NERKEZ SMAILAGIĆ

dr.zlatan gavrilovic kovac

Ja bih htio ovom prilikom upozoriti na neke neobičnosti kada je riječ o saobraćanju ljudi na Balkanu. Naime činjenica je da smo mi na prostoru bivše Jugoslavije u pogledu tri najveća njena naroda imali barem tri velike filozofske biblioteke I to u glavnim gradovima republika. Tako je postojala filozofska biblioteka Naprijed u Zagrebu, filozofska biblioteka Svjetlost u Sarajevu I filozofska biblioteka beogradsko grafičkog zavoda. Svaki od ovih gradova imao je još filozofskih biblioteka ali su ove bile najpoznatije I najveće. I ja sada nekako sve razmišljam: ako su studenti a među njima I ja bili upućeni na sve ove biblioteke kako to nisu njihovi predavači I akademici. Ja na primjer nisam imao niti dinara ali sam svagda imao za filozofsku literaturu makar je I krao dok nam je ustvrditi da nam akademici, ljudi od kulture I ljudi od pera nemaju pojma što se događa u vlastitoj sredini a nekmoli u susjedstvu. I to oni koji su imali dotacije matičnih fakulteta, beneficije akademija, takozvane “ plave koverte” od mita I korupcije dakle kako to oni nisu imali potrebe da se pozabave najnovijom filozofskom literaturom mada im je baš ta filozofija i ta literatura strukom i onime na čemu oni grade prednost u odnosu na druge ljude. U mome slučaju vrijedi da sam ja posebnu pažnju imao prema susjednim filozofima bilo bosanskim ili srpskim I nije bilo moguće da se desi da ja u svojoj biblioteci nemam njihova najnovija izdanja. U slučaju sarajevske škole na primjer u mojoj biblioteci nalazili su se manje više svi najznačajniji bosanski filozofi 20 stoljeća. To je vjerojatno razlogom zašto se meni čini da je primaran filozofski interes prema vlastitoj struci i prema vlastitom narodu pa će onda biti lako da se narodnosno orijentiram spram drugih naroda. Jer nacionalno razumijevanje , nacionalna trpeljivost i tolerancija nije nešto što je dato-to je nešto što se uči. Prema ovoj definiciji izgleda da mnogi na Balkanu od filozofije nisu ništa naučili. Na primjer nisu naučili da ne treba zanemariti očiglednu činjenicu da je sudbina Muslimana a među njima I Bošnjaka kao I sudbina drugih muslimanskih naroda bila za dugo vremena realnohistorijski povezana sa Islamskim carstvom pa je zbog toga I njihova duhovnost bila bitno smještena I razvijana unutar odrednica islamske kulture I duševnosti I njenih linija razvoja. Medutim oni isto tako nisu naučili da sudbina Bošnjaka na primjer u duhovnom I kulturnom smislu, a to je jako važno vidjeti na primjeru Balkana, ne mora nužno biti povezana sa Islamskim svijetom I njegovim razvojnim odrednicama. Ovaj razvoj može biti autohton mada dakako svagda treba računati I na ove historijske I socijalne uvjetovanosti. Prema tome kada kažemo da izmedu islamskoga svijeta I Bosne postoji duboka unutrašnja povezanost I prožetost, toliko zajedničkoga fundamenta I postignuća da to više nitko ne može poricati I da čak I u najjednostavnijim oblicima one opstaju I traju, tada kao da kažemo da I između Bosne I Europe također postoji duboka unutrašnja povezanost I prožetost, isti takav jedinstveni fundamenat I postignuće koje nitko ne može negirati. ¸Istina jeste ta da svi ovi razlozi nukaju da se ispituje islamski kulturni krug, njegovo jedinstvo koje opstoji tijekom vremena I pored velikih I snažnih socijalnih I povijesnih razlika ali istina jeste I ta da mnogi razlozi a prije svega oni koji se odnose na suvremene Bošnjake nukaju također da se Bošnjačka a to će reći I muslimanska ali I bogumilska duševnost omjerava I s obzirom na europski kulturni krug, njegove filozofske dispozicije, njegove interese itd. dakle sve one komponente koji također pored Islama čine historijske I duhovne konstitutivne elemente opstanka I razvoja. Dakle istina jeste da bošnjački socijalni položaj, moralni kodeks I duhovna I intelektualna postignuća jesu bitno uvjetovana Islamom u njegovom integralnom značenju ali također jeste velika istina da ovaj elemenat, bošnjački elemenat, s obzirom na ove momente narodnog karaktera sadrži I neke jako bitne elemente primjerene zapadnom civilizacijskom krugu sa kojim se prožima također već stoljećima I predstavlja jedan specifičan duhovnomoralni sistem koji također karakterizira jedinstvenost I cjelinu čovjekovog života. Prema tome potaknuti pitanja kulture Islama u pretpostavkama muslimanskog samorazumijevanja samo jednim dijelom dohvaća problematiku Bošnjaštva. Cjelinu je moguće vidjeti tek u osvjetljavanju svih ovih povijesnih linija I perspektiva prema kojima je položaj Bošnjaka u bitnome determiniran isto toliko europskim koliko I islamskim kontekstom.

Nerkez Smailagić je u nas najpoznatiji po svojoj velikoj dvotomnoj Klasičnoj kulturi Islama. Zapravo kako I sam autor napominje u Predgovoru ove knjige ona je nastala na temelju deset predavanja na temu islamske civilizacije a na prijedlog Katedre za Historiju civilizacije Fakulteta političkih nauka u Zagrebu. Ta su predavanja onda kasnije postala povod da se kulturni sistem Islama šire zahvati u njegovim bitnim odrednicama . Tako je nastala ova knjiga koja je štampana u Zagrebu 1973 godine I u to vrijeme je svakako mogla biti doživljena kao kulturni događaj- barem sam je ja tako doživio. Klasična kultura Islama jako je nalik na kasnije štampanu također dvotomnu poznatu knjigu M.M. Sharifa Historija Islamske filozofije koja je također štampana u Zagrebu ali 17 godina kasnije dakle 1990 godine. Ja bih ipak prednost dao našemu divnome Smailagiću jer je kod njega vidljiva I to na prvi pogled ljepota bosanskoga književnoga izričaja kao I pjesnički talenat za razliku od Sharifove Historije koja je obimna ali u nekim bitnim estetičkim elementima manjkava tako da daleko zaostaje za Smailagićem. On piše: “Obzirom na krupne literarne praznine u nas, konačna odluka u prilog sintetičkoj prezentaciji čini se najprimjerenijom svrsi. Pri tomu se nastojalo izdvojiti iz suvremene islamologijske literature ono što najbolje ili bar najsvrsishodnije može dočarati golemu I bogatu cjelinu klasične islamske kulture. Jednako se nastojalo koristiti muslimanske pisce – znalce za pojedina područja kao I vrhunske doprinose zapadne islamologije. Plan što sam ga sebi postavio nije utemeljen na ambiciji I volji znanstvene originalnosti; za to bi bilo potrebno mnogo više vremena, koncentracije, uvjeta I znanja. Svrha moga rada je ograničena: u sistematskoj formi jedne povezane cjeline predočiti glavne aspekte klasične islamske kulture I uz to dati komentare na reproduktivnom nivou onih istraživačkih rezultata suvremene islamologije I to na Istoku I na Zapadu koji po mome mišljenju najviše pridonose temeljnom objašnjenju kulture klasičnog islama.”

Ovaj prikaz klasične kulture islama izložen je kako I rekosmo ranije u dvije knjige. Prva obrađuje tri duhovno međusobno povezana područja: teologiju, filozofiju I znanost. Druga knjiga uglavnom je knjiga koja obrađuje glavne doprinose na području zajednice I države a ovo dvoje se u klasičnom islamu ne odvaja, prava, literature I umjetnosti. Tako se dakle u jednoj knjizi izlaže sve što je doktrinarno a u drugoj sve što se odnosi na literaturu I umjetnost. Na taj način smatra autor može se logički predočiti jedna cjelina klasične kulture islama za čijim upoznavanjem postoji interes ne samo među Muslimanima nego I izvan njihovih krugova u sredinama drugih naroda s kojima oni žive u stoljetnoj zajednici dobra I zla. Međutim nama je za primijetiti da ovoga interesa zapravo među mnogim narodima na Balkanu nije niti bilo I pored svog optimizma I očekivanja u tome pravcu. Istina jeste ta da su Muslimani živjeli I još žive sa drugim narodima u stoljetnim zajednicama ali su te zajednice jedne drugima u odredenim povijesnim periodama donosile vise zla nego dobra. Međutim Smailagić je pokušao kao što su pokušali mnogi prije I poslije njega I u tome je izuzetna vrijednost njegova. Jer biti čovjekom znači pokušati to biti. Međutim su na ovu ordinarnu istinu mnogi zaboravili!