NEPOVJERENJE U ŽIVOT
Čovjek je kao preplašena životinja. To mu je stil života - živjeti u strahu. Identificiran je s tom primarnom emocijom i ona ga koči da se pokrene, da napravi nešto za sebe. Svatko vjerojatno osjeća taj nemir i strah u sebi, netko više netko manje, ali ga svejedno osjeća. Nitko od nas nije u potpunosti tih iznutra. Postoje u nama određeni čimbenici koje ne razumijemo iz nekih razloga ili ih nismo svjesni ili ih potiskujemo. Koliko god mi to pokušavali zadržati u sebi, ispod toga se nalazi "voda koja čeka da zakuha", vulkan koji čeka na svoj trenutak i mogućnost da se pokaže i pokrene. Sve nam izgleda mirno i spokojno dok vulkan nije aktivan, ali on se priprema iznutra…
Primarne emocije, poput bijesa, straha, ljutnje itd., jednim dijelom imaju opravdane razloge zašto se manifestiraju. Zato što su vezane uz ljude i ono što nam se kroz život događa. U takvim slučajevima možemo razumjeti zašto su nam se takve emocije pojavile, pa imamo jasno opravdanje. Razumijevajući prirodu svojih emocija i stanja s dublje perspektive, čovjek dobiva uvide da nema koga okrivljavati za svoja stanja. Čovjek počinje polako shvaćati da njegove emocije nisu vezane za ništa izvan njega nego su jednostavno dio njega.
Sva opravdanja i okrivljavanja drugih padaju u vodu. Nitko nam nije inicirao te emocije, mi ih sami odlučujemo pokrenuti u sebi, pa stoga nema izgovora za ispoljavanje takvih stanja. Tada postaje vrlo teško razumjeti prirodu emocija, jer ne možeš prebaciti odgovornost na nikoga drugog. Mi postajemo odgovorni za svaki svoj postupak i spoznajemo nešto što oduvijek pripada jedino vama.
Strahovi nas najviše sprječavaju u životu da krenemo naprijed. Strah, kao i svaka druga emocija, predstavlja dio paketa s kojim se rađamo. Rođeni smo s njim, on je dio nas. Svi mi mislimo da se on javlja samo u određenim situacijama, ali on je zapravo jedna konstanta u našoj unutrašnjosti. Pitanje je samo kad je on aktivan, a kad je inertan, ali on je uvijek prisutan. Pošto strah, kao niti jedna druga primarna emocija, nije povezan s ničim, on postaje apsurd. Ne znamo što bi s njim. Ne znamo gdje ga izbaciti, kako ga izbaciti, na koga ga izbaciti.
Ako reagiramo iz osjećaja straha prema nekome, nećemo se osjećati dobro, jer ćemo prema toj osobi reagirati vrlo neprirodno i reaktivno, a ta osoba to uopće nije zaslužila. Pokušat ćemo tada razumjeti zašto smo tako reagirali, ali tu nema mjesta intelektu. On sprječava da probijemo do suštine problema u sebi. Strah je tu. To je dovoljno da znamo. Njega treba izbaciti iz sebe, jer on će uvijek stvarati nelagodu i naći će bezbroj razloga zbog kojih će se htjeti ispoljiti. Ako ga ne budemo mogli izbaciti iz sebe bez razloga, on će pronaći način da to učini s razlogom!
Bojati se života i svega što nam život nudi. Tko u sebi nema barem djelić ove rečenice? Tko je u potpunosti otvoren proživljavanju i iskustvu? Rijetko tko. Nađe se većina onih koji su otvoreni preživljavanju, ali ne i proživljavanju. Ljudi su zatvoreni. Neprestano su u strahu i žive svoje živote u glavi, maštajući i sanjareći umjesto da ih realiziraju. Um im govori da je život zlo! Zatvara ih od života, od prekrasnih trenutaka koje bi mogli iskusiti. Govori im da ostanu u svojim čahurama, da nastave u njima živjeti. Bolje tako nego da se nešto dogodi. Ljudi. To smo mi. To se i nama događa. Koliko smo toga svjesni? Koliko smo svjesni svoga robovanja umu? Koliko smo svjesni života?
Život je misterij kojeg treba svatko na svoj način istražiti. Mnogi ne doživljavaju tu riječ istražiti. Bliži pojam bi im bio boriti. Život je shvaćen kao borba. Godinama se borimo i nastavljamo se boriti, protiv nevidljivih, imaginarnih neprijatelja, jer se zatvaramo vodstvu koje nam se nudi. Toliko smo zatvoreni da propuštamo upoznati sebe. Jedino nam iskustva mogu ukloniti taj propust. Ali mi nemamo povjerenja u njih. Ne možemo imati vjere u njih, jer je tu opet strah: "Što će se dogoditi ako se pustim da doživim, da osjetim?"
Ako si dopustimo da se prepustimo iskustvu, bojimo se da ćemo izgubiti sebe. Vjerojatno i hoćemo, ali dobit ćemo nakon toga sebe plemenitijeg. Dobit ćemo sebe zrelijeg. Pa, ni ovako nemamo sebe, jer se nemamo na koji način upoznati. Pa gdje je smisao u cijeloj priči? Ne možemo se prepustiti, jer smo prilikom prepuštanja u prošlosti osjetili povredu, bol, tugu, patnju. Ti osjećaji su pojačali naš mehanizam zatvaranja, iako dubinski u sebi osjećamo potrebu da se otvorimo, bili mi nje svjesni ili ne. Gajimo u sebi strahopoštovanje prema nečemu za što ne postoji razlog.
Najveći problem je što ne vjerujemo sebi. Dopuštamo da smo vođeni umjesto da vodimo. Nemamo povjerenja u sebe, pa kako ga možemo imati prema životu?! U nama su se stvorili mentalni programi i naša vjera u njih je toliko jaka, da nam je kretanje kroz život onemogućeno. Jednostavno se zbog njih ne možemo prepustiti. Uvjerenja nam onemogućavaju prepuštanje životu, a prepuštanje je stvar povjerenja. Ne možemo vjerovati životu, kada nam je glava puna gluposti u koje vjerujemo. Živimo životom koji nam ne odgovara, a bojimo se to promijeniti, bojimo se pustiti. Potiskujemo potrebu da se napokon probudimo.
Tipična situacija postoji u međuljudskim odnosima. Održavamo "lažne" relacije u kojima je sve nekako nedefinirano i iscrpljujuće. Jedan dio nas hoće zadržati takvo stanje, a drugi dio nas bi ga htio remodelirati. Najednom shvatimo da se ne možemo prepustiti i pobjegnemo kao muhe bez glave. Ovo je samo banalan primjer ljudskog odustajanja i nepovjerenja. Neprestano odustajemo blokirajući pritom prirodni tijek života. Ukazuju nam se predivne prilike, mimo nas prolaze prekrasne inspirativne stvari i ljudi, a mi ne možemo podnijeti ponuđeni sadržaj pa se izgubimo s plodnog terena.
Čovjek konstantno skreće s putanje i živi kroz neke sporedne staze glavnog puta. Od čega bježimo? Od iskustva? Pa ono nam se neprestano pokazuje i dolazi, samo je pitanje koliko ćemo ga prihvatiti i proživjeti, jer i kad pobjegnemo opet će se ista stvar pojaviti. Dok ne prođemo prvu stepenicu, nećemo se popeti na drugu. Bijegom se samo blokira ono što trebamo odraditi, a "to" će uvijek visjeti u zraku dok ne odradimo. Prije ili kasnije doći će isti trenutak na naplatu.
Mi ne vjerujemo životu. Ne vjerujemo cijelom njegovom konceptu, a on ima samo jednu težnju - želi nas voditi, pomoći nam i ukazati što trebamo kroz njega proći. Stalno je prisutan i zove nas da se vratimo na ispravnu putanju. Neće nam uvijek nuditi ugodne trenutke na svojoj putanji, ali ako mu se pustimo i to će nam biti ispravno, ugodno. I to će nam biti potrebno da napredujemo na svom putu dalje, jer ako posustanemo zbog straha možemo samo nazadovati. Nema potrebe bojati se, jer što gubimo na kraju? Malo ponosa te dobijemo par udaraca u ego. Ego nas zbog toga odvraća od svega. On to ne može podnijeti, a ne mi. Mi nismo ego! Odvraća nas od života i usmjerava nas svojim putem kako bi ostao pošteđen i stabilan. Kako god odlučili, znajte da će nas život uvijek podržavati.
Vjerujemo da je bolje ići etabliranim putovima nego riskirati?! Zadubimo se u sebe. Ako unutra pronađemo spokoj, ali ne misleći da smo spokojni nego osjećajući taj spokoj u sebi, svaka nam čast tada. Ako unutra pronađemo patnju bilo koje vrste, zapitajmo se! U svakom slučaju, vremena uvijek ima da odlučimo teći kao rijeka.
I najmudriji ljudi gledaju na stvari kao i svi…
3 puta vode do mudrosti:
- razmišljanje: ono je najplemenitije;
- odgoj: on je najlakši;
- iskustvo: ono je najneugodnije
( Konfucie)
irida
edin.kecanovic
