OBRAMBENE STRATEGIJE

Od najranijeg djetinjstva stvaramo obrambene mehanizme koji nas štite od opasnosti, no gradeći njih, gubimo otvorenost. Obrambeni mehanizmi snažno utječu na lakoću kojom smo sposobni stvarati i zadržavati zdrave odnose te odbacivati one nezdrave. Javljaju se kao odgovor na frustrirajuće, teške i bolne situacije i iskustva. Ključ zdravlja je sposobnost razlikovanja kada nam je obrana potrebna, a kada nije. Potrebna nam je da bismo se zaštitili od onih koji nas žele ozlijediti, no trebamo i znati kada se možemo opustiti i odbaciti obranu tako da zadržimo svojstvo nevinosti, otvorenosti i sposobnosti održavanja zdravih odnosa.

Rađamo se otvoreni i nezaštićeni. Učimo izbjegavati bolne i opasne situacije stvarajući u svojim umovima predodžbe o svijetu i opasnim mjestima u tom svijetu. To činimo od najranijih dana, počevši s primitivnim obrambenim mehanizmima, te nastavljajući tijekom cijeloga života, no naši obrambeni mehanizmi postaju sve sofisticiraniji. Prvo postanemo svjesni unutarnjih boli, recimo gladi, i učimo se izbjeći takvu bol, no uskoro počinjemo stvarati i predodžbe o svom socijalnom okruženju koje nam pomažu da izbjegnemo ljude koji bi nas mogli ozlijediti, a zbližavamo se s onima koji bi nam mogli pomoći.

Stupanj razvoja predodžbi o sebi i svijetu uvijek je razmjeran razvojnoj razini pojedinca, a njegova razvojna razina ovisi o biološkim čimbenicima i o iskustvu. Djeca se ponašaju djetinjasto zbog nedostatka iskustva, no i stoga što su im mozgovi još nezreli i nisu potpuno psihički razvijeni. Međutim, nije svatko u stanju učiti iz iskustva. Postoje kronološki odrasle osobe koje u nekim segmentima funkcioniraju na nezreo i djetinjast način.

Iz predodžbi o sebi i svijetu razvijamo strategije da bismo izbjegli bol. Na svakom razvojnom stupnju čovjek koristi svoje predodžbe da bi se nosio s boli na najbolji mogući način. Prirodno je da tijekom sazrijevanja one primitivnije strategije zamjenjuje složenijim, sofisticiranijim strategijama. Međutim, mnogi ostaju zaglavljeni, nesposobni učiniti razvojni pomak u određenom području života te prihvatiti učinkovitije načine suočavanja u tim područjima. Dok se u većini životnih područja ponaša zrelo (npr. u poslu), u nekim se životnim područjima ponašaju iznenađujuće nezrelo i djetinjasto (npr. u emotivnim vezama).

Upoznajući obrambene strategije dobro bi bilo promišljati o tome kako one utječu na našu sposobnost da imamo zdrave i zrele odnose te da odbacimo one nezdrave.

Disociranost je stanje isključivanja pozornosti i pamćenja. Disocirano pamćenje je izdvojeno od drugog bez jasne veze među njima koja vodi od jedne misli do druge. Nekim ljudima disociranost postaje način na koji se nose s emocijama. Raskol se događa kad su pozitivne i negativne predodžbe o sebi i drugima u sukobu u umu pojedinca. Često je povezan s ranim zlostavljanjem i čini se da je to mehanizam pomoću kojega pojedinac sačuva neki privid sreće nasuprot izrazito negativnim iskustvima.

Za razliku od osoba s integriranim predodžbama o sebi i drugima koje mogu doživjeti ljudsku kompleksnost (sposobnost ljudi da istodobno imaju i pozitivne i negativne aspekte), ljudi s rascijepljenim predodžbama hrvaju se s izrazito crno – bijelim viđenjem sebe i drugih. Mogu uporno nekome oduzimati vrijednost zbog nečega što bi drugi smatrali sitnim nedostatkom, ili pak idealizirati nekoga drugog, možda očekujući da ih ta osoba spasi.

U projekciji ljudi vjeruju da drugi iskušavaju osjećaje koje oni sami iskušavaju, preslikavaju svoje osjećaje na druge. Ovo se ne događa sa svim osjećajima već uglavnom s onima koji se smatraju neprikladnima ili na bilo koji način neprihvatljivima. Često se bijes projicira na druge, a ljudima bude teško shvatiti da je u pitanju njihov vlastiti bijes. Projekcija uključuje i nesposobnost prikladnog razlikovanja između predodžbi sebe i drugih te stanovit odmak od realnosti.

Sličnu pogrešku ljudi čine u reaktivnom ponašanju, pri kojem snažno reagiraju na vlastite nepoznate želje nastojeći potisnuti ili čak uništiti takve želje u drugima (cijelo vrijeme poričući da sami imaju te želje). Poricanje je jedna od najpoznatijih klasičnih obrambenih strategija. Pri poricanju osoba jednostavno odbija prihvatiti da je istinito nešto što jest istinito (recimo kada alkoholičar poriče da ima problem s pićem).

Represiju (potiskivanje) je Freud smatrao nekom vrstom zadržavanja neugodnih misli pod površinom svjesnosti. Premda se takve "potisnute" misli ne bi uzdigle do svjesnosti, motivirale bi ponašanje na zaobilazan način. Termin supresija (potiskivanje, obuzdavanje, zatomljivanje) ima slično, no više voljno značenje: ljudi nisu svjesni represivnih misli, no supresivne misli su svjesno potisnute u nesvjesni um odlukom osobe da neće razmišljati o njima. U novije se vrijeme represija smatra načinom razrješavanja usmjerenim na smanjenje tjeskobe izbjegavanjem informacija koje bi je mogle izazvati.

Premještanje je obrambena strategija pri kojoj osoba uznemirena zbog nečega što nije u stanju kontrolirati (npr. neugodnog šefa) premješta uznemirenost na nešto što može kontrolirati (udara psa, viče na djecu). Pri intelektualiziranju ljudi se nose s bolnim ili tjeskobnim događajima ulazeći u kognitivnu analizu tih događaja te na taj način stvaraju neku vrstu izolirajuće distance od emocija vezanih uz događaje. Slično djeluje i racionaliziranje, kad ljudi nakon događaja smišljaju razloge da bi objasnili svoje ponašanje s kojim su u konfliktu.

Dok su već i intelektualiziranje i racionaliziranje sofisticiranije obrambene strategije, najzrelijima i najučinkovitijima smatraju se one utemeljene na kvalitetnom razumijevanju društvene stvarnosti koje imaju tendenciju biti što konstruktivnije i prilagodljivije. To su sublimacija (oplemenjivanje), humor, afilijacija (pripojenje, druženje) i asertivnost (odlučnost). Koristeći ove strategije čovjek je skloniji rješavati probleme nego ih samo uljepšavati. Premda izuzetno pomažu, ljudi zaglavljeni u primitivnijim obrambenim mehanizmima teško ih prihvaćaju.

Sublimacija se događa kada ljudi svjesno preusmjeravaju energiju s neprihvatljivih impulsa na one prihvatljive, recimo kad čovjek tugu zbog gubitka bliske osobe transformira u radnu energiju pa na poslu postiže dobre rezultate. Humor razbija negativnost, unosi smijeh u ono što izgleda veoma ozbiljno i prisiljava ljude da vide svjetliju stranu svoje nevolje.

Afilijacija ili poriv za druženjem s drugima zbog dobrobiti koje donosi njihovo društvo i utjeha vjerojatno nije dobra obrambena strategija, ali je izvrsna strategija za suočavanje s tjeskobom i boli.

Asertivnost ili odlučnost je komunikacijski stav koji se nalazi između agresivnosti i pasivnosti. Pasivni ljudi dopuštaju drugima da ih povrjeđuju, dok agresivni ljudi povrjeđuju druge. Odlučni se ljudi brane od napadaja agresivnih ljudi, no sami ne postaju agresivni i ne napadaju druge. Da bi čovjek bio odlučan, potrebno mu je samopouzdanje i zdravo razumijevanje društvene dinamike.

Da bi imao sretan i svrhovit život, čovjek treba biti u stanju održavati zdrave odnose, a da bi to mogao – treba prihvatiti zrelije obrambene strategije utemeljene na razumijevanju društvene realnosti te znati kada odbaciti sve obrane i biti potpuno otvoren drugom ljudskom biću.

www.inoptimum.com