|
KORADO KORLEVIĆ DOMAĆI STRUČNJAK KOJI PRATI NOVI VAL PRIRODNIH KATASTROFA U SVIJETU |
|
Ne smijemo usvinjiti Zemlju jer teško da ćemo se ikada preseliti na Mars |
| Naša civilizacija još nije spremna ni za ljudsku ekspediciju, a još manje da se nakon toga izgradi baza ili kolonija na Marsu. Kada do toga bude i došlo, nitko neće razmišljati o preseljenju stanovništva. Bit će to uvrh glave kolonija od nekoliko tisuća ljudi Davor ŠIŠOVIĆ |
 Iako mnogi od nas kao laici, sa zanimanjem koje razvija mnoge maštovite pretpostavke, pratimo aktualnu američku istraživačku ekspediciju na Marsu te istovremeni novi val prirodnih katastrofa na našem matičnom planetu, u čemu prednjače sumnjiva ponašanja vulkana, u Hrvatskoj imamo sreću što jedan čovjek među nama sve te stvari ne prati kao laik, već kao dobro upućeni stručnjak. To je, naravno, voditelj višnjanske zvjezdarnice Korado Korlević, inače čovjek izuzetnoga umijeća u demistificiranju pojava i aktivnosti koje, opet najčešće nama laicima, izgledaju kao vrhunski misteriji. Pažnju cijelog svijeta ovih dana privlače prvi snimci koje s Marsa šalje američki robot Curiosity, no prve reakcije običnih Zemljana odišu blagim razočaranjem. Kako to tumačite? – Nedostaje u našoj civilizaciji pionirskog duha i sve se relativizira. Ovaj projekt, u koji su najpametnije glave NASA-e uložile godine rada i 2,5 milijardi dolara, u medijima ipak zauzima manje prostora od »poduhvata« nekog glumca koji je zaružio s nekom curom sa strane... Možemo li od misije Curiosityja uopće očekivati nešto spektakularno? – Da, ako se pita znanstvenike i ljubitelje istraživanja. Spektakularnog na način kako to danas mediji rade, vjerojatno neće biti. Taj proces skupljanja podataka bit će relativno spor i vući će se godinama. Ipak, očekuje se potvrda ili negiranje postojanja uvjeta za život u prošlosti Marsa. Ako je bilo života i bude sreće, tragovi će se naći u geološkim slojevima koje će proučavati. Nažalost, Curiosity nema sa sobom instrumente koje imamo mi na Zemlji, pa ako ne bude nekog sigurnog dokaza, poput fosila, ipak će se u budućnosti planirati misija koja će na Zemlju vratiti uzorke, recimo kamenje, na analizu. Nova utrka u svemiru Što za nas na Zemlji znači eventualno otkriće vode na Marsu ili tragova negdašnjeg života na tom, kako se vjeruje, odavno mrtvom planetu? – Da vode na Marsu ima, i to dosta, ali smrznute, to već znamo, i to je toliko puta najavljivano kao novo da ne znam zašto novine pristaju ponovno i ponovno nasjedati PR agenciji NASA-e oko toga. Problem je sada skroz drugi: koliko ima smrznutog ugljičnog dioksida na polovima i je li to dosta za složiti neku pristojnu atmosferu ako se ikada odlučimo za mijenjanje Marsa, da barem malo sliči Zemlji, za budući »teraforming«. Otkriće bivšeg života skroz preokreće naš položaj u svemiru. Kao i kod Kopernikovog otkrića, koje je izbacilo Zemlju iz središta svemira, bit ćemo ponovno izbačeni iz biološkog središta ovog svemira. Pretpostavimo da je NASA-i i Amerikancima važno da misija Curiosityja bude uspješna ili da barem prođe tehnički korektno da bi dokazali ili povratili prestiž u svemirskim istraživanjima. No, je li se isto moglo istražiti i bez skupog slijetanja na Marsovu površinu? – Jako su puno uložili u to da misija uspije. Korištena je stara, ali dobro isprobana tehnologija. Nikako si nisu mogli dozvoliti da nešto pođe krivo jer je u tijeku ponovno utrka u svemiru, a ulog nije samo prestiž, već i reafirmacija Amerike koja izgleda nekako posrnula u ekonomskoj krizi. Rover je na površini i za sada radi besprijekorno, a i takav je da je konkurencija – Rusija, Europa, Kina, Indija, Japan – u ovom slučaju barem jedno desetljeće u zaostatku. Stari trik uvijek upali Na našem matičnom planetu u posljednje je vrijeme pojačana aktivnost vulkana i ponovno raste strah od erupcija i njihovih posljedica od Novog Zelanda do Napulja. Nedostaje li nam trenutačno drugih prijetnji koje bi skrenule pažnju s lošeg upravljanja Zemljom, ili ima nešto u tome? – Vulkani i ono što mi »dimimo« po Zemlji nemaju zajedničkih dodirnih točaka. Mi smo spram vulkana toliko mali da se to gotovo ne da opisati. Evo primjera: u erupciji vulkana Pinatubo na Filipinima 1991. izbačeno je u zrak toliko prašine da tu količinu fino mljevenog materijala naša civilizacija nije sposobna proizvesti – ako bismo za to angažirali sve cementare, sve mlinove, sve tvornice koje postoje – niti u 150 godina. Jedino u čemu smo bolji od vulkana je izbacivanje ugljičnog dioksida. Kada je na djelu neka od kriza, skretanje pažnje na nešto drugo je stari trik, koji uvijek upali. Baš si razmišljam da bi se dalo i napraviti istraživanje na tu temu. Recimo da neki od tih sumnjivih vulkana doista prasne, koliko i na koji način bi time bila ugrožena Hrvatska? – Zavisi gdje bi se to dogodilo. U Italiji imamo nekoliko aktivnih vulkana, nekoliko njih u mirovanju i jedan supervulkan u mirovanju. U slučaju erupcije vulkana, do nas bi došlo veoma malo prašine i nešto ozonskih rupa. U slučaju erupcije supervulkana i južnog vjetra, život u Istri i južnoj Hrvatskoj bi neko kraće vrijeme bio nemoguć ili gotovo nemoguć. Za južnu Italiju bolje ne pitati... Na svu sreću, supervulkan sada samo puni magmatsku komoru i ne daje znaka da se može očekivati erupcija. Kolonija na Marsu U isto vrijeme medijski su eksponirane vulkanske prijetnje i spomenuta istraživačka misija na Marsu. Priprema li nas to netko na mogućnost da zbog neke katastrofe moramo napustiti vlastiti planet i preseliti se na drugi, recimo na taj isti Mars? – Naša civilizacija još nije spremna ni za ljudsku ekspediciju, a još manje da se nakon toga i izgradi baza ili kolonija na Marsu. Kada se do toga bude i došlo, nitko ne razmišlja o preseljenju stanovništva. Bit će to uvrh glave kolonija od nekoliko tisuća ljudi, kao i nekada kada su se stvarale kolonije po novootkrivenim dijelovima Zemlje. Mi koji ostajemo doma trebamo dobrano razmišljati o tome da si ne usvinjimo okolinu, jer ne idemo nikamo. Jako je puno pisaca znanstvene fantastike obrađivalo baš tu temu, o nama koji ostajemo i eliti koja odlazi »prema zvijezdama«. Mladim čitateljima na tu temu svakako treba preporučiti roman »Čelične špilje« Isaca Asimova. Ako pratimo tu istu misaonu logiku, pretpostavimo, bez obzira bi li to bilo realno izvedivo, tko bi provodio »teraformiranje« Marsa, koliko bi to koštalo, tko bi to platio i tko bi od toga imao najviše koristi? – Koštalo bi... bogatstvo. Stotine milijardi sati ljudskoga rada, skretanje asteroida i njihovi udari u polarne kape Marsa, slanje na Mars samoreplicirajućih robota koji trebaju izgraditi bazu i energetska postrojenja. To još nismo sposobni učiniti, ali učimo, a to učenje je i posao tog autonomnog istraživačkog laboratorija, »radoznalca«, Curiosityja. Što nam još slijedi? Trebamo odgojiti sljedeću generaciju građana koji će razlikovati pravi posao od pseudoznanosti koju serviraju mediji. Uz njih treba educirati i mnoštvo znanstvenika i tehnologa koji mogu nositi budući razvoj. Što možemo napraviti ovdje u Hrvatskoj, koji može biti naš doprinos znanstvenom napretku čovječanstva? – Prema sadašnjem stanju podrške države znanstveno-tehnološkim programima u školi i izvan škole, vjerojatno ćemo tim stranim inženjerima i znanstvenicima moći prodati plac da kod nas sagrade vikendice. |
------------------
lp, boro
bglavac
irida
edin.kecanovic
