U ovom tekstu steći ćete uvid u ono što većina znanstvenika do danas ipak nije otkrila u vezi te intrigantne žlijezde, a što mistične tradicije i ezoterijske škole odavno znaju - epifiza je poveznica naših fizičkih i spiritulnih svijetova, zbog čega ju možemo nazvati i duhovnom žlijezdom.
Ona je kroz stoljeća zaokupljala misli raznih filozofa, mudraca i duhovnih učitelja koji su vjerovali u njen poseban značaj. Najpoznatiji među njima je bio francuski filozof René Descartes koji je u 17. stoljeću pobudio opće zanimanje za tu misterioznu žlijezdu i njenu funkciju kroz svoja djela, čijih je bila česta tema. Najveći značaj za njega je predstavljala ideja o epifizi kao mjestu na kojem nastaju misli, jer ako je tome tako, to je ujedno i mjesto dokaza našeg postojanja. Do nje je došao povezivanjem znanja fiziološke činjenice o epfizi, kao jedinom jednostrukom organu u mozgu, i konteplacije o mislima, kojih ne možemo imati više odjednom, već se one se produciraju jedna po jedna, što ga je navelo na zaključak o mjestu njihova nastanka. Ideja je to koja je sadržana u njegovoj najpoznatijoj izreci: ''Mislim, dakle, jesam!''. Bitno je naglasiti da je Descartes vjerovao da je mišljenje duhovni fenomen kojeg nam omogućuje naša božanska priroda, te da su misli izraz i dokaz postojanja duše. Zbog toga je epifizu nazvao ''sjedištem duše''. Ona je točka susreta duše i tijela i točka njihova ispreplitanja i međudjelovanja – ''tako visi između kanala koji sadrže animalne duhove (koji upravljaju razumom i prenose osjećaj i pokret) da je oni mogu pomicati... i prenosi to kretanje na dušu... I obratno, tjelesni stroj tako je ustrojen da svaki put kada duša ili bilo koji drugi uzrok pomakne žlijezdu na ovu ili na onu stranu, ona gura animalne duhove koji je okružuju u pore mozga.'' Inače, ta ideja, sadržana u citatu iz prethodne rečenice, datira iz davnog 3. stoljeća pr. Kr. i Descartes ju je preuzeo od grčkog liječnika Herofila koji je dokumentirao ovakve i slične svoje opservacije tokom seciranja ljudskih tijela. I Herofil je već tada uvidio njenu veliku ulogu u razvoju ljudske svijesti i duha, te ju je nazvao ''portalom koji vodi do našeg pravog Ja''.
Popularnost pinealne žlijezde na neko vrijeme jenjava, iako su se razni mistični tragači, među kojima je bila i osnivačica teozofskog pokreta Helena Petrovna Blavatsky, zabavljali odgonetavanjem njenih tajni iza zastora. Blavatsky je razvijala koncept ezoterične pinealne žlijezde za koju kaže da predstavlja ključ do najvišeg stupnja božanske svijesti u čovjeku – to je svijest koja podrazumijeva njegov sveznajući, duhovni i sveobuhvatni um. Povezala ju je sa (trećim) okom Šive koje je kod ljudi prestalo djelovati jer su zaglibili u kaljuži materije i potpuno se prestali baviti duhovnošću. Zaključila je da je uspavana pinealna žlijezda modernog čovjeka atrofiran ostatak tog organa duhovne vizije. Ona smatra da kad se njen uspavani mehanizam pokrene (a o načinima njegova pokretanja smo pisali u prvom tekstu), da on tada ''nosi duhovnu viziju ega do najviših razina percepcije, gdje mu se vidokrug otvara i proširuje prije nego što postane gotovo beskonačan". Njezine ideje su bile držane u tajnosti i poznate tek užem krugu ljudi toga vremena, a popularnost su stekle puno kasnije.
Tako da ih, nakon Descartesa, na svjetla pozornice ponovno dovodi, također francuski filozof i pisac, Georges Bataille tek početkom 20. stoljeća. On uvodi koncept "pinealnog oka" kao slijepe mrlje i organa uzbuđenja i delirija kao protutežu zapadnjačkom racionalizmu. Vjeruje da njegova pozicija u mozgu otkriva njegovu tajnu narav – pogled u Prazninu (po budističkom duhovnom učenju - praznina (od) inherentnog postojanja, nema identiteta, vjerovanja, misli, svi fenomeni nemaju inherentno postojanje, odnosno ne postoje izvan nas, nestvarni su) koji često može rezultirati ekstatičkim vizijama (Praznina ne negira sav taj ples mnoštva pojava koje se ukazuju bezbrojnim živim bićima, ona samo govori da su te pojave nestvarne). One se događaju zato što većina frekvencija koje epifiza hvata iz različitih magnetskih polja nisu u našem percepcijskom dometu, pa ih ponekad percipiramo kao razne neobične boje, zvukove i geometrijske oblike.
Trećim okom možemo vidjeti i spoznati sebe kao multidimenzionalna bića. Ono je naš osobni portal kroz koji se naši razni aspekti sa viših razina mogu spustiti u ovu zemaljsku realnost i kroz koji možemo biti u kontaktu sa nebrojenim relanostima i aspektima sebe koji postoje na višim razinama. Tu konekciju nam omogućava konstitucija epifize koja je ispunjena tekućim svjetlom i sačinjena od mikro-kristala kalcita. Kristal je čvrsta tvar u kojoj su atomi, molekule ili ioni raspoređeni u uredan, ponavljajući uzorak. Američki znanstvenik Marcel Vogel je u svojim istraživanjima pokazao da bi taj uzorak u kristalima epifize mogao biti modificiran uzorcima misaonih valova. Ljudi imaju razne misli koje možemo posložiti u misaone obrasce koji će se međusobno razlikovati po energetskoj putanji i određenoj frekvenciji koju nose. Tako obrasci misli koje su povezane sa strahom u sebi nose niske frekvencije, dok se više frenkvencije vežu na obrasce koji u sebi nose energiju ljubavi. Kristali mogu pokupiti te frekvencije, pohraniti ih i odašiljati. I slično kao što se mogu koristiti da sačuvaju određeni softverski kompjuterski program, tako mogu sačuvati i neki misaoni obrazac ili program. Frekvencije misli koje se pojavljuju pohranjuju se na hard disk našeg tjelesnog kompjutera – mozga, a svojim čestim ponavljanjem stvaraju obrasce koji nas još dodatno potiču na ponavljanje određenih programa. To je zato jer kada se nađemo u nekoj novoj situaciji uglavnom posežemo za starim, poznatim obrascima i oni nam služe kao alat za prosudbu i snalaženje. Na taj način nas naša prošlost određuje i, ovisno kroz koje energetske obrasce je češće vibrirala, stvara navike života u strahu ili života u ljubavi. Zbog svega toga je jako bitno što mislimo i na koji način razmišljamo. To je bitno i za količinu svjetla koju će epfiza biti u mogućnosti prihvatiti. Što više svjetla možemo pohraniti u tijelu, to će naša osobna vibracija biti viša. Što nam je osobna vibracija viša, to nam je lakše nositi se sa nižim vibracijama, koje će i onako puno rijeđe dolaziti u kontakt sa nama jer će ih naša vibracija unaprijed odbijati. Kada odbacimo kontrolu i prepustimo se svojoj duši u potpunosti, dopuštamo da se kozmičko svjetlo i bezuvjetna ljubav unesu u pinealnu žlijezdu. Njihova energija podiže rezonanciju naših moždanih valova, svijesti, misaonih obrazaca i percepcije. Zato je krajnje vrijeme da probudimo svoju epifizu i počnemo rezonirati sa kozmičkom svijesti. Ako ne sada, a kada?
Ako si cijeli život zatvoren u jednom u podrumu, u mraku, a bojiš se mraka, znači bojiš se pokrenuti negdje jer ko zna što se u mraku skriva, ti se ne mičeš sa mjesta. Da li to znači da postoji samo taj podrum i taj mrak? Za tebe da - i možeš vječno ostati u tom uvjerenju. Ali, je li to onda istina? Naravno da ne. I tada to uvjerenje tebi šteti iako ti toga nisi ni svjestan. Izvan tog podruma je kuća u kojoj je hrpa drugih prostorija, a izvan kuće je cijeli svijet. I samo da se malo ohrabriš, možda zbog znatiželje, možda zbog očaja, možda zbog vjere, a možda te izludi to sjedenje u mraku i taj strah, nije bitno zašto, bitno je samo da se ohrabriš, i kažeš ''Nek sve ide kvragu, ustajem se i hodam, nema kontrole, nema kalkulacija, pa nek se desi što se treba desiti, radije ću umrijeti nego i dalje tu sjediti!'', možda bi tada pronašao prekidač za svjetlo, možda kad i ako bi upalio svjetlo bi vidio vrata, postao svjestan da ona postoje, da postoji nešto kroz što možeš izaći van, i samo sa svjesnošću toga pronašao u tom podrumu i ključ da ta vrata otključaš, onda bi otkrio i druge prostorije u kući i vrata koja vode u svijet. I to bi postajalo sve lakše i jednostavnije jer si tamo u tom mračnom podrumu spoznao da se, ako pobijediš strah, nova vrata otvaraju, da postoji nešto o čemu jednom nisi mogao ni sanjati, i da upravo sad to iskušavaš! Mi vam kroz ove tekstove možemo pokazati vrata i reći što se iza njih nalazi, ali vrata ćete morati otvoriti sami. Benefiti koje dobivate od toga ne mogu se opisati riječima, ali zato kad ih skužite znatiželja postaje jača od straha i onda samo otvarate vrata, hrabro, bez kucanja.
Sve dok se epifiza barem malo ne pokrene u aktivnost mi se nalazimo u tom podrumu u mraku i nismo ni svjesni kakve sve potencijale i mogućnosti imamo. Oni se obično svrstavaju u domenu znanstvene fantastike. Pinealna žlijezda je sjedište kozmičke svijesti i veže se uz šestu čakru (treće oko) koja se nalazi u području sredine čela, otprilike 2cm iznad obrva, i sedmu (krunsku čakru) koja se nalazi na vrhu glave, tik iza tjemena. Kada se ona aktivira sinkronizira se sa kozmičkom inteligencijom i počinje primati impulse izravno iz kozmičkog uma. Tada se vibracija misli podiže na isti stupanj i čovjek dobiva osobni pristup višem znanju i informacijama iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dobivamo i mogućnost uspostave komunikacije sa svojom dušom ili svojim višim Ja kroz spoznaju transcendentalne svijesti koja funkcionira izvan ograničenja koje nameće fizičko materijalno tijelo. Uz pomoć te spoznaje možemo doživljavati i spontana ili namjerna izvantjelesna iskustva koja nam omogućuju komunikaciju i prelazak u druge dimenzije, teleportacije, te promjene izgleda i gustoće tijela.
Epifiza je fizički organ intuicije, inspiracije, duhovne vizije i božanske misli. I ona nam sama, svojom vibracijom, potvrđuje našu sposobnost za vidovitost i inutitivnu svjesnost. Kad god imamo neki dobar predosjećaj, ova žlijezda vibrira lagano, a kada imamo inspiraciju ili fleš intuitivnog razumijevanja vibrira jače, iako još uvijek nježno. Kada se uskladi sa srcem (srčanom čakrom), koje bi trebalo biti centar našeg djelovanja, one postaju jedno i tvore savršen spoj. Tada smo vođeni nevidljivom rukom Svemira i možemo se prepustiti životu bez straha jer ćemo uvijek dobiti, kao što bi nam i dobri stari Rolling Stonesi rekli (pa ćemo ju ubaciti kao podlogu za čitanje i poticaj http://www.youtube.com/watch?v=PkGrkNu6mDg), možda ne ono što želimo, ali svakako ono što trebamo. Samo ako se ponekad malo potrudimo. Taj spoj nam može donijeti i duboke duhovne spoznaje, kao što su dublje razumijevanje života i smrti, i nas samih unutar toga, shvaćanje da smo kreatori svega i spoznaja više svrhe koju imamo, i slično. One su često popraćene zasljepljujućom, blistavom bijelom svjetlosti čijim opisima obiluje zapadna i istočna mistična tradicija. To ''prosvjetljenje'' obično je rezultat napredovanja svijesti kroz razne razine duhovnog, psihološkog i etičkog razvoja kroz koje moramo proći da bi uopće došli do svega ovoga o čemu u tekstu pišemo. Ujedno je i mali uvid u ono što doista jesmo – bića svjetlosti.
Pokretanjem epifize nam se proširuje percepcija i možemo vidjeti mozaik svoga života u cijelini, spajanjem njegovih dijelova kojih smo postali svjesni - zašto smo tu gdje jesmo, što nas je do toga dovelo i kuda trebamo ići. U tome nam pomažu, kako i novoprobuđena osjetilna iskustva, tako i ona stara koja su sada izuzetno pojačana, zatim raspoznavanje energetskih polja, mogućnost predviđanja, boljeg spoznavanja i sjećanja, jasnoća u vezi svega, dobar fokus i koncentracija, razumijevanje mentalnih pojmova, ali i racionalnost u rješavanju problema. Veliki poticaj je i nova percepcija vremena kojeg počinjemo shvaćati kao iluziju. Uz općenito poboljšanje vida i vidne oštrine, poboljšava se i imaginacija, sposobnost vizualizacije, mogućnost viđenja aura, unutarnjih svjetala i bljeskovi vizija. Često sanjamo i živopisne snove koji djeluju dosta stvarno, te uz malo vježbe lako postižemo vještinu lucidnog sanjanja. Najdivnije je to što će nas cijelim putem pratiti osjećaj dubokog mira i blaženstva jer shvaćamo da smo dio svega i da je sve dio nas, iz čega se rađa novoprobuđena senzitivnost i suosjećanje za sva živa bića. Na temelju toga srce i epifiza će nam olakšati čin opraštanja drugima i sebi, te podariti povećanu sposobnost za iscjeljenje i samoiscjeljenje.
Sve ovo o čemu smo dosad pisali je i više nego super, ali moramo nakratko pogledati i drugu stranu - što se događa u obrnutoj situaciji. Ako je epifiza zablokirana može se dogoditi prebukiranost mislima koje su ometajuće za normalno svakodnevno fukcioniranje, nemogućnost postizanja fokusa, egocetričnost i usmjerenost isključivo na sebe, ali strah od razvoja i upoznavanja samog sebe, te pomanjkanje samopouzdanja. Nemogućnost uživljavanja u situacije, ostvarivanja zamisli i rješavanja problema, iskrivljena predodžba stvarnosti i neprihvaćanje istine, te općenito negativan stav i pogled na svijet i život i osjećaj da nam je život besmislen samo su neke od mogućih posljedica. Na fizičkom nivou se mogu manifestirati kao glavobolje, migrene, problemi s vidom, živčanim sustavom, kostima, genetski problemi... Zapostavljanje epifize, u svakom slučaju, nije bezazleno.
Ulogu u svemu ovome igraju i hormoni naše pinealne žlijezde, o kojima smo pričali u prvom tekstu. Kada dobro funkcioniraju oni nam pomažu da dostignemo viša stanja svijesti kroz osjećaje smirenosti i centriranosti koje proizvodi serotonin, dok nam melatonin pak pomaže da ostanemo budni i svjesni u stanjima duboke opuštenosti kao što su meditacije i lucidni snovi. Osim hormona, jako zanimljiva je i jedna izlučevina epifize o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori, a radi se o halucinogenoj kemikaliji poznatoj kao DMT, odnosno dimetiltriptaminu, koja se izlučuje u specifičnim situacijama (kao što su rođenje i smrt, iskustva bliska smrti, duboke meditacije i sl.), a proizvodi unutarnje slike ili vizije koje nastaju neovisno o izvanjskim vizualnim podražajima. DMT se naziva i duhovnom molekulom. Osim što se pojavljuje prirodno u našem tijelu, također je prisutan u biljkama. Koristi se, kao aktivni sastojak, u napitku Ayahuasci kojeg amazonski šamani stoljećima piju kako bi uspostavili komunikaciju sa biljkama i životinjama i inducirali izvantjelesna iskustva, te na taj način posjećivali druge dimenzije i realnosti.
irida
edin.kecanovic
