OČI ŠIROM OTVORENE PITANJE TOLERANCIJE UVIJEK JE I PITANJE ZNANJA

MRŽNJA zgusnuta u šutnju

Najlakše je mrziti »naslijepo« – poput onih koji su se uprli da izbore referendum »U ime obitelji«, a da nikad nisu porazgovarali s onima koje time kane oštetiti

Maja HRGOVIĆ

Pjesma »Prvo su došli...«, koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru, a koja je toliko ponavljana da je postala nešto poput dovitljive poštapalice, govori o šutnji i nereagiranju njemačkih intelektualaca protiv nacističke politike »čišćenja« društva. Stihovi idu ovako: »Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio jer nisam bio komunist.
Kad su zatvorili socijaldemokrate, šutio sam jer nisam bio socijaldemokrat. Kad su došli po sindikalce, nisam se pobunio jer nisam bio sindikalac. Kad su došli po mene, nije više bilo preostao nitko da se pobuni.« Martin Niemöller, preživjeli zatočenik koncentracijskih logora Sachsenhausen i Dachau, u ovih je nekoliko stihova ispisao upozorenje o fatalnoj opasnosti političke apatije, koja često počinje pasivnim strahovima i mržnjom, da bi uskoro eskalirala i otela se kontroli.
Posljednjih nekoliko tjedana Niemollerova pjesma ponovo zadobiva zlogukost predskazanja.
Toliko je toga što možemo odšutjeti: spoznaju da su mladi ljudi koji će oblikovati ovo društvo, ustvari zadojeni mržnjom prema Drugima i Drugačijima, fašističke ispade na Trgu bana Jelačića i u našoj neposrednoj okolini, one mlade bogoslove koji su, da proslave završetak srednjoškolskog obrazovanja, dali na majice otisnuti veliko »U«, spretno upakirano u slogan generacije maturanata. Mržnja o kojoj govori pjesma s početka, zgusnula se u šutnju koja ovdje-ondje potiho eksplodira: u komentarima ispod teksta o jednakim pravima za sve ljude i sve obitelji, u kukastom križu što ga je nepoznati počinitelj pod okriljem noći iscrtao na Centralnom križu gradskog groblja u Puli, podignutom u spomen na poginule branitelje u Domovinskom ratu.

Festival tolerancije

Ovoj je temi aktualnost dao 7. festival židovskog filma koji s pravom nosi podnaslov Festival tolerancije – igrani i dokumentarni filmovi iz cijelog svijeta, prikazani u kinima Grič i Europa, govore o tome što se dogodi kad tiha mržnja napuni korito, što se dogodi kad društvo dovoljno dugo zatvara oči pred fašizmom koji kulja ispod površine. Netko bi mogao reći da sve ovo zvuči paranoično. Mirko Ilić, poznati dizajner i gost JFF-a, razuvjerit će one koji skrivenu mržnju drže nebitnom temom, marginalnom pojavom kojom se ne treba izdašnije baviti. Na predavanju »Simboli mržnje« što ga je održao u ponedjeljak u sklopu festivala, svoju je tezu o tijeskoj isprepletenosti bivše Jugoslavije s fašizmom potkrijepio maratonskim nizom fotografija s nogometnih stadiona, ulične mode, društvenih mreža, internetskih stranica...
– Simboli nisu bezopasni, kaže Ilić, pokazujući kako navijačke skupine iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, dosljedno i predano umeću nacističke simbole u svoj vizualni identitet. Svastike i lubanje poput onih sa SS-uniforma dio su navijačkog folklora Kohorte, Armade, Torcide, Bad Blue Boysa.
Maturanti nadbiskupske klasične gimnazije koji su »dizajnirali« majicu s velikim »U«, nisu taj ustaški simbol umetnuli dovoljno suptilno, dovoljno inteligentno da bi njihova poruka prošla ispod radara, kao ni izvjesni Davor Trbuha koji je prošle godine na obilježavanju Bleiburga završio u austrijskom pritvoru jer je, također nesuptilno demonstrirao tobožnji »stari hrvatski pozdrav« visoko uzdignute desnice. Napadno »mjerenje kukuruza« i kukasti križevi dovode do osude – u Austriji, naravno, brže i učinkovitije nego kod nas. No, s onim perfidnijim, zakamufliranim vizualnim fašističkim ispadima koje energično prokazuje Mirko Ilić ostvarili smo, izgleda, miran suživot.

Njegova borba

Pitanje tolerancije uvijek je i pitanje znanja. Empatija, suosjećanje s drugima – kako je ostvariti ako ne znaš kako je drugima, kako se osjećaju oni obespravljeni, diskriminirani, izopćeni. Najlakše je mrziti »naslijepo« – poput onih koji su se uprli da izbore referendum »U ime obitelji«, a da nikad nisu porazgovarali s onima koje svojom političkom akcijom kane oštetiti, s »drugačijim« obiteljima. Branko Lustig zato uporno govori o edukaciji kao putu do tolerancije. I drugi oskarovac koji je nedavno bio u Zagrebu, Oliver Stone, govorio je isto – da čovjek može »otvoriti oči« jedino ako se potrudi učiti, širiti granice prijašnjeg znanja i iskustva.
Festival tolerancije, sa svojim programom »Edukacijsko jutro« izuzetna je prilika za suočavanje s vlastitim granicama – znanja i empatije. Uoči Ilićevog predavanja »Simboli mržnje« održana je u ponedjeljak projekcija filma »Njegova borba« redatelja Jakoba Zapfa – film je to o dva brata, ekstremna desničara, koji se susreću s predavanjem žrtve Holokausta, nakon čega mijenjaju svoje stavove.
Uskoro nas čeka novi veliki test tolerancije – pripreme za Gay Pride u Zagrebu i Splitu u završnoj su fazi. Poučeni prijašnjim iskustvima, znamo da se tu svašta može dogoditi, i da nije isključena mogućnost repriziranja Parade iz Beograda otprije tri godine.

Ubojita sprega

Stevan Filipović, mladi redatelj iz Srbije, predstavio je na JFF-u svoj film »Šišanje«, dojmljivu i snažnu priču o junaku Novici, asocijalnom momku iz Beograda, koji upada u svijet nogometnih huligana, i od talentiranog matematičara postaje pripadnik (a kasnije i vođa) lokalne grupe Skinheada. Filipović je »Šišanjem« vještičje nagovijestio »onoliko krvi i nasilja u Beogradu za vrijeme pokušaja Gay Pridea«.
- Vidjeli smo što do čega može dovesti sprega desničara, političara, crkve, huliganskih grupa i kriminalaca ako bude dovoljno dugo tolerirana od većine, kaže Filipović koji je, kao i Ilić, posebno osjetljiv na skrivene poruke mržnje.
- Meni se ne čini da su najveći problem fašističke skupine koje otvoreno iskazuju te svoje nazadne, nehumane ideje. Ti su ljudi manjina, u Beogradu baš nema puno neonacista; osim toga, da netko izađe vani na ulicu s kukastim križem, odmah bi bio uhapšen i stvar bi, površinski, bila riješena. Ali mnogo je veći problem prisustvo tih ideja u mainstreamu, u glavnoj društvenoj matici, među ljudima koji nisu tako glupi da se kite kukastim križevima i kojekakvim fašističkim obilježjima, ali se slažu s ideološkom komponentom onoga što je fašizam propagirao. Kod nas u Srbiji, takvi će se ljudi htjeti ograditi, reći će vam, 'Ma ne, ja sam samo srpski patriot, rodoljub', možda će se i iskreno uvrijediti ako im kažete da su neonacisti, ali u sebi vjeruju u fašističke ideje. Takvih je puno više nego što se čini, oni su suštinska opasnost u našim društvima, kaže Filipović.
Kao što je pjesmom »Prvo su došli« poručio pastor Martin Niemöller, Filipović zaključuje kako je bezumna i razorna mržnja proizvod »finih ljudi koji su ćutali«.

iz novog lista

http://budan.blog.hr/

lp, boro