Refleksije druga Fidela
Na vrijeme znati istinu
Pišući svaku od svojih prethodnih Refleksija, a sada se katastrofa brzo centrira na čovječanstvo, moja glavna briga bila je obaviti osnovnu dužnost obavještavajući naš narod.
Danas, se osjećam opuštenije nego prije 26 dana. Kako se situacija razvija, mogu opet ponovo ponoviti i dati više informacija našoj i stranoj javnosti.
Obama se obavezao da prisustvuje četvrtfinalu utakmice 2. jula, ukoliko tim njegove zemlje dođe do finala. On vjerojatno zna bolje od bilo koga da se četvrt finale neće odigrati jer će se dogoditi jako ozbiljne stvari prije toga; ili bi barem trebao znati.
Prošli petak, 25. lipnja, međunarodna novinska agencija poznata po praćenju sitnih pojedinosti u svojim izvještajima, publicirala je izjavu ''…mornaričkog zapovjednika elitnog korpusa vojnog zbora Čuvara islamske revolucije Generala Ali Fadavi-a…,'' upozorenje ''…da ukoliko SAD i njeni saveznici budu pregledavali iranske brodove u međunarodnim vodama 'odgovorit će im se u Perzijskom zaljevu i Hormoskom tjesnacu.''
Informacija je uzeta od iranske lokalne agencije Mehr.
Prema novinskom izvještaju, spomenuta novinska agencija izvijestila je da ''je Fadavi dodao da 'mornarica Revolucionarnih Čuvara sada ima stotine plovila snabdjevenih lansirnim rampama.''
Informacija, dana otprilike istovremeno kada je Granma nju objavila ili možda prije, činilo se da je točna kopija Refleksija koje to elaboriraju u četvrtak 24. lipnja i objavljeno u novinama u petak 25. lipnja.
Ovo podudaranje se može objasniti jednostavnim korištenjem logičnog zaključivanja. Bio sam potpuno nesvjestan onoga što je iranska lokalna agencija izvijestila.
Uopće ne sumnjam da čim će američki i izraelski ratni brodovi biti u akciji – uz ostale američke bojne brodove stacionirane uz iransku obalu – kada će pokušati pregledati prvi trgovački brod te zemlje, doći će do masovne razmjene raketa u oba smjera. Točno u tom trenutku će početi strašni rat. Nemoguće je procijeniti koliko će brodova biti potopljeno i od koje strane.
Na vrijeme znati istinu najvažnija je stvar za naš narod.
Nije važno ako se skoro svi, usudim se reći recimo 99.9% ili više mojih zemljaka, instinktivno nadaju i slažu se sa mojim iskrenim željama da su u krivu. Govorio sam s ljudima bliskim meni, i također sam dobio vijesti od mnogih plemenitih, nesebičnih i radišnih ljudi koji su pročitali moje Refleksije i ni najmanje ne sumnjaju u moje prosudbe, već ih bezuvjetno prihvaćaju, vjeruju i gutaju ih suhog grla; međutim, odmah se vračaju svojim poslovima u koje ulažu svoju energiju.
To je točno ono što očekujemo od naših kompatriota. Bilo bi gore da smo zaskočeni
sa krajnje teškim događajima bez da smo barem čuli vijest o takvoj mogućnosti. U tom slučaju došlo bi do kaosa i panike, i to bi bilo nedostojno našeg herojskog Kubanskog naroda, koji je bio vrlo blizu da postane ciljem masovnog nuklearnog napada oktobra 1962. i nije oklijevao ni trena odreći se svojih dužnosti.
Naši hrabri borci i vojni komandiri Revolucionarnih vojnih snaga koji su sudjelovali u herojskim međunarodnim misijama, bili su blizu toga da postanu žrtvama nuklearnih napada protiv kubanskih trupa koje su bile u borbama blizu Angolske južne granice od kuda su Južno afričke rasističke snage – u ono vrijeme pozicionirane na namibijskoj granici – bile izbačene nakon bitke kod Cuito Cuanavale.
Pentagon je, uz pristanak predsjednika SAD-a, snabdio Južnoafričke rasiste preko Izraela sa 14 nuklearnih bombi, jačih od onih koje su bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, kako smo iznesli u prošlim Refleksijama.
Nisam ni prorok niti vrač. Nitko mi nije rekao ni riječ o tome što će se dogoditi. Sve je to rezultat onoga što danas opisujem kao logično razmišljanje.
Niti je za nas ovo kompleksno pitanje novo niti smo radoznali, dosadni spletkari.
Moguće je predvidjeti što će se dogoditi u ostalim američkim državama portugalskog i španjolskog jezičnog područja tijekom post nuklearne krize (nuklearne zime; katastrofe; opasnosti i mogućnosti).
U tim uvjetima, neće biti moguće govoriti o kapitalizmu ili socijalizmu. Otvorit će se scena koja će, zapravo, biti upravljanje raspoloživim dobrima i uslugama u ovom dijelu kontinenta. Sigurno je, svaka zemlja će biti vođena od strane onih koji danas vladaju, neki bliski socijalizmu a drugi euforični u otvaranju svjetskog tržišta u smislu lifranja goriva, urana, bakra, litijuma, aluminija, željeza i drugih metala danas razvijenim i bogatim zemljama koje će naglo nestati.
Obilje izvoza hrane koji se sada kreće na to svjetsko tržište će također naglo nestati.
U takvim uvjetima, najosnovniji proizvodi potrebni za život: hrana, voda, gorivo, i resursi koji se nalaze u hemisferi južno od SAD-a biti će dovoljni da održe nešto od civilizacije čija je neobuzdana (razuzdana) najezda i dovela čovječanstvo do te propasti.
Međutim, još uvijek je nešto neizvjesno. Je li će dvije najjače nuklearne sile, SAD i Rusija, biti u stanju obuzdati se u korištenju njihovog nuklearnog naoružanja jedna protiv druge?
Nema sumnje, međutim, da iz Europe nuklearno naoružanje Velike Britanije i Francuske, u savezništvu sa SAD-om i Izraelom, - oni isti koji su sa entuzijazmom nametnuli rezoluciju koja će neminovno uzrokovati rat, koji će zbog gore navedenih razloga odmah postati nuklearni – ugrožavaju ruski teritorij iako su ta zemlja i Kina učinile sve što je u njihovoj moći da spriječe sukob.
Ekonomije velikih sila će se razletjeti u komade kao kuća od karata. Američko društvo je najnespremnije da izdrži katastrofu koju je, upravo, njihov imperij i stvorio na istom teritoriju na kojem je i začet.
Ne znamo kakve će biti posljedice po okoliš od nuklearnog oružja koje će neizbježno eksplodirati u raznim dijelovima svijeta, i čega će se u najoptimističnijoj varijanti biti u obilju.
Što se mene tiče, nastaviti ovu hipotezu bilo bi bavljenjem čistom znanstvenom fantastikom.
Fidel Castro Ruz
27. lipanj, 2010.
2:15 PM
Refleksije druga Fidela
------------------------
lp, boro
bglavac
irida
edin.kecanovic
