Jezik je prostor slobode ali i diktata – zašto se bojimo govoriti materinjim jezikom, treba li tko o jeziku brinuti, nadgledati ga i ispravljati?

JEZIK MATERINSKI, JEZIK MAĆEHINSKI

17. sa(n)jam knjige u Istri ove je godine bio posvećen identitetu, štoviše drami identiteta, a na više skupova bavio se i jezikom kao identitetom. Uz Matu Kapovića i njegovu knjigu »Čiji je jezik?«, te Nadu Gašić i Ivu Žanića, središnja figura rasprava o jeziku bila je Snježana Kordić, autorica knjige »Jezik i nacionalizam«, kojom je uzburkala kroatističku scenu u Hrvatskoj

Jezik pripada svojim govornicima. Ne postoje loši izvorni govornici. U jeziku su sve varijante jednako vrijedne. Varijacije i standardni jezik jednako su vrijedni. Standard je izabran samo iz praktičnih razloga, radi nadregionalnog sporazumijevanja. Jezik njegovi govornici spontano, nesvjesno reguliraju.
Jezik se mijenja, on se ne kvari. Tuđice postoje u svim jezicima svijeta. Jezik je prostor slobode. Pravo na svoj jezik jedno je od temeljnih prava čovjeka. Zašto onda o jeziku netko treba brinuti, nadgledati ga, ispravljati, propisivati? Zašto se izvorni govornici boje svog jezika?

Hiljada i tisuća

Uz najsimpatičniju primjedbu iz publike – na pitanje kojim je to jezikom onako lijepo na otvorenju Sajma knjiga u Puli govorio pisac Abdulah Sidran, netko je odgovorio – razumljivim – sve gore nabrojano čulo se s tribina i promocija na 17. sa(n)jam knjige u Istri. Sajam, ove godine posvećen identitetu, štoviše drami identiteta, na više skupova bavio se i jezikom kao identitetom.
Uz Matu Kapovića i njegovu knjigu »Čiji je jezik?«, te voditeljicu promocija, književnicu i prevoditeljicu Nadu Gašić i profesora Ivu Žanića (koji je lani objavio knjigu »Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?« o sociolingvistici animiranih filmova), središnja figura rasprava o jeziku svakako je bila Snježana Kordić, autorica knjige »Jezik i nacionalizam«, kojom je uzburkala lingvističku, prije svega kroatističku scenu u Hrvatskoj. I u Puli je predavanje održala u Sveučilišnoj knjižnici, a ne na Sveučilištu, među kroatistima koje, uz lektore, prvenstveno one na HRT-u, najviše proziva za purizam i jezičnu cenzuru.
Šutnja je – kako reče Sinan Gudžević – kao laž, iza nje stoji manipulacija. A da ljudima treba o jeziku razgovora pokazala je zainteresirana publika. Simptomatično: stariji Puležani došli su pitati stručnjake kako to da oni više »ne znaju« vlastiti jezik, pa su odahnuli kad su od njih čuli da mogu koristiti i – također hrvatsku – » hiljadu«, iako ih njihovi unuci stalno špotaju zbog toga. Na to je pak, pusta mladost, studentica rođena 1989., ustvrdila da o purizmu 90-ih ništa ne zna i da je njoj »tisuća« potpuno u uhu, da zašto bi je sada zamjenjivala »hiljadom«.
Da nije frustrirajuće, bilo bi smiješno. A frustrirani su bili i lektori čije je ukidanje traženo s pozornice; nisu zaobiđeni ni novinari – trebalo bi barem jedan dan pustiti da im tekstovi izađu izvorno njihovi, bez lekture, pa neka čitatelji presude.

Strah zbog govora

Jezik je kompleksno pitanje. Ali najviše zvoni to što i danas pojedinci osjećaju strah i/ili sram zbog svoga govora. Jer kad jednom uđe strah u čovjeka, čulo se s tribine, strah tu i ostaje; samo se pritaji i čeka novi pad imuniteta. Jezik je, ipak, oduvijek bio politička činjenica. Purizam ili jezična čistoća i nacionalizam oduvijek idu ruku pod ruku. A purizma su nam još prepuni školski udžbenici, nadnevaka bez datuma, zamolbi bez molbi, prijama bez prijema. Tako jezik, prirodan prostor slobode, postaje teror nad govornikom. Kojem, čuli smo, jezik pripada. Ali svaka se sloboda osvaja, kako je rečeno djevojci koja se požalila da joj se smiju u gradu na njezin otočki dijalekt.
O jeziku i identitetu, o tome što je to prostor slobode u materinjem jeziku, a što diktatura, upitali smo i goste sajma knjiga u Puli, sve odreda ljude od pera i jezika.

Duška PALIBRK

-------------

lp, boro

http://www.novilist.hr/

http://budan.blog.hr/