Koliko ste se puta divili drugima zbog njihovih dostignuća, zbog nekih njihovih osobina koje se vama čine nedostižnima, zbog njihovog uspjeha u određenom području? S tugom biste uzdahnuli i odmahnuli rukom – to je vama tako daleko! I nastavili biste živjeti u svojoj rutini, ne zadržavši se dulje ni dublje na promišljanju o tome što stoji između vas i takvih dostignuća, odnosno – onoga što stvarno stoji iza toga – vaše želje za ispunjenjem.

Što može jedan čovjek, mogu svi ljudi. Stoga istražujte svoje potencijale, idite sve dalje i dalje… Možda otkrijete cijeli jedan univerzum mogućnosti. Naš um funkcionira u okvirima, stoga nam stalno postavlja granice, u svemu, od prvoga dana. Kada osvijestimo te granice, jednu po jednu, kada upoznamo trikove i zamke uma, možemo te granice i pomicati, sve više i više.Vjerojatno ste čitali o ljudima koji su u određenim situacijama činili izuzetne stvari, o majkama čija se snaga udeseterostručila u trenucima kada im se dijete našlo u opasnosti. Što se tada dogodilo? Zagrabili su dublje, pomaknuli granice i otkrili neslućene mogućnosti. U takvim trenucima um gubi prevlast – nadvlada ga sam život, istinska priroda koja ne zna za čuda. Čuda ne postoje – jednostavno zato što je sve moguće!

No, to ne znači da se ne trebamo čuditi. Premda je sve moguće, život je čudesan u svim svojim oblicima, u svim svojim pojavnostima. Primjećivati ta čuda, otkrivati ih u svemu što nas okružuje, u svakoj manifestaciji života – znači slaviti sam život. Otkriti čudo u ptičjem letu, u majčinoj bori, u titraju lista, u plutanju oblaka, u mirisu jutra nakon kiše, u teškom uzdahu starca u tramvaju, u mirnom hodu goluba na krovu – znači osjetiti život, rastvarati se i otvarati se životu.

Ako u ovom trenutku imate bezbroj "briga" i "problema", činit će vam se izuzetno teško, ako ne i nemoguće, sada početi slaviti život i pjevati ode čudesnom življenju. Ali, upravo je tada pravi trenutak da to učinite! Naš um stvara realnost koju živimo. Misli koje mislimo kreiraju naš život. A koje ćete misli odabrati, isključivo je vaša odluka. Prvi korak je, naravno, najteži korak. Najviše snage treba da bismo zakotrljali kamenu gromadu. Dalje sve ide samo od sebe. Mi samo trebamo paziti da održimo smjer. Često nam je samo potrebno naučiti primjećivati, zapažati i primati svijet oko sebe. Pokušati prodrijeti "iza" stvari, "iza" vidljivoga, "iza" onoga u prvi mah uočljivoga, pazeći pritom da tome ne pridajemo vlastita tumačenja, odnosno, da ne pridajemo nikakva tumačenja; samo puštajući da svijet ulazi u nas.

Upijajući svijet, pomičući granice između nas i njega, možda spoznamo bit stvari, a ako i ne, možda barem naslutimo beskonačnu ljepotu svega postojećeg. Često postavljamo pitanje o smislu života; pretpostavljajući da je taj smisao negdje daleko, uvijek nam se čini nedohvatljivim, stalno nam izmiče pa nismo u stanju prepoznati ono što nam je u neposrednoj blizini, s čime smo svakodnevno u kontaktu – možda je smisao upravo tu! Čeznući za visinama, propuštamo biti ljudi, propuštamo – živjeti.

Koliko mi sami pridonosimo ljepoti življenja? Koliko smo ljudi danas razveselili, kolikima smo iskazali ljubav i pažnju, kolike smo utješili, kolike – dotaknuli? Prolazimo li kroz život poput sjena, ne dotičući tuđe živote, ili smo poput mlaza svjetlosti koji obasjava sve koje sretne? Mislite li da je sve to izvan vaše moći ili možete oblikovati sliku koju drugi imaju o vama, a samim time i način kako ćete komunicirati s drugima i kakve odnose ćete imati s njima? Imate li magični dodir?

Svi odgovori su u vama. Samo ih potražite. Kada smo u miru sa sobom i sa svijetom, svi nam odgovori postaju jasni. Što budemo više "čuda" otkrivali, to će nam se više razotkrivati sam život.