1. U Libiji nije postojao račun za električnu struju, zapravo, opskrba električnom strujom je bila u potpunosti besplatna za sve građane Libije.

2. Banke su davale beskamatne kredite, te su bile u vlasništvu države, krediti su se davali građanima s 0% kamata koje je određivao zakon.

3. Vlasništvo kuće ili stana je smatrano osnovnim ljudskim pravom u Gaddafijevoj Libiji. Gaddafi je obećao da će njegovi roditelji beduini ostati živjeti u šatoru, sve do trenutka u kojemu će svaki Libijac i Libijka imati krov nad glavom. Netom prije očeve smrti, Gaddafi je ispunio obećanje.

4. Novo vjenčani parovi su dobivali 60.000 dinara ili 50.000 dolara koje im je dodjeljivala vlada kako bi mogli kupiti svoj prvi stan tako da mogu započeti obiteljski život.

5. Edukacija i zdravstvena skrb je bila u potpunosti besplatna. Prije negoli je Gaddafi došao na vlast samo je 25% ljudi znalo čitati i pisati, 1997. 83% Libijaca je bilo pismeno.

6. Ako su se Libijci željeli baviti poljoprivredom dobili bi kredit za poljoprivrednike, farmu s obradivom i već pripremljenom zemljom, dobivali su besplatno sve potrebne alate i mašineriju za poljoprivredu, najbolje moguće sjeme, prvotno stado stoke za uzgoj, a u slučaju da nisu bili obučeni u stočarstvu i ratarstvu, država je osiguravala i poduku.

7. Ako se Libijci nisu mogli educirati ili liječiti u Libiji, tada bi ih vlada financirala i osigurala školovanje ili liječenje u inozemstvu. Ne samo da je vlada plaćala sve troškove, već bi osiguravala i novac za stanovanje i/ili prijevoz u iznosu od 2.300 dolara na mjesec.

8. Kada su kupovali automobile, Libijci bi plaćali 50% cijene, ostalo bi pokrila vlada. Libijska vlada je automobile prodavala po tvorničkim cijenama.

9. Cijena benzina u Libiji je bila 0,40 dolara po litri.

10.            Libija nije imala vanjski dug, nije imala obaveze prema MMF-u i drugim “investicijskim” bankama, Narodna banka Libije je bila u 100% vlasništvu države, vrijednost libijskog dinara je bila pokrivena u zlatu i nafti. Nakon uništenja Libije i Gaddafijevog ubojstva, 150 milijardi dolara deviza u vlasništvu ove nesretne države, je prvo zamrznuto, a nakon toga je podijeljeno među najvećim sudionicama NATO napada na tu zemlju, poput SAD-a, Francuske i Velike Britanije.

11.            Ako libijski građanin nije mogao naći posao u svojoj struci, vlada bi mu plaćala prosječnu plaću iz njegove struke sve dok dotični ne bi našao posao.

12.            Najveći dio novca od svake pojedine prodaje nafte bi direktno bilo stavljano na bankovne račune koji su bili vlasništvo svakog libijskog građana. S tim novcem je upravljala libijska vlada i Nacionalni kongres (parlament), točnije uz pomoć tog novca se i omogućavao arapski socijalizam. Manjina novca je punila državni budžet.

13.            40 štruca kruha su se mogle kupiti u Libiji za 0,15 dolara. Osnovne namirnice nisu smjele donositi zaradu, pekari, slastičari i drugi proizvođači esencijalnih prehrambenih proizvoda su živjeli od državnih subvencija.

14.            Majke bi za rađanje svakog djeteta dobile 5.000 dolara jednokratne pomoći.

15.            Gaddafi je od duboko podijeljenog konzervativnog muslimanskog društva u nekoliko desetljeća stvorio ravnopravnost i jednake šanse za sve građane. Žene su, unatoč velikom protivljenju, dobile jednaka prava kao i muškarci, jednake šanse za školovanje i zaposlenje. Do 1980. Libija je imala najveći broj visoko obrazovanih žena među članicama pokreta Nesvrstanih, njen broj žena s diplomama je čak nadmašivao i statistike iz SSSR-a. 25% libijskih građana je imalo sveučilišne diplome, dok je dodatnih 27% završilo više škole.

16.            Gaddafi je smatrao kako je za razvoj Libije prijeko potrebna voda, te je ostvario projektiranje i građenje najvećeg akvedukta na svijetu, “Velike rijeke koju su napravili ljudi” koja je donosila vodu s pet kilometara dubine do Tripolija, Benghazija i Sirta, omogućavajući tako navodnjavanje u iznosu od 6.500.000 m³ slatke vode na dan. Gadaffijev plan o stvaranju najvećeg irigacijskog sustava na svijetu su Amerikanci proglasili ludilom, pa ipak 2.820 kilometara cijevi je postavljeno u manje od 12 godina, a Libijci su imali siguran izvor vode iz 1.500 pustinjskih dubinskih bunara do 1996.

17.            Gadaffi je desetljećima pomagao siromašnim afričkim državama, smatrajući kako MMF i Svjetska banka iskorištava nesreću drugih, sva pomoć je bila beskamatna, a u najgorim slučajevima libijski novac se davao kao poklon koji ne treba vratiti. Nelson Mandela je puno puta tvrdio kako je Gadaffi  od početka pomagao njegovu borbu protiv Apartheida, ne tražeći ništa za uzvrat