu na njegove mogućnosti pamćenja dao premalo, da sam premalo apelirao na sposobnost pamćenja. Stoga je pocrvenio i ja moram pojačati drugu stranu u kojoj počinjem zahtijevati njegove sposobnosti sjećanja. I ovdje može doći do pojačanja prethodnog nježnog, do sve većeg crvenila. Naime, iduće što slijedi je duševno: dječaka oblije lagano, ali u osnovi već značajno crvenilo ljutnje ili bijesa. Posve je moguće da dijete zbog nezaposlenih sposobnosti sjećanja postane ljutito, da ima bolesne ispade bijesa koji onda povratno djeluju štetno na organizam; jer su duhovno-duševno i tjelesno između rođenja i smrti u stalnom naizmjeničnom djelovanju. Najveći porast koji se može doživjeti jest da dijete dođe u stanje pojačanog, odonoso nepravilnog disanja i optoka krvi. U ovom se smjeru može u djetetu može izazavati loše stanje, ako nismo snalažljivi u onome što se ustvari izražava crvenilom kože, u bijesnom i ljutitom crvenilu i na kraju u lagano ubzanom disanju i cirkulaciji. – Neke stanja, koja se skrivaju u ljudima mogu tek nakon nekoliko godina, kada su prisutni i drugi uzroci, dovesti do veoma teških bolesti čiji početak leži u pogrešnim postupcima u odgajanju i obrazovanju.

Stoga onaj tko želi biti odgajatelj ili nastavnik, mora neizostavno steći spoznaju o tome koji putevi u ljudskoj prirodi vode do ozdravljenja ili pobolijevanja, do nastanka bolesti. Kako je rečeno, krajnji slučajevi pripadaju liječnicima, ali se u razvoju čovjeka stalno pojavljuju putevi k ozdravljenju i pobolijevanju. Odgajatelj i nastavnik ih moraju poznavati, štoviše morali bi ih moći uočiti i kada se izražavaju samo nježnijem. Prva stvar koju bi onaj koji odgaja i obrazuje morao znati, jest kako nastaju bolesna i zdrava stanja.

Da bih ovo učinio još jasnijim, treba mi još jedna drastična slika, koju možete i pobiti, ali u životu je sve moguće u nekom obliku. Stoga, ono što vam sada želim predstaviti može u nekom drugom slučaju samorazumljivo doći i u drugačijem obliku. Ako se uživjelo u antropozofsku didaktiku i pedagiju, naviklo se tražiti za ono što susrećemo mnogostruke uzroke; ja vam želim predstaviti primjer koji je isto tako moguć.

Uzmite za primjer da jedan dječak ili djevojčica sjede u razredu. Dijete je dugo vremena pažljivo i ja sam svakako time zadovoljan. No, ono počne gubiti pažnju i više nije dovoljno pažljivo. Izvjesne stvari koje iznosim, prolaze pored njega. Tada može doći do toga da  nedovoljno obrazovan odgajtelj prema svome nahođenju posegne za šibom ili nekom drugom kaznom, ne bi li vratio djetetovu pažnju. Onaj tko je upoznat s međudjelovanjem duhovno-duševnog i tjelesnog u ljudima u odnosu na načine zdravlja i bolesti, posegnut će za nečim sasvim drugim. On će dječaku ili djevojčici reći da na vrijeme mora rezati nokte na rukama ili nogama; predugo si čekao da odrežeš te nokte. – Jer ono što se ispoljava kao snaga rasta, prelazi u ljudsko nastajanje, u rast noktiju na rukama i nogama, što je također prožeto dušom i duhom. A ako nokti na rukama ili nogama postanu predugi, tada se rast zaustavlja i ne ulijeva se više u nokte na rukama i nogama, već se zaustavlja. Zaustavljanje rasta ponovno će se osloboditi tek kada se nokti podrežu, dakle kada se ponovno pojave male slobodne površine,  jer ovaj zastoj na drugoj strani zaustavlja također i duhovno-duševno pamćenje. Pažnja se može razvijati samo u organizmu kojim teče puni, slobodni i nesputani život. U najvećem broju slučajeva neće se upozorenoj djeci podrezarti nokte na rukama ili nogama na pravi način, niti će se primijetiti promjene i preobrazbe pažnje.

Iznosim ovakav primjer samo da biste uvidjeli kako antropozofska pedagogija i didaktika ne polaze od zapostavljanja fizičkog tijela i uzdizanja samo u nebulozno-duhovno, već od toga da se ispravnim shvaćanjem duhovnog razumije život na ispravan način i prema tome se postupa.

            Odgajatelji i učitelji će učenjem kako na ovaj način spoznati čovječju prirodu, i upravo će u odnosu ozdravljenja i pobolijevanja doći do ispravnog za svoj posao.