O RAZVIJENOM STIJEGU I O MILOSTI

Svakog jutra, kad se čovjek probudi, i kad se okupan snom i snima laća svog posla, pogled duše kao da pada na stijeg. Pa i onaj koji vrši neki posao za nadnicu nosi u svojoj podsvijesti misao na nešto, što mu je pronijeti kroz život. Kad osvijesti tu misao, tad se čini, kao da je visoko podigao neku zastavu. To je taj stijeg koga mu je nositi cijelog vijeka.

A svaki nosi svoj barjak. Što miliji mu je i što svesniji, to ga više podiže. Stijeg se leluja u zraku. Kad se visoko podigne zahvatit će ga vjetar . Razvit će ga sasvim, ponijeti i poigrati se njime.

Vjetar je lijep. Vjetar je imaginativnoj, pjesničkoj misli često bio slikom sudbine.

Znamo što će se dogoditi s barjakom. Vjetar će ga prihvatiti i zatalasati. Ali što će se dogoditi s čovjekom stjegonošom?

Noseći svoj stijeg svaki čovek grieši. Griješi toliko, da nam se često nameće pitanje: - „Zašto tako strašno griješi baš onaj, koji je svom svojom ljudskošću pošao za svojom zamisli? “ Pogledajmo velikane ! Pogledajmo ih u času, kad se njihovi ideali objavljuju kao razastrti u njihovom djelovanju. U tom je času čovjek sličan pjevaču, koji pjevajući ne vidi što puzi i vreba oko njegovih nogu. Tu svakoga napada zlo. Tu je  najveća mogućnost obmane. Gdje je podne vlastitoj zvijezdi najlakše se  griješi. Zato baš u tom času mogu najlakše da zahvate moći obmane i zavođenja?

Stjegonoša sada gleda u svoj vjetrom i sudbinom razvijeni stijeg, kome su boje sad još ljepše nego su bile prije. Danju je tkivo sada slično sagu po kome tankom nogom hode zrake sunca, a noću barjaktar sanja o zvijezdi za kojom ide. Kako će i opaziti obmanu – guju do svojih nogu?

Sa svakim se od nas događa tako. Jer svaki nosi neki barjak pa makar i najmanji, makar mu ga vjetar nikad ne razvio pred očima svijesti.

Zato je eto svaka smrt slična nekom povratku. Povratku pobjednika ili pobjedjenika ali uvijek razderan i mrljama poprskan neki stijeg.

Mrlje od grijeha, od neizbježnih nužnih grijeha. Nema toga koji bi mogao da gleda u to razvijeno platno svojih zamisli i ideala, pa ipak opaziti ono, što se gura i uvlači u srce, u misli i u volju.

Koliko ih je, koji su doista vjerovali u zvijezdu ljudskosti, pa su ipak ostavili za sobom u povijesti samo krvav, tužan trag ! I na svijetlim tragovima trudbenika ima krvav rub. Uvijek se vide  neke mrlje na barjaku kojim je prekriven grob.

Malog i velikog, orla i galeba napast će kad tad neprijatelj iz zasjede u vlastitoj duši. Zastava pokvarenih boja sudbina je svakog bez iznimke.

Tko će da stigne u pomoć onome, kome je pogled pripet na razvijenu zastavu u rukama vjetra a pod nogama sunca? Ima li netko tko će nas čuvati toga sata? Možda je to jedina slika s koje se može uočiti smisao milosti. Značenje riječi o milosti.

Šta je to Bože milost? Kako da se njome pomiri naša želja za slobodom?

 Ima li nešto što mrzi ljudsku dušu, koja ljubi? Ima li netko tko bdi i čuva dok onaj drugi mrzi? Da. Kad jednom ljudskoj misli bude posve jasna predodžba zla kao realne moći, milost će postati jasan pojam.

Milost je ljubav jednog višeg i od čovjeka moćnijeg. Taj bdi dok mi idemo svojim stijegom na vjetru sudbine, kroz svijetlo i kroz sjene. Odatle valjda u slovenskim jezicima vaza između ljubavi – ljubiti, milog – milovanja i milosti.

Nije to priča za djecu. S nama se doista tako zbiva.

-Čovjek ljubi svoju zastavu, kiti je šarama i bojama, veze je zlatnim nitima žrtve. Što više je ljubi to jače podstiče mržnju na drugoj strani i većom će ga žestinom da ga napadne zlo. A čovjeka ljubi netko moćniji od njega, čuva ga dok se on trudi da razvije svoj stijeg.

Ali kako dokazati da je to tako?

Slutnja zna i veli – pronijet ću.

Klara Dajčeva Župić

Časopis UPOZNAJ SEBA broj 1937/11-12, strana 311