Nekad davno, na casovima fizike, usvojio sam da postoji samo ono sto se moze mjeriti, ili na bilo koji nacin matematicki iskazati. Dakle postoji samo ono sto je mjerljivo, jer bez materije nista ne postoji, bez energije nema kretanja i bez informacije o tome nista od navedenog nema smisla.

Malo kasnije sam saznao da je vrijeme dimenzija, pored toga sto je mjera za odredjivanje intervala. Da bi sve bilo po redu i zakonu, uveden je i sistem mjerenja da bi jedam metar bio isti i u Japanu i u Kanadi.

Dakle, lijepo sam mjerio sve, i svasta nesto osim toga, dok nisam dosao do toga da postavim pitanje: „ a koliko me volis“.

U tom trenutku nisam ocekivao neki odgovor, jednostavno su i meni postavljali to pitanje pa sam odgovarao, „do neba, do beskraja, mnogo, najvise, neopisivo, i sl.“

„Do bola“ odgovorila mi je. Hm, i onda kao lavina, neisprovocirano i nicim izazvano, kao plima rasulo se po mozgu osjecanje nekog nedefiniranog nemira. „Do bola“. Boli je kad me voli. Da li bi je manje bolilo da me manje voli, da li ce je prestati boljeti kad me prestane voljeti. Zasto je bol povezana sa ljubavlju, jer ljubav je tako plemenit osjecaj tako uzvisen, da povezivanje boli i ljubavi jednostavno ne stoji.

Do bola, da li je to samo rijec ili nesto vise, neki osjecaj koji se javlja kad nije samnom ili osjecaj koji bi se javio da nije samnom. I kolika je ta bol. Kako je izraziti kako je mjeriti, Cime, u kojim jedinicama, po kom pravilu, kojom formulom. Tada naravno, sjetim se skole, fizike, pa ono sto se ne moze izmjeriti ne postoji.

A ljubav postoji, znam, volim. Bol postoji znam, dozivljavam je. Ljubavna bol. Kako izmjeriti. Kako reci koja je ljubav jaca, veca. Postoji ji mjerna jedinica kojom se to mjeri ili neki kantar koji ce reci koja je ljubav prava, velika, jedina. ( Ne govorim o religiji i ljubavi prema svevisnjem, jedinom ) Da li je i potrebno mjerenje. Da li je dovoljno samo voljeti, i biti voljen. Kako znati.

Ljubav je davanje i primanje. To svi znamo, ljubav je nesebicno davanje sebe zeni/osobi koju volis, to je osjecaj pripadanja, privrzenosti koji nas drzi, to je osjecaj koji je jaci od nas samih i sve je to u redu, ali nista od toga nije mjerljivo. Ni davanje ni pripadnost ni privrzenost. Sve su to kategorije uzmi i ostavi, prihvati ili ne prihvati. Nije dakle moguce reci volim te 321 ljubavnu jedinicu i da to vrijedi i u Japanu i u Kanadi isto. Mozda ljubav u Japanu i nije ista kao ljubav u Kanadi. Ha ha, jeste naravno ista je. Kako znati. Kako mjeriti. Opet fizika iz osnovne skole.

Da bi nesto mjerio moras znati sta mjeris. Sjetio sam se svoje prve ljubavi i razgovora sa skolskim kolegom:

„Vidi je kako se lijepo smije, kao da joj andjeli pjevaju na obrazima, kao da je zvijezde obasjavaju, kao da je sva milost svijeta sisla na njene obraze i miluje je“, kazem ja kolegi za svoju prvu ljubav.

„Ne budali, kaze on meni, zar ne vidis da su joj se usta iskrivila, da je puna bubuljica i da joj nedostaju dva zuba“, u sta ti gledas, daj dodji sebi“.

Zaista u sta sam ja gledao. U nju ili moju predstavu nje koja postoji u mojoj glavi, ili koju sam sam stvorio, zbog nje, jer pobogu ona mora biti najljepsa, najpametnija, najcistija i najmudrija. Ako je on vidi takvu, zasto je ja vidim poboljsanu. Da li volim nju, ili nesto sto sam ja u svojoj glavi zamislio i htio da volim.

Davno je to bilo. Sad znam da je imala bubuljice i da joj andjeli nisu bili na obrazima i da milost koja mi se ucinila, nije od vise sile nego od slatkisa koje je tada grickala. Sjecam je se onako, kroz maglu, sa primjesama sjete i neke dragosti oko srca. Ali ni to ne mogu izmjeriti. Postoji li to uopce. Dakle sta bih mjerio, ljubav, nju kao nju, ili svoju predstavu o njoj, kao ljubavi.

                                 To be continued .........