Haruki Murakami: »O čemu govorim kada govorim o trčanju«, nakladnik Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.

OTROV ZVAN MARATON

Već poslije nekoliko stranica postaje jasno da su pisanje i trčanje u Murakamijevom slučaju jedno te isto, da je katkad teško ustanoviti što čemu prethodi i da pisanje pretpostavlja trčanje u onom smislu u kojem intelektualni napor ima nastavak u isto tako zahtjevnom fizičkom naporu
U razmjerno kratkom tekstu pod naslovom »Hodanje« (Walking), znameniti američki pisac i anarhist H. D. Thoreau ustanovio je da ljudski rod napreduje od istoka prema zapadu. S obzirom da je bio veliki zaljubljenik u prirodu, Thoreauov zaključak moguće je vezati za činjenicu da i Sunce cirkulira u istom smjeru, od istoka prema zapadu.
Nema sumnje da je trka za materijalnim probicima utjecala na sve veću recepciju istočnih kultura, a onda posredno i na status jednog takvog pisca kao što je Haruki Murakami (Kyoto, 1949), koji je podjednako popularan u zavičajnom Japanu i drugim dijelovima svijeta. Ipak, koliko god se zapad približava istoku, toliko se i istok poistovjećuje sa zapadom. Po mnogim osobinama Murakami je autentični pripadnik svoga naroda i svoje kulture, premda je isto tako baštinik zapada. Na potonje ponajprije upućuje njegova zaljubljenost u rock & roll i u američku književnost, o kojoj svjedoči u svojim knjigama i javnim istupima. Murakamijeva strast spram angloameričke kulture usporediva je do neke mjere s Pamukovom inicijacijom u frankofonsku kulturu. Inspiracija je pitanje izbora, a upravo su ta dva pripadnika »egzotičnih« književnosti dokaz globalizacijske uzajamnosti i potrebe da se vlastiti identitet zrcali u drugom i drukčijem.

Paralelni život

Osim romana i pripovijedaka koji su ga učinili planetarnom zvijezdom, Murakami piše muzičke kritike i prevodi američke autore. Njegovi najvažniji romani publicirani su i u Hrvatskoj, a za ilustraciju njegove opčinjenosti pop muzikom navodimo samo one koji to legitimiraju naslovima: »Norveška šuma« (Norwegian Wood, prema pjesmi Beatlesa), »Pleši, pleši, pleši« (prema pjesmi grupe Dells) i »Južno od granice, zapadno od sunca« (South of the Border, West of the Sun, prema pjesmi Nat King Colea). U mladosti je vodio jazz bar »Peter Cat«, a onda se u jednom času upustio u romansijerske pustolovine. Često je boravio u Sjedinjenim Državama, predavao je na Princetonu i Harvardu te prevodio F. S. Fitzgeralda, Raymonda Carvera, Trumana Capotea, Johna Irvinga i druge.
U našoj sredini Murakami je iznimno čitan i udomaćen pisac. Koliko je to točno, otkriva podatak da je ispovjedna proza »O čemu govorim kada govorim o trčanju« njegova jedanaesta knjiga na hrvatskom jeziku, a objavila ju je nakladnička kuća Vuković & Runjić iz Zagreba (urednica Milana Vuković Runjić, s japanskog preveo Vojo Šindolić). Naravno, naslov je parafraza slavne zbirke pripovijedaka Raymonda Carvera, jednog od Murakamijevih literarnih favorita. Osim što je sva Carverova djela preveo na japanski, za adoptiranje njegova naslova dopuštenje je ishodio od udovice Tess Gallagher. Kao što je moguće pretpostaviti na temelju naslova, u toj knjizi Murakami piše o trčanju, strasti kojom je zaokupljen barem isto koliko i pisanjem.
Štoviše, već poslije nekoliko stranica postaje jasno da su pisanje i trčanje u njegovom slučaju jedno te isto, da prvo uvjetuje drugo, da je katkad teško ustanoviti što čemu prethodi i da pisanje pretpostavlja trčanje u onom smislu u kojem intelektualni napor ima nastavak, ili svoju konzekvencu, u isto tako zahtjevnom fizičkom naporu. Tako se svjedočenje o nečem naizgled banalnom i svakodnevnom pretvara u svjedočanstvo o samome sebi, u knjigu koja je ispovjedna i (samo)otkrivajuća u mjeri u kojoj je ispovjedni i otkrivajući svaki ljudski čin. Uostalom, za Murakamija trčanje nije neka usputna djelatnost, a da bi se o njoj moglo suditi kao o nečem što ga se u ukupnosti njegova bića praktički ne tiče.
U nizanju podataka, u izvješćima o svim mogućim sitnicama koje su ga pretvorile u pasioniranog trkača koji je svoju strast identificirao sa svakodnevnom potrebom ili, drugim riječima, s udisanjem zraka, on je precizan poput strpljivog urara. Trčati je počeo s 33 godine; u dobi u kojoj je autor njegovog omiljenog romana »Veliki Gatsby« počeo propadati, Murakami se upustio u paralelni život, život trkača. Dok je Fitzgerald poduzeo sve da bi pospješio proces svog fizičkog propadanja, ubrzavajući alkoholom svoj kraj, njegov japanski divulgator izabrao je obrnuti put. Kao što navodi na jednome mjestu, trčanje na duge pruge korespondira s njegovim načinom, razmišljanja. A prevedeno na jezik literarnih žanrova, trčanje na duge pruge isto je što i pisanje romana.

Predodžba o samuraju

Japanski pisac trčati je počeo 1982. godine i otad ne prestaje. Mnogo putuje, ali to ga ne priječi u potrebi da svaki dan trči desetak kilometara. Trči šest dana u tjednu, a rijetko ili nikada ne dopušta da ne trči dva dana za redom. U lipnju 2005. godine, dok je živio u saveznoj državi Massachusetts u Sjedinjenim Državama, pretrčao je 60 kilometara tjedno ili 250 kilometara u toku cijelog mjeseca. Za svih tih godina trčao je barem jedan maraton godišnje, a više puta sudjelovao je na bostonskom, njujorškom i drugim maratonima u različitim dijelovima svijeta.
Na prvi pogled, stječe se dojam da je trčanje rabota u kojoj nema ničeg posebnog. Čovjek trči i trči, znoji se, katkad posegne za bočicom vode, asocirajući na Camusovog Sizifa koji iskušava sudbinu, prteći svagda iznova svoj kamen. No, poslije čitanja Murakamijeve knjige, dojam je bitno drukčiji. Trčanje nije samo to što jest. Murakami je trčanje! Zašto je tome tako? Zato što Murakami voli samovati (pa su mu individualni sportovi draži od kolektivnih), zato što je ponajprije tjelesni, a tek onda intelektualni tip i zato što je jedna količina fanatizma imanentna japanskom duhu, pa i japanskom moralu, posredovanom u tradicionalnoj predodžbi o samuraju. Kad tvrdi da ne želi prekršiti nijedno pravilo koje podrazumijeva maraton, on objašnjava da bi bilo kakav nedopustiv iskorak u posljedičnoj sprezi uzrokovao druge prekršaje. To je moral svojstven tradicionalnom Japanu od kojeg Murakami, koliko god inficiran zapadom, ne odustaje ni u najbanalnijim prilikama.
Iako ne spominje »Hagakure«, knjigu čiji je autor Jočo Jamamoto, u Murakamijevom genetskom kôdu prepoznatljiva je njena matrica. Kad japanski pustinjak i samuraj svjedoči o ljudima koji djeluju kao jadne babe, kad pledira za žestinu i silovitost, kad hvali fanatičnost koja je sinonim za upornost i konzekventnost, onda nema sumnje da se njegovim maksimama na ovaj ili onaj način krijepio i Murakami. U času kad prelazak preko ciljne crte uspoređuje s trenutkom smrti, ili kad spominje radost koju osjeća na kraju trke, unatoč tome što je mrtav umoran, iz njega izvire tradicija »Hagakure«, knjige koja je za Japance važna koliko je za Hrvate važan »Osman« ili »Smrt Smail-age Čengića«.
Premda pomno bira opremu u kojoj će trčati (Mizuno tenisice!) i premda na CD plejeru sluša grupu »Lovin' Spoonful«, u dubinama svog bića, u podsvijesti i u krvi Murakami je fetivi Japanac. Da nije, ne bi tvrdio da je bol neizbježna i da je patnja pitanje izbora! U vrijeme prvih književnih uspjeha, kad je objavio roman »Slušaj kako vjetar pjeva«, pušio je dnevno tri kutije cigareta. Onda je tome odlučno stao nakraj, napominjući kako je najbolji lijek protiv pušenja bilo svakodnevno trčanje. Usuprot Danilu Kišu koji je jednom zgodom, odgovarajući na pitanje zašto je postao pisac, lakonski odbrusio: zato da bih mogao pušiti. U laičkim predodžbama pisci i ini umjetnici figuriraju kao alkoholičari i vagabundi kojima je uredna svakodnevica najmanje svojstvena. Tko bi povjerovao da Murakami ustaje u ranu zoru, vrlo često prije pet, i da liježe već u deset navečer?
Umjetnici su uglavnom poznati kao noćobdije, a Péter Esterházy, kojem nikada nije manjkao smisao za humor, piše da se jednoga dana morao probuditi »nemoralno rano«. Tu konstataciju iznio je u knjizi koja po mnogočemu asocira na Murakamijevu ispovijest; pisana je isto tako u prvom licu, a za razliku od japanskog autora koji je opsjednut trčanjem, mađarski grof beznadno je zaljubljen u nogomet. Premda je postigao zavidnu spisateljsku karijeru, Esterházy sugerira publici da bi bio mnogo sretniji da je uspio kao nogometaš. Dok je najmlađi brat dogurao do slavnog »Honveda«, njegovo nogometno majstorstvo završilo je u nekom mađarskom četveroligašu.

Trkač na duge staze

Kao poseban trenutak u svom životu, Esterházy navodi susret s legendarnim Puskásem. Rukovanje s njim bilo je podjednako tako važno kao da se rukovao s T. S Eliotom. Ako ne i važnije! Mađarski pripovjedač ne bi bio ono što jest, kad ne bi zaključio da nakon toga danima nije prao ruke. Murakami je pisanje romana identificirao s trčanjem, dok je Esterházy izjednačio pisanje romana i putovanje. Zanimljiva je također usporedba između Thoreaua i Murakamija. Prvi je bez teškoća prohodao deset, petnaest, pa i dvadeset milja, dok drugi trči barem deset kilometara dnevno. Naravno, nije malo onih koji bi možda krenuli tim putem, ali će onda zavapiti: a vrijeme, kako naći vrijeme za trčanje?
Murakami je uvjeren da to nije ništa drugo nego traženje alibija. Jer da je okupiranost poslovima uzeo kao izgovor, ni sâm ne bi nikada postao trkač na duge staze. A kakva je relacija između sportskih strasti i njegove primarne vokacije, otkriva sljedeći pasus: »Većinu onoga što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući svakodnevnom trčanju. To su sasvim praktične, tjelesne lekcije.

• -    promjene spremljene -    zadnje uređivanje -    uredi komentar     -   obriši komentar     -    prijavi ovaj komentar kao spam     -   zabrani komentiranje autoru ovog komentara -    učitavam...

• 
   Dokle mogu forsirati samog sebe? Koliko odmora mi je potrebno, a koliko je pretjerano? Koliko daleko mogu otići, a još uvijek biti pun samopouzdanja i dosljednosti? Kada sve postaje prenapregnuto i odveć opterećujuće? Do koje mjere trebam biti svjestan vanjskog svijeta i do koje se točke trebam koncentrirati na svoj unutarnji sklad? Do koje mjere se smijem pouzdati u svoje sposobnosti i kada trebam početi sumnjati u samog sebe? Jedino što znam jest – da nisam postao trkač na duge staze upravo u vrijeme kad sam se počeo baviti pisanjem, sva moja djela bila bi sasvim drugačija«.
  Ove rečenice jasno potvrđuju da pisanje nije samo duhovna nego i fizička kategorija. U europskoj književnosti o tome je najvjerodostojnije svjedočio Barthes; uostalom, u knjizi »Carstvo znakova« Barthes je demonstrirao svoju semiološku teoriju, analizirajući upravo Japan i njegove kulturne stereotipe.
  
  Maraton u Grčkoj
  
  Premda posvećena nečem naizgled tako monotonom kao što je trčanje, Murakamijeva knjiga ni u jednom času nije dosadna. Kao što trkač vodi brigu da ne poremeti tempo, tako se i pisac brine da čitatelj ne zaspi nad njegovim opservacijama. Njegov traktat-ispovijest s karverovskom signaturom nudi se kao udžbenik za jednu sportsku disciplinu, po mnogočemu elementarnu i iskonsku (i onaj grčki glasnik Feidipid trčao je iz nužde!), ali se isto tako nudi kao uvod u književnost koja je svoje poklonike našla ne samo u Japanu nego i drugim dijelovima svijeta. U srpnju 1983. godine Murakami je trčao maraton u Grčkoj. Posebnost tog pothvata, dugog 42 kilometra i 125 metara je trojaka: (1) trčao je stazom kojom je u 5. stoljeću prije naše ere trčao onaj glasnik da bi u Atenu donio vijest o pobjedi nad Perzijancima, (2) trčao je sâm i (3) trčao je u obrnutom smjeru od glasnika, dakle, od Atene do Maratona.
  Murakami objašnjava da je to bilo posljednji put da je morao trčati po takvim nemogućim uvjetima. Sudjelovao je na mnogim svjetskim maratonima, ali vrućina u Grčkoj bila je nepodnošljivija od ičeg drugog. Nakon trke sjedio je u mjesnoj kavani i ispijao »Amstel«, pivo koje je bilo odlično, ali ni približno kao ono o kojem je sanjao dok je trčao. Važno je znati kakav je zapravo Murakami, čovjek koji ne želi odustati pred izazovom koji je izabrao ili postavio kao svoj cilj.
  Grci su ga gledali kao luđaka kad se po onom zvizdanu spremao na maraton, ali sumnjičavi pogledi nisu ga poremetili u spremnosti da trči. Koliko koštalo da koštalo! Posebna je priča njegova pedanterija. Poslije nekoliko godina, kad je sudjelovao u službenoj utrci koja vodi povijesnom stazom od Maratona do Atene, ustanovio je da je staza na kojoj se iskušao prvi put bila kilometar i pol kraća. U maratonima je Murakami sudjelovao barem jednom svake godine. U zimskim mjesecima je trčao, dok je u ljetnoj sezoni prakticirao triatlon i zidni tenis.
  Kao što je vidljivo, nisu ga zanimali kolektivni sportovi, pa se redovito priklanjao disciplinama u kojima nije ovisio ni o kom drugom. U Central Parku je trčao s Johnom Irvingom, isto tako slavnim i sedam godina starijim američkim kolegom kojeg je prevodio, a u Boulderu u Coloradu trčao je s Yuko Arimori, japanskom sunarodnjakinjom i osvajačicom srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni. Ali to nije sve. Na jezeru Saromi na otoku Hokkaido sudjelovao je u najstarijem i najvažnijem ultramaratonu u svojoj domovini dugom sto kilometara! Izlišno je navoditi sve detalje, od činjenice da za vrijeme odmora ni jednom nije sjeo do perioda krize, u kojima je kao mantru ponavljao: ja nisam čovjek, ja sam stroj.
  Ali na cilj je stigao poslije 11 sati i 42 minute, svjestan radosti koju donosi svako postignuće i uvjeren da najvažnije konzekvence te gotovo nadljudske trke nisu fizičke nego mentalne. U ribi koju u Japanu zovu fugu, najbolji dio nalazi se uz žlijezdu koja luči otrov. Za Murakamija taj otrov je maraton!

  
  

     Kad je sudjelovao u triatlonu u gradu Murakamiju, u prefekturi Niigati, najvažnije mu je bilo da stigne na cilj i umanji sramotu koju je osjetio jer je prije četiri godine na tom istom triatlonu bio diskvalificiran. Taj detalj svjedoči o moralu koji se od nečeg prividno tako nevažnog, kao što je sportsko nadgornjavanje, transferira na totalitet ljudskog ponašanja i djelovanja. U pojedinostima i cjelini, Murakamijeva knjiga pokazuje kako ono što smatramo vrijednim i nezaobilaznim ima svoj preduvjet u »naizgled jalovim aktivnostima«. Još se starorimski pisac Plinije pročuo rečenicom »nulla dies sine linea«. U Murakamijevom slučaju to znači: nijedan dan bez trčanja. Da nije tako, po svemu sudeći, ne bi bilo ni njegovih romana!
  
  Zdravko ZIMA
  
  -----------
  
  lp, boro
  
  http://www.novilist.hr/
  http://budan.blog.hr/