N o r m e

– Zašto našim životom upravljaju ‘norme’ kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor?

by Velimir Gašparić 

Što se više udaljavate od kolektivnih normi, to više skidate lance kolektivne stvarnosti i Matrixa. Svaki put kad nam kažu da nešto radimo ili vjerujemo, bez obzira koliko to bilo svakidašnje, vrijedi razmisliti: «A da, a tko je tako odlucio?» Odgovor će gotovo uvijek biti: «Nemam pojma.» Zašto našim životom upravljaju ‘norme’ kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor?

Moramo zahtijevati da se svaka norma’ konsenzusne stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju dobiti ‘dobro obrazovanje’, iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju konsenzusnom stvarnošću. Što su škole danas? “Laboratoriji za pokuse na mladim umovima, centri za uvježbavanje navika i stavova koje korporativno društvo traži. Obvezno obrazovanje služi djeci tek usputno; njegova je stvarna svrha pretvoriti ih u sluge”

Piše: David Icke

Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle potječu. Netko mi ju je poslao preko moje web-lokacije.

Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna.

Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema banani. Čim dodirne ljestve, poprskajte sve druge majmune hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušat će neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi majmuni bit će poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama, drugi majmuni pokušat će ga spriječiti. Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi majmun vidjet će bananu i pokušat će se popeti ljestvama. Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti. Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga novim.

Pridošlica će krenuti prema ljestvama i bit će napadnut. Prethodni pridošlica entuzijastično će sudjelovati u kažnjavanju! ^ Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, i naposljetku petog. Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, bit ce napadnut.

Većina majmuna koji ga tuku nema pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna. Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, nijedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom. Usprkos tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako bi pokušao uzeti bananu. Zašto ne? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj!

 

Razotkrivanje normi

Mi stvaramo naš vlastiti svemir, koji je jedinstven. Što više redefinirate svoju stvarnost u odnosu na konsenzus, to ćete više ‘stršiti’ iz gomile i izdvajati se od ostalih. Razlog zašto Iluminad nastoje gurnuti takve ljude natrag u stado u tome je što su oni prijetnja samoj konsenzusnoj stvarnosti o kojoj Matrix ovisi. Oni pokazuju da postoji više od jedne moguće stvarnosti. Vizionari su opasni ljudi za Iluminate i oni ih se žele osloboditi. Svojeglavci su noćna mora za manipulatore konsenzusne stvarnosti. Svijetu je potrebno izbijanje globalne epidemije virusa STRS-a – sindroma težnje k revidiranju stvarnosti. Potrebni su nam svojeglavi ljudi koji djeluju spontano, slobodnih misli i životnog stila, koji prihvaćaju samo one trenutne ‘norme’ koje poštuju slobodu, a ne ropstvo.

Što se više udaljavate od kolektivnih normi, to više skidate lance kolektivne stvarnosti i Matrixa. Svaki put kad nam kažu da nešto radimo ili vjerujemo, bez obzira koliko to bilo svakidašnje, vrijedi razmisliti: «A da, a tko je tako odlucio?» Odgovor će gotovo uvijek biti: «Nemam pojma.» Zašto našim životom upravljaju ‘norme’ kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor? Ali tako je cijelo vrijeme. To nas vodi do sljedećeg: «Zasto bih to trebao raditi ili vjerovati?» Iz kojih bih razloga trebao slijediti tu normu? Odgovor na to uvijek će glasiti nešto poput: «Moras tako postupiti, svi to rade». Ja tako moram raditi? Tko to kaže? Ja sam Beskrajno jedno, ne trebam raditi ili vjerovati ništa što ne želim. I neću. Još bolje, nemojte ni postavljati ta pitanja, znajte odgovore. Iz vlastitog iskustva mogu reći da jednom kada počnete zahtijevati da ‘norme’ zasluže svoje mjesto u vašem životu, shvatite kakve su bezumne budalaštine upravljale vašim mislima i ponašanjem. Kao u priči o carevom novom ruhu. Norma koja vrijedi za sve norme je da se obično ispostavi kako su one obične gluposti. Nekoliko primjera:

Norma: Homoseksualnost je pogrešna ili se barem o njoj ne bi trebalo govoriti. Ona je neprirodna.

Gluposti: Kakav god bio oblik našeg tijela, možemo samo izražavati ljubav prema sebi jer je sve Jedno. «Voljet ću sebe samo ako se drugi dio mene koji volim nalazi u tijelu koje je drugačije od mog.» Uh??? Ludost, ali tako kaže ‘norma’. Čak i ako su jedini cilj homoseksualnog odnosa požuda i seks, pa što onda? Tijelo je hologram, nije stvarno. Uživajte u iluziji, ali budite svjesni da je ona samo to, i iluzija vas ne može kontrolirati. Što može biti ‘prirodno’ ili ‘neprirodno’ u jednoj iluziji? To je pitanje slobode izbora, što uključuje i slobodu da se ne sudjeluje.

Norma: Seks bi se trebao događati samo između muškarca i žene u stabilnom odnosu, i bilo što osim misionarskog položaja «opsceno» je i «degutantno».

Gluposti: Tko je tako odlučio? Tko je nametnuo tu šablonu o tome što je normalno’? Kako se bilo tko usuđuje diktirati drugima u čemu ne smiju uživati, ako svi uključeni pristaju na to? Ne, ne, u svom iluzornom hologramu smijete uživati samo na načine za koje mi odlučimo da su «moralni», inače ćemo vas osuđivati (iako bismo i mi željeli raditi to isto). Imam prijedlog. Ja vama neću govoriti što da radite sa svojim računalom ili svojim novcem, ako vi ne budete meni govorili što da radim sa svojim pimpekom (iako ne radim bogzna što u posljednje vrijeme, što sam rekao i trgovačkom putniku s Viagrom).

 

Norma: Nikada ne smijete uzimati droge.

Gluposti: Kao i uvijek kod normi, sve je crno-bijelo. Postoje li droge koje bi trebalo izbjegavati? Naravno da postoje. Ali postoje i druge koje kad se uzmu u pravom okruženju i s iskusnim ljudima, mogu vas odvesti u zemlju čuda i pokazati vam iluziju svijeta u kojem mislite da živite. Zanimljivo je da su to obično tvari koje vlasti osuđuju. Trik je u tome da treba pristupiti prirodnoj sposobnosti ulaska u druge stvarnosti bez droga, ali uz razumno uzimanje one mogu biti korak na tom putu. Ako su droge štetne, zašto nas potiču da ih uzimamo kao bombone kad ih prepisuju liječnici u ime iluminatskog farmaceutskog kartela? Te droge (lijekovi) služe planu, dok one koje razotkrivaju iluziju ne služe, i to je to. Ne radi se o tome da su droge dobre ili loše, ispravne ili pogrešne, pitanje je koje droge i u kojim okolnostima.

 

Norma: Nikada ne smijete prekršiti zakon.

Gluposti: Prije svega, postoji toliko zakona, i svakim ih je danom sve više, da je nemoguće ne kršiti ih cijelo vrijeme. Pridržavate li se uvijek ograničenja brzine i sjetite li se svaki put privezati sigurnosni pojas? Ne? Onda ste prijestupnik. Sram vas bilo, nazvat ću policiju. Što su uopće zakoni? Njih usvajaju izabrani ili neizabrani diktatori, a ljudi na koje se zakoni odnose na njih nemaju nikakvog utjecaja. Ako ljudi zatim inzistiraju da morate poštovati zakon bez obzira na okolnosti, oni prihvaćaju vječno stanje tiranske kontrole. Kad bi se donio zakon da svu našu djecu trebamo predati vladi, bismo li to učinili? Ne, kolektivno bismo mu se suprotstavili. Zašto onda ne radimo isto i s drugim zakonima koji nameću diktaturu? Zaboravili smo moć jedinstva. Kad bi svi koji su optuženi za prekršaj na temelju snimki prometnih kamera odbili platiti globu, sustav bi se urušio.

Ne budemo li se kolektivno usprotivili zakonima skrojenim da uvedu globalnu fašističku državu, svi ćemo živjeti u globalnoj fašističkoj državi. Ne treba biti atomski fizičar da se to shvati,’ zar ne? Samo ta jedna norma – «nikada ne smiješ prekršiti zakon» – dovoljna je da osudi svijet na diktaturu nekolicine, a gdje su još sve ostale.

Moramo zahtijevati da se svaka norma’ konsenzusne stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju dobiti ‘dobro obrazovanje’, iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju konsenzusnom stvarnošću. Jedna za drugom, te se norme ruše nakon što nam mrena padne s očiju. Od presudne je važnosti da si stalno postavljamo pitanje: prihvaćam li ja to ovdje svoju stvarnost, ili mi ju netko usađuje izvana zato što svoju jedinstvenost mijenjam za norme i indoktrinaciju?

Wilson Bryan Key lijepo je to objasnio napisavši: «Programiranje od ranog djetinjstva osnovnim pretpostavkama, nesvjesno prihvaćene ideje obično se uzimaju zdravo za gotovo. Kada pretpostavke izbiju na površinu, uvijek ih treba preispitivati. «

Pretpostavke – trenutne reakcije izazvane uvjetovanim vjerovanjem – građevni su blokovi zarobljene stvarnosti. Što uopće znači to normalno’? Tko ga definira, i na temelju čega? Ono što je nekoj osobi normalno, drugoj neće biti normalno. Ono što je za nekoga genijalnost, nekom će drugom biti ludost.’Norme’ su samo vjerovanja koja su se kroz ponavljanje učvrstila do neosporne prihvaćenosti.

I mi bismo im trebali dopustiti da upravljaju našim životima?

 

Majka je zakon

Misaona policija ima golemu vojsku saveznika pomoću kojih programira i kontrolira svjetsko stanovništvo. Oni se zovu svjetsko stanovništvo. Konsenzusna stvarnost toliko prožima umove masa da su oni namamljeni da budu čuvari svog vlastitog zatvora; ljudi se prilagođavaju izmišljenim konsenzusima zato što se boje posljedica budu li drugačiji. S obzirom na okolnosti koje su sada pred nama, mogli bi si postaviti jedno prilično važno pitanje. Boje li se više posljedica toga da budu drukčiji ili posljedica življenja u globalnoj fašističkoj državi?

Nije pretjerano reći da je to izbor s kojim se suočavamo jer nas konsenzusna stvarnost velikom brzinom vodi prema ovom drugom. Ako ne želimo ići tim putem, moramo se odvojiti od stvarnosti koja nas tamo vodi. To znači izražavanje naše jedinstvenosti i odbijanje priiagođavanja tuđoj verziji onoga što bismo trebali biti. Strah od izražavanja jedinstvenosti naših gledišta i načina života posljedica je straha od toga što misle drugi ljudi: naše majke, očevi, prijatelji, susjedi i kolege s posla. Ako ste u središtu pažnje javnosti, tu je i dodatan strah od masovnog ismijavanja i onoga što će mediji reći o vama. Ali ja sam sve to prošao početkom 1990-ih i još uvijek sam ovdje, jači nego ikad. Ne postoji ništa što ne možemo postići odlučimo li da nas ništa neće zaustaviti. Neki slabouman novinar napisat će da sam lud. Neki slabouman čitatelj povjerovat će u to i smijat će mi se na cesti. Pa što? To je važno samo ako moja stvarnost kaže da je važno, a nije. Tko ih šiša, koga briga? Ja sam ja, ja sam slobodan.

Obitelj, prijatelji, susjedi i kolege s posla često služe i čuvaju zatvor uma, pa moramo prestati odustajati od svoje jedinstvenosti zbog tih ljudi. Razumijem da je teško raditi stvari koje se sukobljavaju s konsenzusnom stvarnošću i normama kako ih shvaćaju roditelji itd. Ne želimo ih gledati kako se uzrujavaju i voljeli bismo da se nama ponose. Ili barem većina ljudi to želi. Ali čekajte malo. Roditelji mogu izabrati da za nas stvore prividno tijelo u kojem ćemo proživljavati ovu iluziju, ali oni nemaju pravo biti doživotni programeri uma i diktatori svojim potomcima. Njihova djeca ista su Jednota kao i oni. Roditelji i djeca iluzorna su stanja iste Jedinstvene svijesti i svi imaju jednako pravo izražavati se. Treba postojati zaštitništvo i osnovno vodstvo u djetinjstvu, ali to nije isto što i nametanje vjerovanja. Mnogi roditelji nemilosrdno nadziru svoju djecu i inzistiraju da se prilagode konsenzusnoj stvarnosti u koju oni sami vjeruju zato što su ih njihovi roditelji tako uvjetovali. Želimo li ići putem do slobode to se mora zaustaviti. Ako roditelji žele vjerovati u konsenzusnu stvarnost, to je u redu i fino, imaju pravo na takav izbor. Ali kada pokušavaju manipuliranjem navesti svoju djecu da rade to isto, nesvjesno postaju agenti Matrixa: «Tvoja majka je tako uzrujana zato što želiš živjeti u komuni. Silno je željela da postaneš bankar/liječnik/pravnik. Ne znam hoće li to ikada preboljeti.«

Stvarno? Pa, recite joj da pokuša. Kako to da se ja nisam uzrujavao zbog toga što ona nije bila striptizeta? Tako sam to želio. Kao i uvijek u ovoj iluziju dvojnosti, ovdje postoje dvije točke osciliranja, onaj koji nameće i onaj kojem se nameće. Obojica su odgovorni za gušenje jedinstvenosti i slobode misli. Svatko tko nastoji nametati svoju stvarnost nekom drugom bilo kojim sredstvima psihološki je fašist i sluga Matrixa, ali to vrijedi i za svakoga tko odustaje od svoje jedinstvenosti pod takvim pritiscima. Prvi korak na putu ka slobodi od kontrole je da drugima ne dopuštate da vam govore što trebate misliti i raditi sa svojim životom. Ako im se naš izbor ne sviđa mogu raditi ono drugo.

Nije važno što vaši roditelji ili vaši prijatelji i kolege kažu o vašim odlukama. Ono što je važno je da vi budete vi, a ne ono što vam netko drugi kaže da budete. Zašto bismo se trebali brinuti zbog reakcija onih koji čak ni ne poštuju naše pravo da budemo ono što jesmo. Mene nije briga što moja djeca rade sa svojim životima, sve dok je to ono što doista žele raditi, i dok poštuju slobodu drugih da tako rade.

To je njihov izbor, ne moj. Kad bismo se fokusirali na to da ne dopuštamo drugima da nam nameću svoju volju i da mi svoju ne namećemo drugima, razlika po naše živote i svijet bila bi fantastična. Tako velik dio ljudskog potencijala zaključan je iza barijere na kojoj piše: «Što bi ljudi rekli kad bih to učinio ili rekao?« Zaboravite to i budite nesputani. Jednostavno to učinite!!! Da, možda ćete vidjeti kako se stari ‘prijatelji’ udaljavaju od vas, a pojavljuje se cijela vojska novih. Pa što? Super.

Gospodar iluzije

Iluzija vas može kontrolirati samo dok mislite da je stvarna. Kada uvidite da je vaša stvarnost pet osjetila iluzija, ona istog trena gubi velik dio svoje moći nad vama. Nožni prst će vas i dalje boljeti kada udarite u nogu od stola, iako su i stol i vaš prst samo hologrami. Intelektualno znati da je to iluzija ne znači znati to na razini dovoljno dubokoj da vas odvoji od nje, i još uvijek je tu konsenzusna stvarnost, kolektivni um, koji širi vjerovanje da je stvaran. Također možete i dalje biti uvučeni u misli i reakcije Matrixa nakon što ste prepoznali iluziju. Čuo sam da to zovu «uzeti 3-D trenutak«. «Kako mi se usuđuješ to reći? … Sad ću ti ja…« Stop!! Duboko udahnite. Tri D trenutak. To je iluzija, sjećate se? Da, sranje, gdje mi je bila pamet? OK, opet sam dobro. Fiju! Naravno, takve se stvari događaju kad se počnete isključivati, ali kontrola koju Matrix ima nad vama počinje slabiti

Otkrio sam da ukolio si stalno ponavljate da je sve to iluzija, svijet snova, počinjete Vidjeti’ tu činjenicu sa sve većom jasnoćom. Još jedna stvar koja mi je zanimljiva je biti svjestan da vidite svojim mozgom, a ne svojim očima. To znači priznavati da se ono što mislite da vidite događa u vizualnom korteksu mozga, a ne u vašim očima. Ne znam što bi drugi mogli doživljavati čineći isto, ali meni se svijet čini puno drukčijim.

U nastavku procesa isključivanja stvari koje su vam prije mnogo značile postajat će manje važne, a vaš pogled na život i same sebe počet će se preobražavati. Postat ćete tolerantniji prema sebi i drugima. Kada vidite da je to iluzija i da smo svi ista Jednota koja stvara naše iskustvo, oko čega se imamo uzrujavati? Jedini slučaj kada me zanima što drugi ljudi rade je ako nameću svoju volju drugima, kao što Iluminati rade nama ostalima. Uz tu iznimku, ono što ljudi rade potpuno je njihova stvar i mene se ne tiče. Vaši stavovi prema svemu mijenjaju se kako se produbljuje vaše razumijevanje iluzije, i vi postajete ta svijest, umjesto da samo intelektualno prihvaćate njeno postojanje. Nemojte misliti na taj način, znajte to.

Nemojte pokušavati to učiniti, učinite to. To su bitno različita stanja postojanja. Kada postanete svjesniji iluzije moći ćete početi uživati u njoj bez svih posljedica koje nas zarobljavaju u slučaju kada mislimo da je stvarna. Možemo se zabavljati i izražavati naše želje sve dok to ne narušava slobodu drugih. Moje je gledište da ću pokušati sve što poželim, a ako mi se ne svidi neću to ponoviti. Ako mi se svidi, radit ću to onoliko često koliko mi odgovara. Iluzija Matrixa koristi strah i krivnju da nas drži u svojoj šaci. Imamo li iskustvo koje nam se ne sviđa, ili nam je žao što smo to učinili, krivnja i trauma mogu nas pratiti čitav život, utječući na svaku našu reakciju. Ali kada znamo da se naša 3-D iskustva događaju u svijetu snova, njihov utjecaj daleko je manje dubok. Utječu li na nas za čitav život iskustva koja proživljavamo noću, u snovima? Možemo se s vremena na vrijeme probuditi uplašeni i u šoku zato što je san izgledao tako stvarno, ali taj osjećaj ubrzo nestaje i možemo se tome čak i smijati. «Bio je to samo san.», kažemo. Da, a i ovo je san, iako lucidan. Jedina je razlika u tome što smo uvjetovani vjerovati da je ovaj san stvaran, a njegove posljedice po nas komplicirane su na milijun načina. Njegovu kontrolu možemo ukloniti tako što ćemo ne samo razumjeti nego i živjeti činjenicu da je ovo samo san koji sami stvaramo.’Smrt’je samo buđenje iz sna, nije ništa čega bismo se trebali bojati.

Vidjeti kroz zrcalo

Kada promatramo naše svakodnevno iskustvo gledamo u zrcalo nas samih. To je zrcalo našeg vjerovanja o tpme što je stvarno. Ne vrijedi nam optuživati bilo koga drugog za ono što nam se ne sviđa u našim životima, odgovornost je na nama. Prihvatiti tu odgovornost i prestati optuživati druge – ih same sebe, što se toga tiče – znači napraviti ogroman korak na putu prema slobodi. Moć koju Iluminati koriste u kontroliranju i manipuliranju nije ništa drugo nego upravo ona moć koju njima i drugima svakodnevno predajemo. Najdestruktivniji izraz toga optuživanje je drugih za naše nevolje. Činiti to znači prihvaćati da drugi imaju moć nad našim životima i stvarnošću koju stvaramo. U stvari, samo mi imamo tu moć ako ju odlučimo koristiti; ali ako vjerujemo da drugi imaju kontrolu nad našom sudbinom, stvarat ćemo takvu stvarnost. Iluminati nisu jedini odgovorni što je svijet ovakav kakav je. Kako bi i mogli biti? Samo je relativno malen broj njih svjestan cilja za koji rade. Nekolicina manipulira, a milijarde dopuštaju da se njima manipulira. Na kome leži prava odgovornost? Nas nije moguće kontrolirati osim ako sami ne dopuštamo da nas se kontrolira i još, što je od ključne važnosti, inzistiramo da i ostali to dopuštaju. Zavadi pa vladaj temeljna je ideja svih diktatura, a ljudski je rod to dopustio na globalnoj razini. Arapi su usmjereni protiv Židova, crnci protiv bijelaca, desnica protiv ljevice, i Matrix mora tako funkcionirati da bi zadržao svoju kontrolu kroz dvojnost i podjelu. Isključivanje iz Matrixa znači odbijanje priznavanja tih iluzornih sukoba. Svi smo mi Jedno. Ja odbijam promatrati Židova kao drugačijeg od Arapa i obrnuto. Obojica su izrazi Jednog, i treba ih promatrati i prema njima se ponašati jednako, tako da nitko nije važniji ili manje važan od nekog drugog. Odbijam promatrati crne ljude na način kako ne bih promatrao bijele, ili promatrati ‘ljevicu’ onako kako ne bih promatrao ‘desnicu’.

Kako bi i moglo biti ikako drugačije, osim ako vjerujemo u iluziju da je podjela stvarna? Učinimo li to, Matrix nas ima u šaci. On potiče iluziju podjele i dvojnosti; prihvatimo li to, zamka je aktivirana. Nema izlaza iz iluzije koja se temelji na podjeli ako prihvaćamo uvjerenje da je podjela stvarna.

Odbacivanje dvomišljenja

Sloboda svakog drugog pojedinca naša je sloboda. Ako jedna osoba ne uživa slobodu koju imaju svi drugi, onda nitko nije slobodan. Opet, kako bi i mogli biti? Malo slobode nije nikakva sloboda. To je jednostavna istina koju robotski radikali ljevice i robotski pravednici s drugog pola, čini se, ne uspijevaju shvatiti. Sloboda govora ne znači samo slobodu da drugi govore ono što je nama prihvatljivo. To je tiranija. Radi se o slobodi izražavanja misli, ma koliko se mi s njima ne slagali. Istinski slobodno društvo (i oni koji vjeruju u slobodu, umjesto da ju koriste kao sredstvo prisile) jednako bi se žestoko zalagalo za slobodu ljudi s kojima se ne slaže kao što bi činilo za one koje podržava. Ali što se događa? Suprotno od toga. Vodstva, naglašavam da se radi o vodstvima, britanskih i kanadskih zelenih stranaka zalagala su se da mi se zabrani da govorim u javnosti. Britanska Zelena stranka zabranila mi je da govorim na njihovoj konferenciji prije nekoliko godina, usprkos tome što sam primio poziv od članova, zato što sam govorio stvari o stvarnosti i prirodi života za koje su smatrali da će dovesti do njihovog ismija vanja. ‘Protunacistička liga organizirala je prosvjede na nekim od mojih nastupa prije više godina iako, ironično, upozoravam na stvaranje Četvrtog Reicha (ili na otvorenu ponovnu uspostavu Trećeg) od početka 1990-ih. Ipak, upitajte bilo koga od tih ljudi što misle o slobodi izražavanja i reći će vam da je to temeljno ljudsko pravo. Kakvog li primjera orvelovskog dvomišljenja, sposobnosti da se prihvate dva kontradiktorna gledišta i vjeruje da su oba istinita. Moguće je objasniti prividne životne paradokse time što isti događaj može izgledati posve različito iz različitih točaka gledišta, i sve može biti istinito iz perspektive različitih promatrača.

Ali to nije isto što i dvomišljenje. Ili vjerujete u slobodu govora ili ne vjerujete. Sloboda govora za jedne, ali gušenje za one koji vam se ne sviđaju nije sloboda govora. Svi koji nastoje spriječiti slobodno izražavanje misli bilo koga drugog agenti su kontrole i trebali bi toga postati svjesni prije nego što njihovo samozavaravanje dovede do nastanka upravo orvelovske fašističke države kojoj se navodno suprotstavljaju. Orwell se zacijelo okreće u grobu od budalaština tih ljudi. Moramo se početi fokusirati na pravo na slobodu izražavanja jer je ono što se događa – i što robotski radikali nastoje silom provesti – isto što se događalo u nacističkoj Njemačkoj. Knjige neprihvatljive Nacističkoj stranci bile su zabranjivane i spaljivane; onima koji su pokušavali govoriti protiv nacista zabranjivali su ili prekidali javna okupljanja; neke su zatvarali i ubijali zbog njihovih gledišta.

To se događa i danas, a robotski radikali često su sredstvo za provedbu toga. Evo nekih neugodnih istina za te zavedene ljude: ako je u redu govoriti o arapskom ili islamskom ekstremizmu i terorizmu, mora biti u redu govoriti i o židovskom ekstremizmu i terorizmu. Ako nije, onda ne živimo u slobodnom i ravnopravnom društvu. Ako je u redu reći da je službena verzija povijesti istinita, mora biti u redu reći i da službena verzija nije istinita. Ako nije, onda ne živimo u slobodnom i ravnopravnom društvu. Ako ono što alternativna povijest tvrdi nije točno, onda će ju pokopati dokazi koje će predočiti službena povijest. U čemu je, dakle, problem?

To nije pitanje slaganja ili neslaganja; radi se o pravu na izražavanje nečijeg mišljenja poput svih ostalih. Kad se ta sloboda ograniči, svaka sloboda osuđena je na propast. Kako je moguće imati slobodnu debatu ili doći do zaključaka utemeljenih na informaciji ako se jedno gledište neprekidno naglašava, a drugo guši? Dubina te nezrelosti teško je shvatljiva. Ali robotski radikali daleko su opsjednutiji razmetanjem vlastitom pravednošću i čistoćom – «Pogledajte me, ja sam antinacist i antirasist, ja sam tako dobar covjek» – nego što ih ikada zanima promicanje ili obrana slobode za sve. Dvomišljenje, dvomišljenje, dvomišljenje. Radi se o pogubnom (za slobodu) udovoljavanju samima sebi.

Čujem kako ljudi pitaju što je s onima koji bi svoju slobodu govora iskoristili za pozivanje na nasilje protiv drugih ili poticanje seksualnih aktivnosti s djecom. Ali, ne bi li vam bilo draže da takvi ljudi budu na otvorenom gdje ih se može vidjeti i identificirati nego da to isto rade u tajnosti? Zašto je prihvatljivo da George Bush, Tony Blair i kompanija neprestano pozivaju na nasilje protiv Iraka, Afganistana i dugog popisa sljedećih ciljeva, a ipak nije u redu da drugi rade isto u vezi s potencijalnim pokoljima puno manjih razmjera? To je dvomišljenje, to su dvostruki standardi. Ako je jedno protuzakonito, trebalo bi biti i drugo, ili bolje suprotno. Ako netko poziva na nasilje protiv drugih ili zlostavljanje djece, želim za to znati, a ne da se odvija nerazotkriveno iza kulisa, gdje se ništa ne može učiniti.

To je ono što se događa kada se guši sloboda izražavanja, gurate to u tajnost gdje se gnoji i često širi bez našeg znanja. Neka bude pred svima, gdje se možemo baviti time i znati s čime imamo posla. Ako vidite da netko zagovara seks s djecom, znate da trebate držati svoju djecu na pristojnoj udaljenosti od njega. Ako se takva gledišta ne mogu izražavati, kako ćete znati da trebate zaštiti svoje klince od njega ili nje? Zakoni za zaštitu sloboda, sloboda da se ne bude ubijen, zlostavljan i izložen nasilju itd., jedna su stvar. Zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja nešto su sasvim drugo. Potreban nam je samo jedan ‘zakon: radi što te volja, ali ne čini to tako da ćeš oduzimati slobodu drugima. Kad malo bolje razmislite, nijedan drugi zakon nije potreban, možemo ga jednostavno nazvati – Zakon o poštovanju.

Kako bismo se očistili od Matrixovog mentaliteta moramo biti svjesni vlastitog dvomišljenja. To je gotovo pa barometar našeg osjećaja odvojenosti, jer što smo svjesniji stvarnosti, manje dvomišljenja pokazujemo. Dvomišljenje je uglavnom produkt predrasuda i krutih vjerovanja, jer su njima obojena naša rasuđivanja o svemu. Kada Amerika napadne neku drugu zemlju u ime oslobođenja, ubijajući pritom tisuće civila i izazivajući potpuno uništenje, prihvaćanje da i «oslobođenje» i «masovno ubijanje« mogu istovremeno biti istina potječe od (a) pristranosti koju većina Amerikanaca ima prema Americi i (b) vjerovanja da je njihova nacija svjetska kolijevka slobode i pravde. Kada sve vidite kao Jedno, nema ni ‘Amerike ni ‘Iraka, nema pristranosti prema jednom ili drugom. Vaše su jedino mjerilo sloboda, poštenje i pravda za sve u bilo kojim okolnostima. Možete vidjeti kako političari pripremaju ljude za prihvaćanje dvomišljenja. Georgeu

Bushu njegovi su tekstopisci dali da kaže: «Vidite, mi volimo – mi volimo slobodu. A to je nešto što oni nisu razumjeli.

Oni mrze; mi volimo. Oni djeluju iz mržnje; mi ne tražimo osvetu, mi tražimo pravdu iz ljubavi.» «Morate reći svojim najmilijima.posebno djeci,da kada čuju kako predsjednik govori o Al-Qa’idi, Iraku i drugim mjestima, ja to radim zato što čeznem za mirom.

«Želim poslati signal našim neprijateljima da su probudili suosjećajnu, plemenitu i moćnu naciju, i da ćemo ih pohvatati.«

To kao daje napisao Orwell. Takve besmislice smišljene su da pripreme ljude za prihvaćanje dvomišljenja: ljubav je ubijanje; masovno ubojstvo nevinih nije osveta, to je pravda i ljubav; beskrajni rat žudnja je za mirom. Spominjanje «su osjećajne, plemenite i moćne nacije» tu je kako bi ljudi bili zadovoljni sobom i osjećali se «moćno» zbog oružja za uništenje kojima će vojnici pobiti tisuće ljudi u njihovo ime. To je stari mentalitet Johna Waynea koji veliki dio američke psihe vodi poput janjeta u klaonicu. Zamka dvomišljenja u tome je što se ljudima daje izbor između vjerovanja da su puni ljubavi, suosjećajni, plemeniti i moćni, i onoga da je njihova vlada kriva za masovna ubojstva i imperijalna osvajanja. Oni žele vjerovati da je ono prvo istina, ali suočeni su s činjenicom da je njihova vojska izvršila invaziju na drugu zemlju i ubija njene civile (iako se razmjeri toga zataškavaju). Kako bi spojili nespojivo, pribjegavaju osobnom i kolektivnom nepoštenju, prihvaćaju dvomišljenje i vjeruju da su oba proturječna uvjerenja točna. Na taj se način širi dvomišljenje, a protuotrov je osloboditi se pristranosti i uvjerenja zapisanih u kamenu. Mi nismo Amerikanci ili Britanci, Izraelci ili Iračani, mi smo Jedno. Te su etikete iluzije, pa zašto bismo bili pristrani u našoj percepciji pravde favoriziranjem jednog izraza Jednog na štetu drugog? Ubijanje djece u Afganistanu, Iraku ili Palestini nije ništa više ili manje važno od ubojstva djeteta u New Yorku ili Tel Avivu. Zajedno smo u tome, i moramo odrasti i shvatiti da smo svi jednaki.