Svijet je skup pojedinaca koji čine jednu globalnu masu. U toj masi svatko nekome pripada, svatko se s nekim dijeli. U osnovi ljudi kao takvi čine grupu, jednu veliku zajednicu. Ali, što je s individualnošću u cijeloj toj priči?
Svjetovna osnova je ta da se pojedinac dijeli s drugima, ali prava istina je ta da svatko u sebi nosi duboku osamljenost. Treba razlikovati osamljenost od usamljenosti. Usamljenost je produkt nedostatka svjetovne osnove postojanja iliti izoliranosti od drugih pojedinaca koja uvjetuje nelagodu. S druge strane, osamljenost je osobni izbor distanciranosti od drugih koji ne isključuje kretanje među drugim ljudima, ali predstavlja znatno drugačiji oblik funkcioniranja s drugima. Onome tko je osamljen drugi nisu osnova za dobro raspoloženje. On prihvaća i bivanje i nebivanje s njima.

Usamljenost je produkt neimanja sebe, dok je osamljenost produkt integriranosti sa sobom. Svijet je ogromno more usamljenosti. Ljudi su toliko prazni da jednostavno trebaju što više drugih oko sebe kako bi mogli uvidjeti one dijelove koji im nedostaju. Kad bi se sve zaustavilo samo na uviđanju onoga što nedostaje sve bi bilo u redu, ali rijetko tko to uspije.

Usamljenost povlači za sobom i samoću. Biti sam je teško pojmljivo, a kamoli izvedivo. Nigdje to ne piše, ali svatko duboko u sebi to zna. Usamljenost i njen rezultat samoća traže druge. Oni nemaju prirodnu potrebu za drugima već napeto čeznu za njima. Svatko tko je spoznao svoju samoću može se odvažiti biti sam. Onima koji se ne nalaze u ovoj skupini to se čini nemoguće. Za njih je samoća proždiruća sila koju čim osjete traže za nju supstitute. Samoća uzrokuje traženje nečega od drugih. S onim što se traži od drugih, gubi se bit onoga što se s tim drugima treba proći. To traženje predstavlja kompenzaciju onoga što netko nema u sebi. S vremenom to postaje ogroman pritisak na drugog. Drugi svjesno ili nesvjesno osjeća to traženje koje ga počinje gušiti.

Tipičan primjer su emocionalni odnosi. Npr. jedan partner zahtijeva od drugog da mu glumi roditelja zato što je baza tog partnera u identitetu djeteta od X godina. Djetetove potrebe i poimanje svijeta se za razliku od partnerovih uvelike razlikuju. Isto tako taj partner koji je u identitetu djeteta ne može iskusiti identitet partnera niti išta pružiti svom partneru. Jednom riječju taj partner nije u stanju primjereno proći kroz odnos. Dugoročno to postaje veliko opterećenje za obje strane.

Koliko je takvih ili sličnih situacija?
Koliko se situacija, okolnosti i mogućnosti propušta zbog straha da se bude ono što se treba biti?
Koliko se života odbacuje zbog nemogućnosti da se bude sam?
Koliko se energije ulaže da se održi ne osjećanje usamljenosti i samoće?
Koliko se toga potiskuje i ne probavlja samo da se zadrži postojeće stanje?

Moći biti sam znači moći biti svoj. Biti svoj znači biti integriran sa svim dijelovima sebe. Biti integriran sa svim dijelovima sebe znači prihvatiti odgovornost za svoj život. Prihvatiti odgovornost za svoj život znači biti ključ sam sebi za sve što se događa. Kome to uspijeva? Koliko god da se traže u drugima određeni elementi sebe, toliko je to nemoguće ostvariti. Drugi su drugi. Ono što se vidi ili traži u njima možda oni traže u nekom drugom. Možda je ono što se traži u njima samo izvor projekcije. Možda to uopće ne postoji već je to fiktivna slika onoga koji nešto traži.

Kakvi emocionalni odnosi postoje na ovome svijetu ako svatko nešto traži u drugome?
Kakvi prijateljski odnosi postoje na ovome svijetu?
Koji je osnovni pokretač ljudima u životu?
Što se traženjem nečega izvan sebe u životu može postići?

Kako izgleda život u kojem se neprestano traga za nečim što se treba pronaći u sebi?
Uplašeno, nestvarno, čeznutljivo i uvijek prazno.

Samoća je činjenica koju nitko ne može izbjeći. Ona je vrlo očigledna iz realnosti. Koliko god da je život ispunjen ljudima i sadržajima, onaj tko vodi takav život u svojoj osnovi je i dalje sam. Ali to nije ona samoća koja nameće osjećaj praznine, neispunjenosti i beživotnosti. To je samoća koja je svakome tko je i malo proniknuo do sebe, tko se je i malo svjestan i te kako poznata.

Mnogi su toga i svjesni, ali nisu dovoljno hrabri i odvažni učiniti korak prema promjeni toga u svojoj glavi i u realnosti. Znati živjeti sa svojom samoćom ili bez nje stvar je naučenog ponašanja koje je postalo navika. Kolektivnost prisutna u društvu ne uči kako biti sam sa sobom. Ona uči kako biti zajedno s drugima. Zbog toga većina pada na ovoj stepenici, jer nisu svjesni što im se događa pa ne znaju što im je dalje činiti.

Većina osjeća onu usamljenu samoću, a ne istinsku, prirodnu. Nju se treba nadvladati, jer tek bez nje dolazi do ispunjenog života, do života koji diše.

Odnosi, obitelj, posao, hobiji, prijatelji, priroda, učenje i još mnoštvo toga dobivaju novu dimenziju s učenjem kako biti sam. Znati biti sam znači znati živjeti. Nije problem u odnosima i u relacijama s drugima. Zajedno sami je lekcija koju treba savladati. To znači znati biti s drugima s istovremenom svjesnošću da sve dolazi iznutra.

www.INoptimum.com