»DIVLJI ČOVJEK« MEĐU ZVONČARIMA

CHARLES FRÉGER, PRIZNATI FRANCUSKI FOTOGRAF U PROJEKT »WILDER MANN« UVRSTIO GROBNIČANE, HALUBAJCE I BREŽANE

Paganski običaji nose ono divlje u čovjeku

Charles Fréger, francuski fotograf svjetskoga glasa, koji upravo završava svoj novi projekt »Wilder Mann«, ovih je dana fotografirao Grobničke dondolaše te Halubajske i Brežanske zvončare. Svjetski fotografski putnik koji je u proteklih godinu dana automobilom prešao put od 27.000 kilometara kako bi svojim objektivom uslikao pripadnike skupina iz 18 europskih zemalja koje još uvijek njeguju ostatke drevnih poganskih običaja, u naše je krajeve stigao preko matuljske Turističke zajednice, a iduće godine za vrijeme karnevala u Rijeci planira predstaviti rezultate svoga projekta. Tridesetpetogodišnji Fréger, čiji opus karakterizira izrada portreta pojedinaca – pripadnika raznih uniformiranih skupina, poput Kraljičine garde u Londonu, sumo boraca, nogometaša, te koji je radio i kao modni fotograf (između ostalih slikao je i Carlu Bruni), kao svoj moto u radu ističe umjetnički pristup upotpunjen krilaticom kako »jedna fotografija ponekad govori više od tisuću riječi«.
    – Naziv moga projekta je »Wilder Mann«, što je lik iz njemačke mitologije, a radi se o nekome tko u obredu postaje životinjom, pa sam odlučio po cijeloj Europi pronaći grupe čiji članovi imaju veze s tom preobrazbom. To su u osnovi poganski običaji. Zanimljiva je ta preobrazba kada se netko obuče kao medvjed te vjeruje da je doista medvjed, a ne čovjek. Projekt sam počeo raditi u Austriji gdje sam slikao Krampuse, zatim sam otišao Mađarsku, te potom u Sloveniju, Makedoniju, Bugarsku, Grčku, Češku, Slovačku, Poljsku, Njemačku, Španjolsku i Portugal. Sada sam u Hrvatskoj, a zatim idem još u sjevernu Italiju, Rumunjsku, Finsku, te dio Francuske, ali u Francuskoj ću raditi vrlo kratko, zato jer kod nas ta tradicija više gotovo da ne postoji, izumrla je.
   
Ljudi i rituali
Možete li reći nešto o vašoj metodologiji, kako snimate fotografije? Pomalo je neobično to što skupine ljudi ne snimate u pokretu, dok vrše svoje rituale, već izolirano.
    – Moj rad je poznat po svom tipološkom aspektu, što bi značilo da sve grupe fotografiram na isti način. Ako govorimo o metodologiji moje fotografije, može se reći da radim sa flešom, fokusiram se na portrete, na nešto što je uvijek frontalno, i onda ako radite na takav način možete odmah usporediti jednu grupu s drugom. Ne radim reportažu, već radim samo portrete.
    Znači fokusirate se prije svega na slike, na izgled ljudi na fotografijama?
    – Da, točno. I onda, korak po korak, skupljam sve te portrete kako bih napravio izložbu i knjigu na nekoliko jezika, gdje će se moći to vidjeti. Moja ideja je da prođem osamnaest europskih zemalja u kojima ću fotografirati ukupno četrdeset grupa i to će biti prva knjiga u kojoj ću na jednom mjestu po prvi put okupiti te grupe zajedno. Neke grupe koje sam posjetio znaju za neke druge koje njeguju slične običaje, ali generalno znaju jako malo o ljudima koji prakticiraju slične rituale. Ja ih ne mogu obići sve, jer ih ima na stotine, ali moja vizija je okupiti njih četrdeset u knjizi kako bi se njihovi običaji mogli usporediti. Jedna od stvari koja me najviše privukla ovom projektu su sličnosti među pojedinim grupama, elementi koji se ponavljaju. Naprimjer, maska medvjeda je vrlo česta, ne javlja se uvijek, ali kod jako velikog broja grupa. Također, kod svih grupa prisutno je životinjsko krzno, rogovi, a »oprema« je uglavnom učvršćena vegetacijom – granama ili travom. Jedan od najprisutnijih rekvizita je drvena maska, a ponekad to može biti i lubanja, kao primjerice u Španjolskoj ili na Sardiniji. Postoji jako puno specifičnosti unutar svake grupe, ali i jako puno zajedničkih stvari koje svaka grupa ima, a razvili su ih neovisno.
   
»Muška« priča
Koliko pažnje posvećujete ritualima, značenju običaja? Neki od naših zvončara primjerice vole reći kako »zvončar nije maneken«, da ga se ne može odvojiti od samog rituala.
    – Vodim računa i o tome, interesira me to, ali na jedan drukčiji, vizualan način. Prvenstveno me zanima izgled pojedinaca i što taj izgled izražava i poručuje. Surađujem s muzejima, skupljam informacije o karnevalu i njegovim običajima u pojedinim krajevima, želim znati što pojedine stvari reprezentiraju. Rituali su obično vrlo slični, odnosno njihovo značenje je od zemlje do zemlje ili od grupe do grupe slično, a mene prvenstveno zanima manifestacija tih običaja kroz ono vizualno.
    Kako percipirate te sličnosti?
    – Pa vidite, na primjer zvončari su odjeveni u životinjsko krzno i imaju zvono otraga. To sve ima svoje značenje, puno govori. Također, samo muškarac može biti zvončar, tako da radi se o jedn

No, ostaci poganskih običaja vidljivi su i u kršćanstvu, nije slučajno da se Uskrs i Božić slave na te datume?
    – Točno. Postoji konsenzus između religije i originalnih poganskih običaja. Katolicizam i protestantizam su postavili neka pravila, rekli su što se smije i što ne smije, ali sve u svemu ti običaji su preživjeli. Primjerice, 21. prosinca počinje zima, a 25. prosinca je Božić, Uskrs je vezan za početak proljeća, i tako dalje... U krajevima gdje su poganski običaji preživjeli često se može uočiti odnos između poganskih običaja i kršćanskih blagdana, koji je neki put tolerantan, a neki put isključiv. Naprimjer Krampusi u Austriji za blagdan sv. Nikole kažu da to nema veze sa crkvom, oni to percipiraju u potpunosti kao poganski običaj i zovu ga Krampusovim danom. Neke od tih grupa odjevene su tako da plaše ljude, oni reprezentiraju čudovište i vraga, zbog čega imaju rogove. Također, imaju vrlo naglašenu seksualnost koja reprezentira plodnost. Tu je uvijek negdje i maska medvjeda, jer medvjed isto tako simbolizira plodnost. Medvjed također može biti u jednom trenutku vrlo prijateljski raspoložen, a već iduće sekunde pretvara se u okrutno i opasno čudovište. Postoji jedna grupa u Makedoniji gdje je također prisutan lik medvjeda, a taj medvjed je mladić star otprilike 17 godina koji uvijek negdje sjedi. Zatim do njega, na mjesto gdje sjedi, dolazi jedna žena koja mu dira spolovilo u sklopu rituala koji također simbolizira plodnost. Zato medvjed s jedne strane predstavlja opasnost, a ubijanjem medvjeda čovjek preuzima kontrolu nad svojom prirodom te okolinom. No opet, medvjed kada pada na zemlju, vjeruje se kako on tim činom nju oplođuje.
    Vaš opus inače karakterizira rad s grupama, odnosno portreti pojedinaca koji su članovi skupina koje povezuju zajednički običaji, ali prije svega izgled – oni nose jednake uniforme. Kako ste se odlučili za ovakav pristup?
    – Zanima me taj konsenzus među pojedincima koji postaju članovi neke određene grupe i njihova uniformiranost. Oni preuzimaju identitet cijele grupe i onda me interesira kako se njihova osobnost uklapa u tu priču. Iz toga mogu krenuti u različitim smjerovima i saznati kakva je točno povezanost pojedinca i skupine. Može se reći da sam se u svom radu specijalizirao za uniformiranost i na taj sam način pristupio i projektu »Wilder Mann«. Ono što je zajedničko svima je da imaju rituale, uniforme i da imaju zajednički jezik i zajednički stav. Ideja pristupanja jednoj grupi znači da se ljudi okupljaju zajedno, ali isto tako znači da kada si pripadnik jedne skupine, isključuješ sve ostale. To je uvijek tako, natjecanje među grupama je uvijek prisutno. Neću reći da pripadnici tih grupa izgledaju kao nogometna momčad, ali ima nekih sličnosti. Sviđa mi se taj prijelaz kada se ljudi obuku u uniformu te postaju dio neke grupe, preuzimaju njezine standarde i načine ponašanja. Jednostavno, krećete se u prostoru na drukčiji način ukoliko ste odjeveni na ovaj ili na onaj način. To mi je nešto najuzbudljivije u ovom poslu.
    Jeste li u svom radu naišli na odbijanje? Kakav je odnos pojedinih grupa prema vama, kako reagiraju kada im kažete da želite snimiti njihove portrete?
    – Pa često im nije jasno zašto ih fotografiram na takav način, te me pitaju ako mi treba poslati njihove slike. Moj je cilj izvući ih iz pravog konteksta, nešto kao fotografi iz 19. stoljeća. Oni nisu mogli kada bi otišli u Indiju ili Afriku sa svojom opremom raditi reportaže o tamošnjim običajima, već bi radili portrete pojedinaca. Ja u svom radu koristim dokumentarističku tehniku, ali moj cilj nije raditi reportažu, nego umjetničke fotografije. Pritom jako pazim na detalje, moje slike sadrže 45 milijuna piksela jer želim da se na svakoj fotografiji vidi svaka »točkica«.

Preuzeto iz Novog Lista

http://www.novilist.hr/

--------------

lp, boro

http://budan.blog.hr/