»Dublje traženje, koje podrazumijeva i traženje nas samih nastavlja se dakle. Zove se čuđenje i divljenje, i to ne tek nečemu, već ono što u srcu mnogih stvari i onom svagdašnjem da. Djeci je ovo stanje prirodno, iako i kod njih kratkotrajno.

Kasnije ono postaje rjeđe, no kad nastupi, tada je to smješnije i dragocjenije. To se ne događa tako često u tegobnoj okolini, već češće u neobičnoj, i to ne nužno u takovoj koja nam ne odgovara, već često upravo suprotno.

Upravo posve jednostavni, tako reći bezazleni dojmovi koji su uz to kratkotrajni mogu izazvati čuđenje koje ovdje imamo na umu i primijetiti otvor i pukotinu u svakodnevnom i običnom. Pri tom ova pukotina najčešće nastaje pri malim prolaznim dojmovima, dok ono što se pričinja da dojmovi pitajući kažu, govoreći pitaju, ostaje još uvijek posve na početku, iako točno na mjestu onoga koji sebe ispituje. No tako ne zamire ova vrst čuđenja, koja je gotovo bilo kojim povodom uvijek i ponovno svuda prisutna, proširena i nedovršena.

Potrebi za nuždom vezane su ruke, njen žalac je, da tako kažemo, uži no ipak trajniji od nje same. Čuđenje ostaje i onda kada izgleda da se opustilo i zasitilo, jer ono je nemirno i uvijek ponovo ima pri sebi svoje prvo pitanje.«