MORFIČKA POLJA

Svaka jedinka doprinosi kolektivnom morfičkom polju svoje grupe. Nakon toga kolektivna svjesnost morfičkog polja dostupna je skoro svakoj jedinki.Saznajte više kako učimo i što određuje naša iskustva.

 

Engleski biolog Rupert Sheldrake smatra se jednim od najinovativnijih znanstvenika u svome području, a u ovom tekstu saznat ćete i zašto. On je najpoznatiji po svojoj teoriji o morfičkim poljima i morfičkoj rezonanci koja je uvelike promijenila dotadašnje poglede na razvoj života na Zemlji i stvaranje Svemira. Život sam po sebi i svi živi organizmi bili su njegova temeljna preokupacija još od malih nogu koje su ga, putem interesa, odvele na Cambridge gdje se obrazovao na području biologije i biokemije. Ubrzo je shvatio da se pristup na fakultetu prema znanjima kojima se bavio razlikuje u mnogočemu od onoga kako je on to inicijalno zamišljao. Glavni problem za njega je bilo to što je ortodoksno, mehanicističko učenje živim organizmima oduzimalo njihovu esenciju, njihovu životnost, seciralo ih i pretvaralo u strojeve. Negirala se bilo kakva emocionalna poveznica, međusobni doživljaj i energija sa tim bićima.

Mnogi daljnji životni izleti, poput onoga na Harvard gdje je godinu dana studirao povijest i filozofiju, zatim proučavanje raznih disciplina, poput kvante teorije, znanstvene filozofije, parapsihologije, alternativne medicine i holističke filozofije prirode, u društvu 'Prosvijetljenih filozofa', i put u Aziju gdje je istraživao biljke kišnih šuma, su mu otvorili oči za nove perspektive i poglede na svijet. Okrenuo se ka holističkoj tradiciji u biologiji koja ljudski organizam vidi kao cjelinu koja funkcionira po principu uvjetovanosti uzajamnog i skladnog suživota, a ne kao mehanizam složen od dijelova koji djeluju zasebno. Tada se počela stvarati ideja o morfičkim poljima i morfičkoj rezonanci na kojoj radi i danas.

Sheldrake je pretpostavku Henrija Bergsona iz djela 'Materija i pamćenje', da memorija nije uskladištena u mozgu, proširio na memorijski princip cijelokupne prirode. On pretpostavlja da se priroda ne može promatrati poput nekog stroja te da svaki njen sustav, od kristala preko ptica do društva, nije uobličen nekakvim univerzalnim zakonima koji obuhvaćaju i usmjeravaju te sustave, nego jedinstvenim morfičkim poljem koje u sebi sadrži kolektivnu memoriju. Morfičko polje je nevidljivo kolektivno polje u kome su pohranjene informacije za oblike, organizaciju i razvoj ponašanja živih organizama, a ono se nalazi u samim organizmima i proširuje se i van njih. Tu se Sheldrake razilazi sa mainstream teorijom znanosti po kojoj DNA sadrži sve informacije potrebne za izgradnju nekog organizma. Po njegovoj teoriji DNA sadrži samo one informacije koje su potrebne za konstrukciju materijala od kojeg se izgrađuju organizmi, a za ostalo je zaslužno upravo polje. Moguće objašnjenje za njegovu tezu se krije u eksperimentima na voćnim muhama koji su rezultirali poprilično zanimljivim fenomenom oporavka gena. Naime, biolozi su odstranili gene odgovorne za vid iz DNA u koloniji muha što je dovelo do toga da su sve muhe postale slijepe. Međutim, čudom nakon nekoliko generacija, geni su bili restaurirani u DNA i muhe su opet mogle gledati. Slično su dokazali i eksperimenti na laboratorijskim štakorima kojima je odstranjen dio mozga, ali im je unatoč tome ponašanje ostalo isto.

Kako smo već naveli, morfička polja su zaslužna i za organizaciju grupa živih bića što je posebno vidljivo kod jata ptica i riba koje se kreću velikim brzinama i isto tako mijenjaju smjerove, a bez da se međusobno sudaraju. Sve se to događa toliko brzo da se ne može jednostavno objasniti pretpostavkom da oponašaju jedni druge, već time da su dio magnetskoga polja koje onda utječe na svaku jedinku pojedinačno. To znači da njihovo kretanje ovisi od dinamike polja uz pomoć koga ne samo da znaju gdje su (oni i njihovi 'susjedi') nego znaju i u kojem smjeru će ići.

Morfička polja u svojoj strukturi imaju i kumulativnu memoriju koja se bazira na onome što se događalo vrsti u prošlosti. Tako su neki drugi eksperimenti na laboratorijskim štakorima opet rezultirali neobjašnjivim fenomenom za konvencionalnu znanost, ali ne i za Ruperta Sheldrakea. Znanstvenici su primjetili da kada štakori u jednom laboratoriju svladaju određeni labirint, štakori u nekom drugom laboratoriju će istu stvar naučiti mnogo lakše. Sheldrake taj proces kroz koji forme i ponašanje iz prošlosti putem izravne veze izvan prostora i vremena utječu na oblikovanje živih organizama u sadašnjosti naziva morfičkom rezonancom. Značenje morfičke rezonance otkrili su nam i japanski majmuni Macaca fuscata koji žive na otoku Koshima, udaljenom od japanske obale, i koji su bili predmet istraživanja barem 30 godina. Godine 1952. istraživači su hranili majmune slatkim krumpirima koje su bacali na pijesak. Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću krumpira, očito nisu voljeli nečistoću. Mlada majmunska beba je našla rješenje i oprala krumpire u potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedanput naučila svoju majku tom triku, postupno je sve više majmuna ovladavalo njime. Između 1952. i 1958. kritična grupa majmuna, procjenjuje se oko stotinu majmuna, je naučila trik s pranjem krumpira. Nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik s krumpirom, odjednom je cijelo pleme na otoku ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna na drugim otocima i kopnu, su odjednom počele prati svoje slatke krumpire. Iz nekog neobjašnjivog razloga, sposobnost je prenesena na druge majmune na udaljenim lokacijama. Taj fenomen je postao poznat kao 'fenomen sto majmuna'.

Da bi potvrdio kako ovaj fenomen funkcionira ne samo u životinjskom svijetu, Sheldrake je napravio eksperiment sa ljudima. Angažirao je nekoliko tisuća ispitanika da unutar dvije slike, koje su na prvu izgledale samo kao apstraktne tvorevine, nađu skrivene motive. Prvo je napravio testno istraživanje da bi dobio prosječan broj ispitanika koji mogu prepoznati skrivenu sliku i prosječno vrijeme koje je potrebno za to. Zatim je na televiziji koju gleda oko dva milijuna gledatelja, samo na jednoj od tih slika, pokazao kako se to radi i gdje se skriveni motiv nalazi. Pretpostavka je bila da, ako ovaj fenomen funkcionira i kod ljudi, novi će ispitanici, koji nisu gledali, niti čuli za emisiju, uz pomoć morfičke rezonance, biti u stanju u većem postoku i kraćem vremenu riješiti problem. I zaista, rezultati dobiveni ovim istraživanjem su bili značajno pozitivni. Veći broj ljudi je mogao vidjeti i brže pronaći skriveni motiv na slici koja je bila prikazana na televiziji, dok se kod slike koja nije bila prikazana rezultati nisu statistički značajno razlikovali od onih koji su dobiveni u prvom, testnom istraživanju.

Ono što je ovdje vrlo važno za naglasiti jest to da svaka jedinka doprinosi kolektivnom morfičkom polju svoje grupe. Nakon toga kolektivna svjesnost morfičkog polja biva dostupna skoro svakoj jedinki. Dakle, sve što radimo, naučimo, svako iskustvo koje proživimo i spoznaja koju pounutrimo postaje dio morfičke riznice. Sumnjamo li još uvijek u onu moćnu frazu 'Mijenjajući sebe mijenjamo svijet'? Nakon ovih saznanja opravdanja za vlastitu neodgovornost više ne vrijede.

Nosce te ipsum je ono što bi mu Sokrat rekao da živimo u njegovo vrijeme, a ovako je stajalo kao podsjetnik u obliku natpisa, kojeg je Sheldrake vidio na zidu biokemijskog laboratorija, iznad tablice koja je prikazivala razne kemijske reakcije u ljudskom tijelu. Spoznaja samog sebe je tvoje htijenje, moje htijenje, a bilo je i Sheldraekovo. Spoznaja samog sebe ujedno je i spoznaja drugog, a u suvremenoj znanstvenoj teoriji podrazumijeva stvaranje nove paradigmatske strukture i drugačiji način gledanja na stvari. Zbog toga se Sheldrake upustio u istraživanje u kojem je mogao raditi sa cijelim, živim organizmima i usput napraviti nešto što bi bilo korisno za nas ljude i svijet oko nas. Bilo je to istraživanje iz kojega je proizašlo saznanje o morfičkim poljima koje nam omogućuje i olakšava tu spoznaju.

Sheldrake dekonstruira naše davno inkorporirano vjerovanje, da je um smješten unutar glave, teorijom 'proširenog uma', uma koji se prostire izvan svog centra u mozgu, uma koji se prostire izvan ljudskog tijela, poput nekog nevidljivog polja kojeg naziva morfičkim poljem. Mi smo već upoznati s idejom polja koja se šire izvan materijalnih objekata u kojima su ukorijenjena, a ne čine nam se nimalo nevjerojatnima, što nije tako česta pojava kada je riječ o poljima našega uma. Tako se naprimjer magnetsko polje širi izvan površine magneta, Zemljino gravitacijsko polje se širi daleko izvan površine Zemlje, zadržavajući Mjesec na njegovoj putanji, mobiteli imaju svoje polje koje prevazilazi granice samog uređaja..

U ovom tekstu ćemo saznati kakve funkcije morfičko polje posjeduje i što to znači za nas ljude i ostala živa bića.

Ekspanzijsko svojsto morfičkog polja omogućuje organizaciju neke grupe; to se odnosi i na ljudske (npr. sportske momčadi, obitelji) i na životinjske (npr. čopori, jata) zajednice. One su organizirane na iste načine. Kao što ćemo rijetko vidjeti da se jedinke u jatu riba ili ptica međusobno sudaraju, isto tako ćemo rijetko vidjeti i ljude na ulici koji se sudaraju jedni u druge. Živopisan primjer za to je kaos u Indiji gdje se sve događa na cesti, odvija se promet koji nikako nije reguliran, a uz buseve, automobile, motore i bicikle, nerijetko neometano hodaju ljudi, pa i životinje u svim smjerovima (vidi na http://www.youtube.com/watch?v=RjrEQaG5jPM). Savršena organizacija je posebno vidljiva kod insekata i buba kod kojih je razvijen zadružni život, kao što su termiti, mravi i pčele, i koji unatoč izuzetno malom mozgu imaju izuzetno dobru koordinaciju pokreta i podjelu rada, čemu možemo svjedočiti makro pogledom na mravinjake, termitnjake i košnice. Na primjeru divljih životinja koje žive u čoporima, npr vukova, možemo pak svjedočiti ekstenziji polja na kilometarskim udaljenostima. Kada se vukovi raziđu u potrazi za hranom, polje ne nestaje, ono se razvija i širi, a rezultira telepatskom komunikacijom između članova čopora. Oni se mogu razdvojiti i tisućama kilometara jedni od drugih, ali povezani su i dalje morfičkim poljem, tako da promjena kod jednoga može utjecati na druge neovisno o udaljenosti.

Osim što se ekspandiraju u prostor, morfička polja imaju u svojoj strukturi kumulativnu memoriju koja se bazira na onome što se događalo vrsti u prošlosti. Ona također vremenom i evoluiraju. Tako su polja vukova evoluirala u polja raznih psećih pasmina, npr. pudlice ili istarskog goniča, koja se razlikuju, kako od njihovih zajedničkih predaka, tako i međusobno. Sheldrake pretpostavlja da se polja nasljeđuju od prijašnjih članova iste vrste preko morfičke rezonance. Morfičko polje tako sudjeluje u oblikovanju živih bića, ali taj proces je i obrnut – živa bića isto tako sudjeluju u oblikovanju morfičkog polja koje se na taj način mijenja i u svakom trenutku je dostupno svim svojim članovima. Ono, dakle, u sebi sadrži i kolektivnu, instinktivnu memoriju. To znači da se novi obrasci ponašanja mogu puno brže naučiti i širiti bez obzira na prostor i vrijeme, što inače ne bi bilo moguće.

U morfičkim poljima društvenih grupa inkorporirano je sjećanje. Ono se prenosi kroz specifičnu kulturu određene grupe, a najvidljivije je u ponavljanju nekih starih rituala koji se temelje na zajedničkoj priči ili mitu (Dan državnosti, Dušni dan). Na taj način prošlost postaje sadašnjost kroz rezonancu sa onima koji su te iste rituale obavljali u prošlosti.

Vezanost za polje se stvara kroz navike. Mi nasljeđujemo tjelesne, emocionalne, mentalne, kulturalne i jezične navike. Životinje, u obliku instinkta, nasljeđuju one navike koje im najviše koriste. Ako pretpostavljamo iz točke gledišta morfičke teorije, nema potrebe da smatramo da su svi zakoni prirode nastali i formirali se u trenutku Velikog praska ili da oni postoje u metafizičkoj realnosti izvan vremena i prostora. To je imalo nekog smisla prije općeg prihvaćanja teorije Velikog praska kada se Svemir smatrao vječnim, a teorija evolucije jedinim mogućim objašnjenjem biološke realnosti. Ako se želimo držati ideje prirodnih zakona, mogli bismo reći da kao što se sama priroda razvija, s njom se razvijaju i zakoni prirode, baš kao što se razvijaju i ljudski zakoni tokom vremena. Pitanje za razmišljanje koje Sheldrake na tu temu postavlja jest - kako onda priroda pamti te zakone i kako se oni u prirodi provode? On smatra da je takva ideja izrazito antropomorfna, presvučena filterom ljudske perspektive koja svemu neljudskom, za lakše, što ne znači i istinito, razumijevanje, daje svoje obilježja. Zato on govori o navikama. Navike imaju mnoge vrste živih bića, dok samo kod ljudi postoje zakoni.

Navike su podložne prirodnoj selekciji, što se češće ponavljaju, to vjerojatnije i snažnije postaju. Zato u obiteljskim morfičkim poljima postoje zajednički obrasci i navike, čak i obrasci i navike koji se vuku kroz generacije i utječu na razne načine na ljude u polju, a ljudi ih često nisu ni svjesni. Postoje terapije koje koriste pomoć obiteljskih morfičkih polja za rješavanje nekih bolnih i problematičnih osobnih i obiteljskih situacija koje su nastale upravo kroz određene nasljeđene nesvjesne obrasce koji su se ukorijenili duboko u podsvjest. Na terapijama se radi sa grupom ljudi koji se međusobno ne poznaju. Onaj koji radi na svojoj traumi odabire neke ljude iz grupe koji će predstavaljati određene članove njegove obitelji i postavlja ih u prostor u međusobnu relaciju. Tako će članovi koju su povezani stajati blizu jedan drugome, dok će oni koji nisu baš u dobrim odnosima biti okrenuti leđima jedan od drugog, a netko tko nije povezan sa obitelji će stajati daleko od svih u prostoru. U terapiji se ne priča o odnosima, ne racionalizira. Ono što je zanimljivo jest da ljudi koji su stavljeni u poziciju nekog člana obitelji 'uđu' u njegovo polje i često počinju osjećati 'njegove' osjećaje. Na taj način osoba dobiva nove uvide i informacije vezane uz svoje obiteljsko morfičko polje i može ih iz jednog novog kuta sagledavati i lakše rješavati. U takvim terapijama se često otkrivaju i skrivene sile i nerješena nasljeđa predaka, npr. netko tko se osjeća jako odvojeno od obitelji, netko tko je suicidalan ili želi otići od obitelji, često reflektira polje nekog člana iz proših generacija koji je iz nekog razloga bio isključen iz obitelji, možda zato što je počinio neki zločin, samoubojstvo ili je bio drugačiji od ostalih.

Uz pomoć morfičkih polja možemo rješavati razne traume za koje nismo ni svjesni gdje im je korijen. Čupanjem korova da dođemo do njega možemo urediti zajednički vrt našeg obiteljskog morfičkog polja u kojemu će biti ljepše živjeti svim članovima obitelji.

www.funkymem.com