O povijesti ili starosti Australije!　

Kada pogledate Dinaride koji čine Srednje I Mlađe nabrano gorje koje odgovara kasnijim razdobljima u geološkom razdoblju naše planete onda vi vidite da je kamen od kojega je to gorje sačinjeno uglavnom posve bijele boje. Međutim ako gledate kamenje kakvo ono nalazite u Australiji onda redovito vidite da je to kamenje smeđe I tamno crvene boje. I ne možete se oteti dojmu da je to kamenje Australije neobično staro, možda 3 ili 3,5 milijardi godina. Dakle neobično staro, masivno. I ja sam često začuđen starošću ovoga kontinenta baš prema ovim geološkim pokazateljima. Ali I oni čine sastavne komponente našeg socijalnoga bitisanja jer smo u izvijesnim odnosima prema njima, jer nas nekada mogu I znatno odrediti također. Dakle I to čini našu povijesnicu, taj prirodni bitak kod kojeg su vremenska razdoblja mnogo drugačija ali sa kojima razdobljima se I ljudi I njihova subjektivna vremena takoder prožimaju I tvore jedno jedinstvo povijesno prirodnog svijeta koji je tu zaradi nas a ne zbog dinosaurusa ili insekata.　

Starosti biljki!　

U Hrvatskoj gdje smo Ezra I ja odrasli postoje neke jako stare sorte stabala koja su, dakle, jako stara. Ima kod nas maslinika koji su stari I preko 2000 godina. Ali ima u Australiji ,posebno na Tasmaniji, vrsti eukaliptusovih stabala starih I preko 5000 godina. Ove činjenice također čine našu povijesnicu pa se čini da je čista budalaština reći kako Australija “nema povijest” ili da je ta povijest samo 200 godina duga. Te da stoga što je tako “mlada djevka” Germani trebaju biti eksperti u pitanjima politike I kulture. Svašta!　

KELTSKA OSNOVA

Ja sam prilično pisao o keltskoj osnovi balkanskoga prostora a vidim da se I naše mlađe kolege posebno etnolozi drže tih novih stajališta. Međutim je sam uglavnom pisao o ovoj osnovi kao o jednom momentu afirmacije balkanskog slučaja s obzirom na sav naš izgubljeni dignitet, u tom smislu sam pisao o keltskoj osnovi. Ja nisam pisao o keltskoj osnovi u smislu naputaka za stvaranja jedne platforme preko koje je moguće izvršiti britansku invaziju toga prostora. Mislim da bih htio biti prilično jasan. Keltska osnova I razmatranje ove osnove u balkanskom slučaju meni je bilo potrebno u smislu stvaranja cjelovite slike toga prostora i to kako u etnološkom tako i u sociobiološkom smislu a ne u smislu otvaranja pitanja dali I kako je moguće da britanski faktor naseli ovo područje danas kao što je to slučaj sa Istrom , dijelovima Hrvatske ili Bosnom. Tako da se javlja jedna porazna tendencija da naši ljudi rasprodaju imanja a onda sele u Australiju ili Novi Zeland, Kanadu I USA, kupuju kuće I podižu kredite dok Britanci dolaze kod nas prvo kao turisti a onda kao vlasnici baš tih imanja odakle se stvara utisak da je posrijedi jedan proces kolonizacije balkanskoga prostora od strane britanskoga faktora a vidimo I na kakovi način. Dakle mislim da je tu jedan izvjestan problem o kojem je potrebno malo porazmisliti danas.　

Neka pitanja takozvanih “privatizacija”!

( jedno kratko razmišljanje)　

Pretpostavimo da je riječ o državnoj kompaniji koja ostvaruje dobit. U procesu “razdržavljanja” kapitala ova je kompanija putem dionica postala privatno vlasništvo. Odatle slijedi da bi mehanizam jednog mogućeg kapitalizma sa kojim ima smisla računati bio taj da se dioničari oporezuju s obzirom na njihovo učešće u kapitalu. Tako bi bila oporezivana dobit koja bi se dijelila na državnu I na privatnu. U tom smislu postojala bi “dva vlasnika” nad dobiti kompanije. Sredstva za proizvodnju bila bi dakle privatna isto tako kao što bi I amortizacija bila privatna kao I pitanje raspodjele dobiti. U konačnoj fazi dobit bi se dijelila između države I privatnog poduzetnika. Akumulacija kapitala u rukama države mogla bi kasnije poslužiti za otkup te iste kompanije odnosno sredstava za proivodnju. Ja bih ovaj proces nazvao “postkejnezijanskim periodom”.　

PITANJA GENEZE

Ovaj proces o kojem cijelo vrijeme govorim iseljavanja domaćeg stanovništva na podlozi njegove keltske geneze I useljavanje Britanaca na prostor Balkana na način da su na primjer Bošnje trebale biti velika medijska vijest koja bi donijela pobjedu Vijetnamu nekih trideset godina kasnije dovela je do toga da su se njima pokušale stvoriti prilike totalnoga zaborava . Oni su se ovdjeka zaposlili, pa su švercali posebno duhanom, pa su kupovali kuće, dizali kredite, išli u škole u kojima su djeca napredovala, razvijali klupske aktivnosti, bili posjećivani ne bez osobitog razloga od ministara, razvijali svoju kulturnu I duhovnu osnovu preko magazina, časopisa, lifleta svagda na način da su nekome bili posebno interesantni I to iz posebnih razloga, obavljali vjerske dužnosti manje više neometani I u duhu vjerske tolerancije mada su također stalno bili pod udarom službene vlasti zbog fundamentalizma ili zbog toga što tobože prakticiraju šerijatski zakon a ne australijski što je glupost naravno, ukratko, tobože samo med I mlijeko za mnoge uboge I jadne kojima nije moguće da se vrate u Bosnu. Nego razmišljaju kako je ovdje bolja perspektiva za njih I za djecu. Pa u tome I jest sav problem ovoga suvremenoga kolonijalizma da su stradalnicima stvorene lažne prilike zadovoljstva I sreće za sve. MI SMO NAROD KOJI PREVIŠE LAKO ZABORAVLJA　

Posjed u stranim rukama　

Taj posjed o kojem govorim prvo je dopao u ruke domaćim ljudima koji su se nacionalno okupili pa je onda na njemu uloženo nešto ali dovoljno da u današnjem vremenu bude prodan strancu za veće pare. Tako dobijaju I domaći ljudi većom količinom novca kojim raspolažu, dovoljno posjeda kojeg su već posjedovali ali I stranci koji za relativno male pare dolaze do ekskluzivnih posjeda na kojima mogu ljetovati ili zimovati. Dotle prvobitni vlasnici bolesni I bijedni na drogama stranih psihijatrijskih ustanova žive po hostelima ili stanovima australijskoga Housin Trusta ili je pak riječ o tome da su rastavljeni pa su im sada već bivše žene bolje prošle kod svojih novih britanskih muževa.　

Pokojni Sir Edmund Hilary 　

Znate zašto? Zato jer je prvi čovjek koji je osvojio vrh Mont Everesta bio Australac Finch zajedno sa još dvojicom britanskih alpinista I to niti manje niti više nego 30 godina ranije točnije u junu 1924 godine, a ne kako je to do dana današnjega držano 1953 zahvaljujući prije svega konzervativizmu Britanskoga Geografskoga Društva. Tako da je doista istina da su nam danas u znanostima potrebne temeljite revizije imena I nosioca znanstvenih otkrića I pothvata koja su imena bila iz ovih ili onih nacionalnih razloga decenijama sakrivena od javnosti na način da danas mnogi imaju posve iskrivljenu sliku o presudnim momentima razvoja te znanosti I putu kojim se ona kretala.　

Istraživanje o procesu sekularizacije u Katolika　

Godine 2005 kompletirano je u Australiji trogodišnje istraživanje pod imenom Duh mlade generacije koje je obuhvatilo uzorak sa mladim Australcima od 13 do 29 godina. Ovo istraživanje pokazalo je uglavnom polagano opadanje vjere I prakse među mladim Katolicima u procesu koji je danas poznat kao proces sekularizacije religiozne ideje. Ovo istraživanje utvrdilo je tri glavna oblika duhovnosti u Katolika: tradicionalnu, eklektičku I humanističku. S obzirom na ove tipove distribucija među mladom generacijom bila je 43% tradicionalna, 17% eklektička, 31% humanistička, I 9% imale su druge orijentacije. U cjelokupnom uzorku bilo je nevjerojatnih preko 52 % onih koji nemaju religijsku identifikaciju, 17.9% Katolika, 7.8 % Anglikanaca, 3.4% Ortodoksnih, 2.2% Uniting Church. U grupi Katolika 75% ispitanika odgovorilo je da vjeruje u Boga dok kod Anglikanaca 57% ispitanika. 33% Katolika osjeća se da je u blizini Boga, samo 10% Katolika se slaže da je samo jedna religija doista istinita. Istinu da je Isus Krist Bog koji je uskrsnuo prihvaća danas u Australiji samo 55% Katolika. U tom smislu pokazuje se da je religiozna praksa I vjerovanje kod Katolika signifikantno niža nego što je to slučaj kod drugih Krišćana. Isto tako istraživanje je pokazalo da ne postoji signifikantna razlika između spolova odnosno muških ili ženskih ispitanika te da prema tome nije točna pretpostavka da su žene više religiozne nego muškarci. Ali je istina da mlade majke imaju veliki uticaj na religijsku socijalizaciju kod djece. I jedan podatak koji je jako interesantan svega 5% Katolika u dobi od 20 tak godina posjećuje Mise regularno znači dva ili tri puta na mjesec. Ja to ne mogu vjerovati! Međutim ovaj proces sekularizacije ne mora nužno značiti da Crkva bespovratno gubi. On može značiti da je narasla kategorija humanističke duhovnosti Katolika koja je već I sada jako velika tako da sekularizacija Crkve istovremeno znači oduhovljavanje svakodnevnoga života te da prema tome ova sekularizacija sadrži tendencije koje su primarno na liniji interesa Katoličke Crkve.　

Pitanje “modernizma”!　

Na početku 20 stoljeća papa Pio X opisao je modernizam kao “sintezu svih hereza”. Međutim već šezdesetak godina kasnije Papa Ivan XXIII smatrao je da Katolička Crkva treba “ otvoriti prozore” kako bi unišao “svježi zrak”. Međutim od tada neki smatraju da su “kontaminirani modernizmom”. Isto tako ja mislim da je I Drugi vatikanski koncil u izvjesnom smislu dao odgovor na neka fundamentalna pitanja vremena koja je na dnevni red postavio baš taj modernizam. To međutim nipošto ne znači da je Istina Crkve subjektivna I da ona zavisi od svakog pojedinca ponaosob. Jer vjera unekoliko I jest nešto što se stiče cijeloga života I utoliko ona unekoliko jest data u obliku prirodnog I slobodnog razvoja ljudskog mišljenja I osjećanja. Ona dolazi “iz srca” I ona je kao I kod Pascala “vjera srcem” ili kao kod proroka Muhameda “Jer on tebi Kuran na srce stavlja”. Ona dolazi iz srca I iz učenja Isusa Krista I kao takva osjeća se cijeloga života. Prema tome ja se ne bih složio sa mišljenjem Pape Pavla VI da “modernizam jest kancerozni rast koji izjeda žrtvu dok pritiskuje prema svojoj misiji destrukcije”. Prije bih prihvatio mišljenje Svetoga Oca Benedicta XVI koji je baš nedavno imao razgovor sa njemačkim novinarima 5 augusta u svojoj papskoj ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfo I koji je izjavio “Everyone knows that the Pope is not an absolute monarch but that he has to personify, you might say, the totality that comes together to listen to Christ.” Isto tako on je tada jako lijepo napomenuo što bih ja potcrtao danas CHRISTIANITY, CATHOLICISM, ISNT A COLLECTION OF PROHIBITIONS: IT IS A POZITIVE OPTION. Prema tome nama je zadatak danas naučiti čitati svete spise I poruke svetaca kao I pitanje takozvanoga modernizma ili postmodernizma shvatiti kao pitanje vremena koje opterećeno bremenom sekularizma na svim stranama vodi u neizvjesnu budućnost.　

Pitanje postmodernizma!　

Postmodernizam je zapravo jedno mišljenje o vrhovnoj vrijednosti znanosti za razliku od mišljenja Crkve o vrhovnoj vrijednosti moralnih načela. U ovoj diferenciji ja svakako stojim na strani Crkve! Zašto? Pa zato jer ja mislim da se naspram vjerovanja da Univerzumom ravnaju univerzalni zakoni fizike I matematike Univerzumom ravna Bog. Nitko mi danas ne može reći da jedna mala fizikalna jednadžba kakva je na primjer ova F=m x a koja stane na svega jedan inch mojega dnevnika ili jednadžba G= k m1xm2/ r2 koja je Newtonova jednadzba za gravitacionu silu koja zauzima nesto malo vise moga papira ravna prostorom od 10na 26 svjetlosnih godina. Malo mi ljudi to moze reći! Ja sam prije na realnom stajalištu “trske koja misli” I po tome se razlikujem od prepotentnih znanstvenika koji misle da su uhvatili Boga za bradu sa nekoliko cifri. Una grande prepotenza! Zato sam ja I nazvao tu filozofiju “filozofijom veš mašine” kao što je to slučaj bio sa Andreom Zlatar, mojom kolegicom iz novine, ili “filozofijom mikrovalnih peći” kao što je to opeta slučaj sa Michio Kaku profesorom fizike na New Yorku jer je on počeo svoja razmatranja takozvanog “hiperspacea” komparacijama sa mikrovalnim pećima. NAMA JE DOSTA VIŠE TIH KUĆANSKIH APARATA I BIJELE TEHNIKE U ZNANOSTIMA! A ovo što sam sada napisao isto ja kao I izreći da je nama dosta više tog američkog I britanskoga konzumerizma koji je u izravnoj svezi sa uništenjem našega okoliša na primjer kao I sa čitavim drugim setom problema. Posve drugačije stoji sa stajalištem emotivizma ili “vjere srcem” koja je jedna filozofija ili ako već hoćete crkvena doktrina da svo moralno zakonodavstvo nije ništa drugo nego jedna ekspresija onoga što je primarno a to je stav osjećaja. Prema tome kultura businessea koja ide nekako uporedo sa stajalištem znanosti jeste jedna problematična kultura stoga što ljudi u njoj ne pronalaze smisao svoga života kao niti što mogu formulirati stajalište jednog zbiljskoga doprinosa društvu i ljudima. U tom smislu ne može biti riječi o pripadanju ljudskoj zajednici. Može biti riječi o pripadanju zajednici eksperata, znanstvenika, profesora ali ne I o pripadanju ljudskoj zajednici kao niti o komunalnom radu koji bi bio od interesa za svakoga ponaosob. Prije je dakle riječ o jednoj filozofiji paranormalnih vjerovanja jer je svima do onoga što je u Americi I Australiji prihvaćeno kao pitanja reinkarnacije, astrologije, komunikacije sa mrtvima itd što sve zajedno treba nazvati pravim imenom a to je ime suvremeni “šamanizam” koji je od ovih društava napravio KAMENO DOBA a ne suvremenu civilizaciju.　

zlatan gavrilovic kovac