Priče iz drugih paralela:
PRIRODA JE ŽIVA

Volim šetati uz Mrtvi kanal naše Rijeke, grada koji teče. Iako se zove „Mrtvi“, predstavlja dušu našeg grada. Kada bi... samo mogao pričati, nijemi Mrtvi kanal imao bi što reći…No, umjesto njega, pričat ću ja.
Često sjednem na neku od pokrajnjih klupa i uživam. Promatram sunce, nebo, galebove, vodu koja bljeska danju i noću, stotine barki svih boja i oblika te ribare što dolaze s mora na mirno sidrište, s nešto ulova za ručak.
Jednog nedavnog januarskog dana odšetala sam do svog kutka mira uz Mrtvi kanal. Izvadila sam sendvič iz papirnate vrećice, kupljen u obližnjem dućanu, da nahranim sebe i galebove koji su uvijek gladni. Razmišljam: kada bi galebovi našeg grada mogli pričati o svojim viđenjima sa visina...jer, i oni su nijemi svjedoci naših zbivanja.
Utonula u ljepotu svakodnevnice, pokušala sam pronaći onaj uvijek prisutan mir. Sjedila sam na klupi i čekala. Umjesto mira, nešto je do mene počelo dopirati, čak i potmulo hukati, s povremenim izbojima neke teške energije.
Odjednom razaznam da se s moje lijeve strane stvara masa čudne energije, razlijevajući se prema meni u koncentričnim krugovima, kao kad se baci veliki kamen u vodu. Oku nevidljivi valovi čine univerzalni jezik prirode - energiju, koju ja osjećam i razumijem.
Zaledim se: je li moguće da se ovim valovima odašilju osjećaji plača i očaja, najdublje boli, čak i grozote? Mora da se dogodilo nešto strašno negdje u blizini, pomislih.
Sendvič mi zapne u grlu, a glad nestade. Valovi duboke tuge izlijevali su se iz utrobe zemlje oko Mrtvog kanala. Smijem li ljudima reći da zemlja priča i plače?
Potpuno sam se umirila. Iznenada, osjetila sam strašnu bol posvuda u prostoru oko mene, podrhtavanje, jecaje i na kraju - prodorni krik, kao u čovjeka kojem se silom oduzima život.
Više nisam mogla sjediti na klupi. Vođena energijom krenula sam prema nedalekom izvoru te boli u zemlji. Što sam se više približavala, osjećaj žalosti i boli bio je jači, i na središnjem mjestu utaborio se kao golema, crna rupa.
Zbunjeno sam promatrala prolaznike na pješačkom otoku što se nalazi na tromeđi Mrtvog kanala, Fiumare i Trga bana Jelačića. Išli su amo-tamo za svojim svakodnevnim poslovima. Semafor na raskršću radio je kao obično, naizmjenično propuštajući pješake i vozila. Grad je živio svoj svakodnevni ritam.
Posve automatski, kako to već često biva, kroz mene je krenula energija iscjeljenja u taj bolom ispunjeni prostor: u dimenziju koja postoji ravnopravno i paralelno uz našu, ali je van spektra što ga vidi ljudsko oko.
Tada moj pogled privuče smeđa zemlja i drvena piljevina, pažljivo posuta u krug na tlu. Zar tu nije oduvijek stajalo jedno ogromno, iako od života onemoćalo stablo, stara platana, a za znalce i energetsko sidro središta grada Rijeke? Gledala sam u nevjerici: netko je već prije mene razgrnuo piljevinu, ispod koje je virilo prerezano deblo, poput velike rane na čovjeku. Preplavio me osjećaj kao kad izgubiš nekog svog najdražeg, bez najave i bez potrebe.
Na tom Svetom mjestu grada koji teče, dogodila se neočekivana smrt jednog dragog i važnog stabla, čuvara našeg prostora. Srećom, korijenje preko stotinu godina stare platane seže duboko i daleko u zemlju; energija pokazuje da je rašireno čak ispod Mrtvog kanala te dodiruje početak Delte, Trg bana Jelačića i Fiumaru. Stara stabla kroz stoljeća razvila su neuništivo i golemo korijenje. Priroda samu sebe obnavlja, a ja tek sada shvaćam njenu mudrost što je korijenje sakrila od ljudskih pogleda.
Često odem do tog mjesta i kažem korijenju platane: „Volim te!“, znajući da me čuje. Priroda je živa, a ljubav sve iscjeljuje.
Sjetih se, za one koji ne znaju što čine, stihova o čovjeku: