OČARAVAJUĆI ŠIVARATRI SPEKTAKL IZ PROŠLOSTI

Napisala Janet Bock - Bicker

Rođena sam u Los Angelesu, u Kaliforniji, 24.11.1941. godine. Moj je otac bio imigrant iz sjeverne švedske regije koja je proizvodila drvenu građu, gdje je bio član-osnivač muškog zbora. Glazba je bila njegova velika ljubav. Iako nikad nisam naučila govoriti njegov materinji jezik, razvila sam sluh za 'strane' zvukove što mi je kasnije pomoglo da naučim pjevati bhajane na teluškom jeziku i sanskrtu. Obitelj moje majke je također bila imigrantska i bavila se farmom u Nebraski. Obje obitelji su pripadale Luteranskoj crkvi te iako su moji roditelji išli u crkvu uglavnom praznicima, mene i mog

Sai sa Janet i R. Bockom mlađeg brata vodili su u nedjeljnu školu svakog tjedna. Naslijedila sam očevu ljubav za glazbu i nakon što sam prije svog petnaestog rođen- dana počela s učenjem klavira, nastavila sam s tim, da bih konačno dobila diplomu iz sviranja tog instrumenta na Sveučilištu Kalifornija, u Santa Barbari. Dok sam bila na koledžu također sam studirala pjevanje i sudjelovala sam u zboru, sviranju, operi i muzičkim komedijama. U ljetu prije moje zadnje godine studija, bila sam dio grupe od 16 studenata izabranih za putovanje od dva mjeseca u Japan, Koreju, Okinawu i Tajvan da bismo zabavljali američke vojne trupe i lokalne studente na koledžima.

Putovanje je imalo mnogo dijelova koje sam kasnije prepoznala kao dijelove karmičkog puta prema mom kasnijem usredotočenju na ahimsu (nenasilje). Let pre- ko Pacifika slučajno se poklopio sa zračnim testom gađanja Starfish Prime-a, jedne od najvećih hidrogenskih bombi koju su Sjedinjene države ikad ispalile; bila sam tada gost za jednu noć kod ljubazne obitelji u japanskom gradu Hirošimi i vidjela sam eksploziju atomske bombe iz Drugog svjetskog rata, koja je uništila grad i mnoge njegove ljude; u Koreji sam stajala na južnoj granici demilitarizirane zone između Sjevera i Juga i, meni tada nepoznato, naša je grupa pjevala u vojnoj bazi samo kilometar i pol od mjesta gdje je moj polubrat bio ubijen za vrijeme borbe u koreanskom ratu.

Nakon što sam diplomirala jedno mi je američko Sveučilište ponudilo posao koji je osiguravao tečajeve na koledžu za američku vojsku koja je stacionirana u Europi, Srednjem istoku, Sjevernoj Africi i Istočnom i Zapadnom Pakistanu. Dvije i pol godine sam radila kao pomoćnica u logistiki u uredu u Heidelbergu, u Njemač- koj. Vojnim sam vlakom putovala u Berlin i kroz Berlinski zid u Check Point Charlie u Istočnom Berlinu. Vozeći sama svoj mali, zeleni Volkswagen, posjetila sam Šved- sku, Francusku, Austriju, Švicarsku, Italiju i, u jednom od trotjedna putovanja, prošla sam kroz Komunističku Jugoslaviju i Bugarsku vozeći se do Grčke i Turske.

Nakon povratka u Južnu Kaliforniju, otkrila sam čuda knjižare u  Vedanta hramu te sam uronila u djela o životu Ramakrišne i pisanju Svamija Vivekanande. Našla sam posao u Liberty Records-u te sam nakon 18 mjeseci srela Richarda Bocka koji je bio producent glazbe pandita Ravi Šankara (majstora na sitaru). Naš zajedni- čki interes za indijske stvari odveo nas je do Indre Devi koja je držala predavanje u kome je pričala o svojim iskustvima te je pokazivala crno-bijele filmove o Bhaga- vanu Sri Sathya Sai Babi. Imala sam jednu fotografiju i nekoliko posuđenih knjiga od Markell i Boba Raymera, koji su se upravo vratili s putovanja po Africi kao dio Babinog društva. Richard se u Indiji priključio Indri Devi kod proslave 43. Babinog rođendana, u studenom 1968. te se vratio sa osam-milimetarskim filmom i snimkom Babe koji je postao LP pod nazivom „Sathya Sai Baba pjeva bhajane“. Pridružili smo se Indri Devi u osnivanju SAI Fondacije, 1969. godine, te smo otvorili Sathya Sai Baba Centar u Hollywoodu u listopadu te godine.

Moja želja za Babinim daršanima se pojačavala sve dok nisam odlučila ne čekati druge, nego ići tamo sama. Sljedeći tekst opisuje moja iskustva sa dvodnevne proslave šivaratrija 1970. godine, za vrijeme mog mjesec dana dugog boravka sa Bhagavanom. Nakon povratka, Richard i ja smo se vjenčali te smo nastavili raditi produžena putovanja i još više filmova o Babi, kao što su: Njegov život je Njegova poruka, Proslava, Božanska aura, Univerzalni Učitelj (1.dio, 2.dio i  3.dio),  Beskrajna bujica i sve tako dok Richard nije umro 1988. godine. Članak o Šivaratriju je kasnije objavljen u „Isus - tajna izgubljenih godina i nepoznatih putovanja“, koju je nadahnuo i blagoslovio Bhagavan, a govori o godinama Isusovog života između dvanaeste pa do tridesete, o kojima se ne govori u Bibliji.

Baba je nastavio voditi moj život kroz diplomiranje na školi za naslov Majstora psihologije kao i kroz moj dvadeset-petogodišnji brak sa Dennisom Bickerom, mojim partnerom u stvaranju SAI Fondacije za film, audio i fotografsku arhivu, koja se sada nalazi u Prasanthi Nilayamu.

Baba je jednom odgovorio na pitanje kako to da znao tako mnogo o onom koji postavlja pitanja: „Ja znam stvari o vama koje ni vi još ne znate.“ (iz Prasanthija, N. Kasturi, p.71, 1985.) Moje je iskustvo da, ne samo da Baba zna o nama stvari koje mi još ne znamo, nego nas nadahnjuje da se sretnemo s određenim događanjima u svom životu i kad to učinimo, On nas vodi naprijed prema njihovom najdubljem značenju.

Moj zadnji fizički Bhagavanov daršan dogodio se kada smo Dennis i ja izveli svoje 'hodočašće zahvalnosti' u studenom 2010. godine, nekoliko mjeseci prije Njego- vog mahasamadhija. Tada je snaga Njegovog letimičnog pogleda bila jednako jaka i ojačavala je život kao što je bila i prvi put 1970. godine.

Pred kraj prvog tjedna ljudi su počeli dolaziti na proslavu koja se naziva maha- šivaratri, jedan od glavnih svetih dana u godini. On se održava svuda po Indiji na dan mladog mjeseca između veljače i ožujka. Nevidljivost mjeseca je važna jer se mjesec smatra božanstvom koje predsjedava umom i, kada je on pun, um je obije- stan, stoga na Zapadu koriste riječ lud. Kada je svjetlo mjeseca koja se odražava na uma smanjena na tanahan luk um je miran i svjetovne nakane se lakše prebrode kroz duhovnu praksu. Svake godine taj se dan i noć ostavlja za meditaciju, slavlje i pjevanje imena Gospodnjeg.

U Prasanthi Nilayamu, u prisutnosti Sai Babe, šivaratri dobiva dodatno znače- nje. Godinama je izvođena jedinstvena ceremonija zvana ligodbhava¹ , kada Baba donosi na usta jedan ili više lingama, koji su se stvorili u Njegovom tijelu. Ti se lingami pojavljuju kao eliptično oblikovano kamenje razne čistoće i boja, ponekad kao sedam ili devet centimetara dugi. Oni simboliziraju stvaranje nestvorenog, onaj trenutak kada neograničeno postaje ograničeno u obliku koji se prepoznaje kao sjeme ili jaje iz kojega je rođen novi život, u ovom slučaju novi duhovni život.

Za vrijeme jedne jutarnje posjete Balbir, ona mi je pred dvije godine pričala o šivaratriju kada je Baba dao lingam njenoj pokćerki, Njenom visočanstvu maharani Prithvi Bir Kaur od Jinda, koju je u to vrijeme očekivala u posjetu. Nekoliko stvari o Prithvi me je jako pogodilo kad smo se srele, njeno ime na sanskrtu znači 'zemlja' ili

'svijet', prije svega njena velika vitalnost izražena kroz nestašnu duhovitost, par tamnih, blještavih očiju i prekrasan osmjeh. To se čini čudno čak i sada kada razmišljam da netko kao ja, koja potječem iz radničke klase u Južnoj Kaliforniji, mogu imati mnogo toga zajedničkog s nekim tko je odrastao kao princeza u jednoj egzotičnoj Istočnoj zemlji, no uskoro smo razgovarale i smijale se dijeleći prošle radosti i tuge kao par ponovno ujedinjenih cimerica sa koledža.

 

Prvi dio proslave tog dana svetkovine bilo je ceremonijalno podizanje zastave sa vrha hrama koju je slijedio vibhuti abhishekam u pravokutnom paviljonu sa otvo- renim stranama zvan – gledalište. Odazvala sam se pozivu za pomoć kao volonter koji će pomagati oko usmjeravanja svjetine koja dolazi na svetkovinu te sam nakon dva dana čišćenja povrća u kantini i pranja podova sa kratko-ručnom metlom, postavljena u gledalište na žensku stranu, uz centralni prolaz, nekih deset redova udaljenih od pozornice, sa uputama da pazim da se svjetina ne gura naprijed.

Gledalište je bilo puno za jutarnju ceremoniju, a ljudi su još uvijek pristizali. Vani sam vidjela Prithvi te sam joj dala znak da me slijedi. Ona je uspjela proći kroz mnoštvo, a ja sam joj prstom pokazala mjesto na prolazu. Voditelji bhajana su počeli pjevati. Sve su oči bile uprte u točku na mjestu na kome je Baba trebao uči. Tada se moj emocionalni bazen počeo prelijevati. Dio mog uma koji je gledao simboliku i prividnost (raskoš) i pokušavao zadržati racionalno viđenje, našao se licem u lice s nečim mnogo moćnijim. Iznenada sam osjetila kao i vidjela obuzimajući izljev tihe duhovne energije koji je nastao između Babe i ogromnog mnoštva.

On se pojavio sa udaljenosti hodajući polagano do centralnog prolaza, a onda natrag do udaljenog kraja paviljona, sve vrijeme se okrećući s jedne strane na drugu, s rukama uzdignutim na blagoslov. Suze su mi počele teći toliko da sam mislila da neće stati. Najbolje što sam tada mogla učiniti bilo je da navučem kraj svoga sarija na glavu i obrišem njime oči.

Baba se približio, Njegov brzi pogled dosegao je svjetinu. Pored mene je bila Prithvi koja se nadala nekoj vrsti prepoznavanja, a ja sam mislila kako ću barem biti tu da sve to vidim. Oči sam zadnji put obrisala svojim sarijem pogledavši prema gore jer je On prolazio pored nas, Njegov je pogled obuhvaćao i upijao ogroman broj. Zatim, prije nego sam shvatila što se dogodilo, Njegova se glava okrenula i, na trenutak su se Njegove oči prikovale za moje pogledom neublažene snage. Osjećala sam da je naboj mojih osjećanja pretvoren u mir. Prithvi je, okrenuvši se k meni s pogledom koji je imitirao ozlojeđenost, smijući se prošaptala: „Dala si mi svoje mjesto, a dobila si 'moj' pogled.“

No nije bilo vremena za čuđenje i komentar. Baba je stigao u centar pozornice te je stajao pored srebrene statue Sai Babe iz Širdija. Jedan od pandita je držao posu- du s vodom, a Baba je zasukao oba Svoja rukava do lakta te je počeo ceremonijalno kupati statuu prije no što će ju obrisati na suho.

Prithvi me je pripremila za mogućnost da Baba stvori neki talisman koji će staviti na statuu kao što je to činio ranije. Ona je došla sa malim dalekozorom te je promatrala svaki Njegov pokret. Kad se činilo da je nastala tišina, ona mi je dodala dalekozor da na brzinu pogledam tamo. Kad sam

ga podigla k očima, Babina ruka se počela kretati i kad sam ugledala statuu jasno sam vidjela, u prostoru između palca i kažiprsta Njegove prazne desne ruke, stvaranje male zlatne dekoracije od osam tamno crvenih kamenova koji su okruživali devet kamenova u sredini. Čim se je pojavio taj ukras Baba ga je pritisnuo na čelo statue gdje je ostao. Odmah sam vratila dalekozor.

Sada se pojavio gospodin Kasturi držeći urnu visoku oko 45 cm. To je trebalo biti kupanje vibhuti-

jem, ceremonijalno kupanje statue prahom koji simbolizira krajnje stanje svih fizičkih stvari.

Prazna je urna okrenuta naopačke iznad statue. Ništa se nije dogodilo. Onda je Baba gurnuo u nju Svoju desnu ruku i vibhuti je počeo teći, teći i teći. Prah je najpri- je pokrio statuu, zatim podlogu na kojoj je stajala i, onda je na kraju čak tekao u gledalište; sretnici koji su bili naprijed, užurbano su ga skupljali dok smo mi ostali udisali njegov miomiris.

Kada se činilo da je nakon još nekoliko minuta, meki, slatkasti mirisavi prah bio već posvuda, a Babine ruke i haljina od njega bile bijele, On je podigao Svoju desnu ruku prema gledaocima, nasmijao se i nestao iza zastora u pozadini. Kad su gledaoci shvatili da je otišao nastalo je podizanje ruku koje su mahale i činile geste kao da nešto pritišću, unoseći nas sve u svoju budnost.

Kroz čitavi ašram je prevladao osjećaj zajedništva, kao glavna pobuda nekog enormnog sata, možda univerzalnog samog po sebi. Autobusi su stigli u noći i čita- va su sela hodala miljama. Šivaratri je također dan za biti u tišini i slaviti pa umjesto podnevnog jela svi smo se odmarali i čekali na rađanje lingama.

Večernja je proslava počela vani pred ranije podignutom osmokutnom platfor- mom nazvanom Shanti Vedika, predivno oslikanom scenama iz Bhagavadgite. Započela je s govorima poklonika. Baba je govorio o sjedinjujućem aspektu Boga u srži svakog atoma u univerzumu. Govorio je također i o eliminaciji ega. Rekao je:

„Uklanjanje poistovjećenja sa tijelom i njegovim potrebama, zadovoljavajući ih kroz osjetila, glavna je točka života, jer za vas je radost kad se njihove potrebe ispune; tuga kad nisu ispunjene, ljutnja kada se nešto ispriječi na njihovom putu i, ponos kada pobijedite protivnika.

Da biste otklonili ego, ojačajte vjerovanje da svi predmeti pripadaju Bogu i da ih vi dobivate na povjerenje. To će spriječiti ponos, to je također istina. Onda ako izgubite stvar nećete tugovati. Bog dao, Bog uzeo! Naravno, vi ste čuli gotovo sve, govorite na ovaj način i dajete savjete oko reakcija, ali veoma malo vas samih slijedi taj savjet. To je grijeh svih grijehova; govoriti jedno, a činiti potpuno nešto drugo, zanijekati u praksi ono što ste tvrdili da je pravilo.“

Nakon završenog govora Baba je počeo pjevati. Nekoliko minuta nakon toga je

počeo kašljati, a onda je sjeo. Voditelji bhajana su počeli recitiranje. On je gutnuo vode iz čaše, povremeno brišući Svoje čelo. Grčevi koje je Baba imao sada su bili vidljivi jer se Njegovo grlo stalno stezalo. Tada, dok je držao bijelu maramicu u Svojim ispruženim rukama, svi smo vidjeli zraku svjetla kako izranja iz Njegovih usta. On je uhvatio nešto i držao to podignuto. Bio je to lingam. Nježan, obasjan iznutra svjetlom, oživljen bítkom jednako kao i simbolikom Boga.

Nakon rođenja lingama poklonici su nastavili sa cijelo-noćnim pjevanjem bhajana. U zoru se Baba pojavio na daršanu, a kasnije ujutro se vratio da bi podijelio prah sa vibhuti abhishekama, koji su volonteri umotali u mali četvrtasti papir. Satima i satima je On hodao kroz vijugajuće redove poklonika koji su sjedili ispred dvorane za molitvu i svuda gdje je tlo bilo ravno. Za to vrijeme ja sam povremeno promatra- la, ogroman broj ljudi nije me više impresionirao, ono što me je diralo bio je Baba koji daje, iz ruke u ruku, tisućama koji su sjedili u tišini. Rukavi Njegove haljine bili su zavrnuti do lakata, znojenje je uzrokovalo da se je materijal lijepio za Njegova prsa i leđa dok se je neumorno kretao kroz svjetinu. Čula sam Ga kako kaže: „Ja sam vaš sluga.“ Sada sam vidjela da je to istina.

IZVORNIK: 

     http://media.radiosai.org/journals/vol_12/01FEB14/Janet-Bock-shivaratri- sathya-sai-baba-radiosai.htm

 

 

 

Prevela: Lidija Horvat                               Datum:        18. 1. 2016.

Ovaj materijal se može umnožavati, ali ne i prodavati.