Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

Netko je rekao da jedan narod može da očuva svoju slobodu samo po cijenu vječite budnosti. A vi sad zamislite kakav je to život.

Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.

Kad slušam tako nekog kako daje opće i uopćene sudove (crno ili bijelo) o zemljama ili narodima, ja nijednog trenutka ne mislim o točnosti ili netočnosti tih sudova, jer to zaista ne vrijedi, nego se pitam kako je stalo s razumom i moralom toga koji te sudove daje.

Pametni ljudi govore stvari zbog kojih se nekad išlo u ludnicu, drugi ih slušaju, čude se i zgranjavaju, i pri tome kazuju besmislice koje nisu ništa manje od onih koje su čuli.

Strah, nepovjerenje i neiskrenost uhvatili su u nekim zemljama tako dubok korijen da ljudi ne mogu više da nađu vedar izraz lica ni slobodan, prirodan način postupanja drugom čovjeku. Njihovi stari vjekovima su robovali ili su sami vladali nad ljudima i držali ih u potčinjenosti. To ih je naučilo da se drugima obraćaju ili ponizno i udvorički, kad govore s višim i moćnijim, ili grubo i nadmeno, kad imaju posla s nižim i slabijim od sebe. A njihovi potomci, eto, vuku još i sada za sobom te maske predaka, iako za njih već odavno nema razloga ni opravdanja.

Mudar je onaj koji pojave svijeta oko sebe ne gleda nikad izdvojene i usamljene, nego povezane što je više i šire mogućno sa svim ostalim što se u svijetu javlja i dešava. To, naravno, nije cijela mudrost života, ali je svakako jedan od uslova za njeno postizanje.

Ne, ravnodušnost ja nisam nikad ni želio ni osjećao, čak ni u časovima bolesti ili potištenosti. Ta najgora vrsta smrti, koja se zove ravnodušnost, bila je uvijek daleko od mene.

A što sam ja? Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.

 

 

„Znakovi pored puta“
Ivo Andrić (9.X.1892.-13.III.1975.)

 

Preuzeto sa Facebook-a od Trezezbora Pietukovskog - Bonka

-------------

lp, borivoj

http://budan.blog.hr/