Pet najgorih otrova!

Pet najgorih otrova - ljutnja, tuga, strah, briga i pohlepa.

Na predavanjima neprestano ponavljamo o ovih pet najgorih otrova kao uzročnika bolesti.

To nismo mi izmislili već to tisućama godina tvrde tradicionalne medicine, jedino mi na zapadu, radije vjerujemo da bolest dolazi izvana, da doleti sa bakterijama, na krilima ptica ili je genetski
naslijedimo.

Takvo shvaćanje opravdava našu pasivnost jer ako vjerujemo da su uzroci izvana, onda je i odgovornost izvana.

Kako osjećaji truju tijelo?

Ako kažemo da nas osjećanja truju, onda to nije samo pjesničko izražavanje. Ne vjerujete? Pogledajmo kako osjećanja utiču na pojedine organe pa ćete, možda, lakše shvatiti kako su tijesno povezana sa trovanjem tijela.

Kad smo ljuti, dolazi do zastoja u radu jetre. Odatle potiče izraz „Ide mi na jetru“ ili „ždere mi jetru". Zašto za nešto što nas ljuti, ne kažemo da nam oštećije bubrege ili pluća? Očigledno
viševjekovna prirodna mudrost zna isto što zna tradicionalna kineska medicina. Istina je uvek jedna, bez obzira na to da li ste Srbin, Indijac ili Kinez. Osjećaj ljutnje onemogućava normalan rad jetre koja je izuzetno značajna za čišćenje naše krvi. Ako je jetra blokirana ljutnjom, otrovani smo!

Slično se događa kada osjećaj žalosti sabotira ispravan rad naših pluća - drugog organa zaduženog za detoksikaciju. Kako dišete kad ste tužni? Da li duboko i opušteno? Ma kakvi,  prije bi se moglo reći da tada dišete kao riba-plitko i u grču. Zato nije slučajno što kažemo da „nas je spopala i stisla tuga" ili da osjećamo da nas „tuga guši".  Tuga neposredno utiče na disanje i debelo crijevo i zato, tada dišemo plitko i imamo teškoće s probavom - zatvor. Posljedica jednog i drugog  je da se u tijelu zadržavaju otrovi koje nismo izbacili disanjem ili stolicom. Krv ne dobija dovoljno kisika i u njoj se zadržava previše ugljičnog dioksida. To nas zakiseljava i spriječava prijenos određenih hranljivih materija i, u krajnjem slučaju, čak tjera neke celije da se prilagode djelovanju bez kisika (tako nastaju celije raka).

I treći organ za detoksikaciju, bubrezi, su pod jakim uticajem osjećanja. Bubrezi i mokračni mjehur najviše su pod uticajem straha. Poznajete izjave da se neko „smrzao od straha" ili „prebljedio od straha"? To se događa kada se bubrezi, od straha, odjednom skvrče i dođe do zastoja u filtriranju i čišćenju krvi. Posljedica toga je poremećaj cirkulacije, zbog čega su nam ledene ruke i noge. Ako strah traje duže vremena, posljedice su utoliko teže. Bubrezi kontroliraju i mišiće koji stežu vrat mokračnog mjehura i čmara. Ako su blokirani od straha, dolazi do njihovog popuštanja i nemogućnosti kontrole sfinktera (mišića stezaća) i ispuštanja stolice i mokraće. Odatle izrazi da se neko „us... od straha“ ili „upiš... od straha".

Brige nas truju neposredno. To osjećanje pogađa, prvenstveno, našu probavu - želudac, slezenu i gušteraću. Često se čuje da ima neko „grčeve od brige". Činjenica je da su tada probavni organi u grču i ne mogu obaviti svoj zadatak. Zato i najkvalitetnija hrana može postati u tijelu otrov jer se neispravno prerađuje a počinje i vrenje u probavnom sustavu i zaostajanje hrane u zgrčenim organima. Zato umjesto dobro sažvakane, sa kiselinom i enzimima obrađene hrane u naše crijevo dolazi poluprobavljena hrana koja predstavlja odličnu podlogu za patogene organizme i njihove otpadne proizvode koji nas ubrzano truju.

A šta je sa pohlepom? Otrovnost pohlepe osjećamo u svakodnevnim događajima, kako kod nas, tako i drugdje u svijetu. Za pohlepne ljude kažemo da su „tvrdog srca" i to je veoma točan opis.
Pohlepa pogađa srce i tanko crijevo. Želja za sve većim i većim bogatstvom očituje se aritmijama i nepravilnostima rada srca. Pohlepa uspješno stvara i sva ostala, već spomenuta, osjećanja.
Tko živi u stalnom strahu, da bi mu mogli nešto oduzeti, da će propasti, ili se opterećuje time kako bi mogao steći još više, veoma brzo počne doživljavati i druge spomenut osjećaje.

Da li vam je sada jasnije zašto kažemo da je, spomenutih, pet otrova osnova za većinu bolesti koje danas poznajemo? Kada se stalno ponavljaju i neprekidno pogađaju određene organe, stvaraju slabu točku (kako kažemo u medicini „locus minoris") koja je, onda, prijemčijiva i za druge, materijlno opipljivije teškoće sa organima. Tako se kod „vječito tužnih" javljaju kronične teškoće disanja (astma, bronhitisi), kod „vječito zabrinutih" teškoće probave, „uvijek ljutih i razočaranih" teškoće sa jetrom, kod „stalno uplašenih" sjeda kosa, teškoće organa za repodukciju, teškoće cirkulacije i upale mokračnih organa itd.