OPASNE TEZE

UTJECAJNI SVJETSKI MEDIJI SVE UČESTALIJE HRVATSKE RADNIKE I SELJAKE OPISUJU KAO GOMILU NEOBRAZOVANIH I PREPLAĆENIH LJENČINA

ARTILJERIJSKA PRIPREMA za napad na radnička prava

Tezu da je nedostatak radnih navika krivac za krizu plasiraju lobiji kojima je u interesu obespraviti radnike kako bi Hrvatska bila privlačna stranim investitorima pri čemu ekonomska jednadžba ne haje da bi bismo tada bili zemlja nesretnih ljudi

Ladislav TOMIČIĆ

O hrvatskim građanima kao ljenčinama prije se nije govoriloHrvati, lijeni ste i brinete samo o turizmu!, Hrvati su neobrazovani i lijeni!, Hrvatska je lijena zemlja koja stalno čeka pomoć od EU!, Hrvati su lijen narod koji previše troši i ne želi raditi!, Hrvatski seljaci su lijeni i ne žele raditi!

Ove tvrdnje o hrvatskim radnicima i seljacima kao lijenim, neobrazovanim i rastrošnim ljudima izrečene su u naslovima utjecajnih medija, koji su od izbijanja ekonomske krize upregnuli sve snage nebi li svojim čitateljima, gledateljima i slušateljima utuvili u glavu da su aktualni neuspjesi hrvatskog gospodarstva prije svega posljedica nedostatnih radnih navika i preplaćenosti hrvatskih radnika. U pitanju je, zapravo, artiljerijska priprema za ono što ima uslijediti, a to je rezanje radničkih prava i sniženje cijene rada.

Posebnu agilnost u nastojanju da se prosječnom čitatelju dokaže kako sve njegove nevolje proizlaze iz lijenosti i neradničkih navika stečenih u socijalizmu iskazuju mediji čiji su vlasnici u posljednjih pet, šest godina dobro naplatili dealove s HDZ-ovom državnom politikom, a danas su ovisni o volji najvećih hrvatskih poduzetnika, kojima bi, dakako, rezanje cijene rada i radničkih prava itekako odgovaralo.

Zanimljivo, o hrvatskim građanima kao lijenčinama ranije se nije govorilo niti u približnoj mjeri u kojoj se ta priča potencira danas. Naprotiv, Hrvati su oduvijek bili na cijeni kao dobri i traženi radnici, u inozemstvu rado i često angažirani, posebno na najtežim fizičkim poslovima, uglavnom u građevinskom sektoru.

Ljenjivci na bolovanju

Učestalo ponavljana teza da su radnici u Hrvatskoj lijeni posebno otežava posao rijetkim sindikalistima koji se uistinu zalažu za prava radnika, bez pretenzija da poput Borisa Kunsta iz HDZ-a jednog dana završe u saborskim klupama. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever tako smatra da je teza o hrvatskoj lijenosti vrlo opasna, a mediji koji je plasiraju, tvrdi, rade to za korist određenih poslodavaca.

– Tezu da su hrvatski radnici lijeni već dugo vremena podgrijavaju poslodavački krugovi u Hrvatskoj, što je nama apsolutno neprihvatljivo. Kad pročitate kako mediji obilježavaju radnike kao ljenjivce, kao ljude koji malo rade, koji su previše na bolovanjima, koji imaju previše dana godišnjeg odmora i spajaju blagdane kad god stignu, ispada da nitko u ovoj zemlji ništa ne radi. Jadni poslodavci s njima. To je teza koja je društveno opasna, zločesta i kvarna. Da hrvatski radnici nisu lijeni najbolje govori činjenica da su u inozemstvu vrlo često hvaljeni kao dobra radna snaga, koja puno radi i privređuje, neovisno o obrazovanosti, od nekvalificiranih radnika do visoko obrazovanih, smatra Sever.

– Pitanje je zašto hrvatski radnik u Hrvatskoj biva karakteriziran kao lijen, a vani istovremeno ne. Rekao bih da je u pitanju drugi problem. Uz sve izuzetke, tvrdim da radnici u Hrvatskoj nisu lijeni, nego imaju lošu organizaciju posla, za što je kriv nesposoban menadžment. Ako je u Njemačkoj proizvodnost rada na daleko većoj razini, a hrvatski radnik joj uspijeva udovoljiti i pri tome još biti hvaljen, onda je to samo znak da netko u Hrvatskoj ne zna organizirati rad. Tu dolazimo do činjenica na koje nam radnici često skreću pozornost, da uopće ne znaju gdje im se nalazi i što im radi menadžment. Dio menadžemnta, s druge strane, ne zna gdje su im radnici, gdje su ih poslali, što rade i kad će se vratiti. Kad

FLEKSIGURNOST – PUT U NEIZVJESNU EGZISTENCIJU

Aktualna nastojanja dijela politike i medija za smanjenjem radničkih prava počesto možemo prepoznati u političkom novogovoru, a na ovom mjestu za primjer izdvajamo sve učestalije spominjan termin – fleksigurnost. Zagovornici spomenute fleksigurnosti zapravo promoviraju takozvani neizvjesni, »prekarni rad«. U pitanju je zaposlenje na nestalnim, nezaštićenim i slabo plaćenim poslovima, gdje zaposlenici nemaju stalne ugovore o radu.

U ovu vrstu posla ubraja se i studentski rad, odnosno rad imigranata te druge vrste privremenog rada. Fleksigurno zaposlenje u Hrvatskoj radnicima nude agencije za privremeno zapošljavanje. Poslodavci putem ovih agencija zapravo unajmljuju radnike, bez ikakve odgovornosti prema njima.

Takva vrsta zaposlenja snižava troškove poslodavca prema radnicima, a radnici su je s druge strane u nedostatku radnih mjesta gdje bi dobili ugovore o stalnom zaposlenju prisiljeni prihvatiti.

Za isti uloženi rad oni dobivaju manje novca nego stalno zaposleni, a nerijetko smo suočeni sa slučajevima gdje kompanije otpuštaju stalno zaposlene, uzdajući se da će njihov posao odraditi najamnici. Na takvu praksu nedavno su upozorili radnici T-coma, kompanije koja zapošljava radnu snagu putem studentskih ugovora, dok u isto vrijeme otkazuje ugovore svojim radnicima radi većeg profita kompanije.

NAJVIŠE GODIŠNJEG IMAJU ŠVEDSKA, NJEMAČKA, ITALIJA, DANSKA

U vrijeme dok je ekonomska kriza još bila u povojima, 2007. godine, teza o lijenosti radnika siromašnih zemalja nije bila popularna, jer za nju nije bilo potrebe. Naprotiv, Europska fondacija za životne i radne uvjete (Eurofound) u srpnju te godine objavila je studiju o broju dana godišnjeg odmora u državama članicama EU-a.

Izvješće je ukazalo na znatne razlike među državama – članicama EU: Estonci, Latvijci, Mađari, Poljaci i Rumunji radili su najviše, a najmanje su pak radili Francuzi, Šveđani, Danci i Nijemci.

– Neke države svojim radnicima osiguravaju po 3,5 radna tjedna više godišnjeg odmora u odnosu na druge države članice EU-a. Tako, primjerice, švedski radnici ukupno ne rade 42 dana na godinu, što uključuje i godišnji odmor i praznike, u odnosu na estonske radnike, koji ukupno na godinu ne rade 26 dana, izvijestili su mediji o tom istraživanju.

Također, u istraživanju se ispostavilo da radnici 12 zemalja članica koje su u Uniju ušle u zadnjem valu eurointegracija rade 2,5 tjedna više u odnosu na radnike iz starih članica.

– Radnici 15 starih država članica u prosjeku imaju pravo na 35,6 dana godišnjeg odmora, dok radnici 12 novih država članica EU-a imaju 31,3 dana.

Uz Švedsku, zemlje s najvećim brojem dana godišnjeg odmora su Njemačka (40), Italija (39), Luksemburg i Danska (38 dana). Estonija i Latvija osiguravaju radnicima 27 dana godišnjeg odmora, a Mađarska 28, dok je Irska zemlja s najmanjim brojem dana godišnjeg odmora (29), u koje su uključeni i državni praznici. Hrvatski radnik ima pravo na najmanje 18 radnih dana godišnjeg odmora, što je za tjedan dana kraće od prava koji propisuje Direktiva EU-a o radnom vremenu, objavljeno je o istraživanju Eurofunda.

Hrvatski građani s najlošijim ugovorima tad su, dakle, imali tjedan dana manje godišnjeg odmora od prava koje propisuje Direktiva EU-a o radnom vremenu. Ovakvo istraživanje danas bi teško ugledalo svjetlo dana.

Govori se o navodnom radničkom neradu, često se spominje i spajanje praznika s radnim danima, ali valja znati da niti jedan privatnik radnicima neće darovati dane odmora. Kad spajaju praznike ljudi koriste svoj godišnji odmor i tako je svugdje u svijetu. Zašto to mogu Nijemci, a ne bi mogli Hrvati, kaže Sever.

Predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske upozorava i na hajku koja se digla na državne i javne službe i poduzeća, upozoravajući da nisu zaposlenici ti koji kroje propise zbog kojih na pojedine dozvole treba čekati mjesecima.

– Zaposleni u državnoj administraciji opslužuju hrpu jalovih propisa. Pa nisu oni donijeli te propise, nego ih je donijela politika koja ne vidi i ne zna što treba mijenjati. Što se javnih poduzeća tiče, sami ste ovih dana mogli svjedočiti da se radnici HEP-a na temperaturama od minus 25 stupnjeva veru po stupovima, mijenjaju žice, popravljaju dalekovode... Oni isto tako rade i po najvećim vrućinama. Ništa ne pitaju, nego idu i rade, jer znaju da to treba napraviti, kaže Sever.

Isplata u gotovini

Tezi o lijenim radnicima na ruku ne ide niti broj prijavljenih na otvorene natječaje za posao. Uzmimo za primjer natječaj koji je početkom prošle godine za osam radnih mjesta raspisala IKEA, a na koji se u osam dana prijavilo oko 800 ljudi. Stotinu aplikacija za jedno radno mjesto.

Veliki odaziv nezaposlenih na svaki natječaj za radno mjesto već godinama je redovita praksa u Hrvatskoj, zbog čega se nezaposlenima odavno čini da je zaposlenje nemoguće dobiti bez dobre veze.

Činjenica da je zaposlenje sve teže naći odavno je svima poznata, ali unatoč tome – sve češće svojih medijskih pet minuta dobivaju poslodavci koji su spremni ustvrditi da nisu mogli naći radnika za pristojno plaćen posao.

Druga činjenica s kojom se susrećemo gotovo svakodnevno jest ta da poslodavcima iz privatnog sektora vrlo često ne pada na pamet poštivati Zakon o radu. Oni ne plaćaju prekovremene sate, radne vikende, prazničku tarifu rada.

Također, tisuće i tisuće ljudi u Hrvatskoj radi prijavljeno na minimalac, dok ostatak novca dobivaju u gotovini, ali ove teme u medijima potpuno su zapostavljene te se danas čini posve normalnim od radnika tražiti da radi šest dana u tjednu, po dvanaest sati dnevno.

Takav režim rada, primjerice, imaju u zagrebačkom Taxi Cameu, ali i u brojnim drugim, kudikamo većim tvrtkama. Radnici su posebno izrabljivani u velikim trgovačkim centrima, o čemu se rijetko tko usudi pisati, budući da veliki dio hrvatskih medija živi upravo od reklamnih kampanja koje plaćaju veliki trgovci.

Pišući o takvim slučajevima, naime, izdavači su suočeni s mogućnošću da će izgubiti oglašivača, dok teme koje radnike prikazuju lijenima takve oglašivače, čini se, privače.

Sve učestalije ponavljanje teze o lijenim radnicima izaziva željeni efekt, pa nije rijetkost da pod utjecajem medijske propagande i sami radnici danas tvrde – radnici u Hrvatskoj su lijeni.

Temom lijenosti kao ekonomskog opravdanja za aktualnu krizu nedavno se pozabavio i pisac Robert Perišić.

Na slovenskom portalu koji se bavi kulturom i promovira Maribor kao europsku prijestolnicu kulture u 2012. godini, Perišić je zapisao: »Lijenost više nije smiješna priča, jer lijenost je postala politička tema, lijenost je postala ekonomsko objašnjenje – a slaba je, rekao bih, to znanost koja se hvata ovakvih objašnjenja. Lijenost naime nije objašnjenje ni za što – u igri je čista manipulacija navodnim »mentalitetom«, s ciljem da se zaobiđu pravi uzroci krize i propadanja europskog juga.«

Ekonomska logika

Robert Perišić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih pisaca, upozorava da se sa psedoargumentima poput lijenosti sve, na koncu, može olako »objasniti«.

– Ljudi koji čitaju novine, barem u Hrvatskoj, već su prilično uvjereni da su Grci lijeni i da je tu problem njihove ekonomije. Kao takvi, oni su, razumije se, pomalo i paraziti. Ova tezu možete učestalo čuti u takozvanom »pristojnom društvu«; društvu koje čita navodno politički korektne mainstream medije.

Također, pomalo je nevjerojatno da su zapadni mediji u doba europske dužničke krize proširili »skraćenicu« PIGS ili PIIGS, što se odnosi na »srodne ekonomije« Portugala, Italije, Grčke i Španjolske, kojima se kao drugo »I« ponekad dodaje i Irska. Dakle, PIGS. Dakle – svinje.

Dotle smo došli u ekonomskim analizama. Primijetio sam u našem tisku, također, da su i Hrvati pod velikom sumnjom da su lijeni. Nikad prije se nije pisalo o tome, a onda je nakon krize naglo počelo, upozorava Perišić.

Da se teza o lijenim hrvatskim radnicima ne pojavljuje slučajno smatra i predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske Sever koji upozorava da se radi o pripremanju terena za daljnje nasrtaje na radnička prava.

Iako premijer Zoran Milanović tvrdi da u njegovom mandatu Zakon o radu na štetu radnika neće biti mijenjan, jasno je da u Hrvatskoj djeluju vrlo moćni lobiji kojima je to interesu. Zagovornici rezanja prava i kolektivnih ugovora imaju svoju logiku i legitimne argumente. Sa smanjenim radničkih prava Hrvatska bi nesumnjivo bila konkurentnija na otvorenom tržištu i privlačnija stranim investitorima.

U isto vrijeme, sa srezanim radničkim pravima Hrvatska bi bila i nesretnija zemlja, njezini radnici bili bi frustriraniji i nesigurniji u ono što nosi budućnost, ali u jednadžbi ekonomskih stručnjaka za ove podatke nema mjesta.

Za kraj, valja napomenuti da se priča o lijenim hrvatskim radnicima u dobrom dijelu temelji na primjeru državnih činovnika, što je pouzdan adut s obzirom na to da su građani rijetko koje zemlje zadovoljni svojom administracijom.

Nepobitna je istina da u javnoj upravi radi više ljudi nego što bi ih tamo trebalo biti, a sličan primjer mogao bi se naći i u javnim poduzećima. Međutim, za to nisu odgovorni radnici, preko čijih leđa se danas prekobrojnost zaposlenih u državnoj administraciji nastoji slomiti. Višak ljudi u državnoj službi, naime, zaposlila je politika i taj grijeh se hrvatskom radništvu ne može natovariti na leđa.

Preuzeto iz Novog LIsta -> http://www.novilist.hr/