Oznaka:  

www.eli21.com * eli.jaska@ri.t-com.hr

Rijeka,  - Updata 

Sent: Wednesday, November 02, 2011 10:11 AM
Subject: Clanak vrijedan pažnje

 

Ovaj momak ima nešto za reči. Vrijedi pročitati i razmisliti i ovom što govori

 

Pozdrav

 

http://www.izaogledala.com/vijesti/2227-krešimir-mišak-ponešto-o-svačemuu

 

 

 

Krešimir Mišak: Ponešto o svačEmuU

1

Ponedjeljak, 31 Oktobar 2011 15:49 Autor svjetlo

 

Malo ću drobiti o crticama koje sam napabirčio gledajući svakojake događaje, uglavnom one koji su se istakli svojom iritantnošću. Ispalo je da su uglavnom vezani uz ovu groznu ispiračinu mozga i muljažu ogromnih razmjera koja se skriva iza kratice EU i pripadajuće kampanje. Ne mogu si pomoći, ima nešto frustrirajuće u promatranju kako se ljude izigrava i kako su oni to popušili, baš kao da im netko stišće gumbiće.

To je tako lako uočljivo, ali ne s ovim naočalama ‘teorije spontanog razvoja događaja’ i svakako ne bez uvida u metode koje je Edward Bernays, izumitelj odnosa s javnošću tj. programiranja javnog mnijenja, zorno sažeo u knjižici Propaganda iz 1927. godine. Potražite si je na netu, pa će vam sve biti jasno.

Recimo, prije neki dan sam na televiziji gledao neku emisiju u kojoj je gostovao Bare. Uvijek mi je zanimljiv za gledati i slušati, ima nešto posebno u intervjuima s njim, što ne mogu točno definirati, ali je vjerojatno riječ o onom što se obično opisuje ubojitom otvorenošću. Nekako je lucidan u razmišljanju i onom što govori, što je u potpunoj suprotnosti s time što uvijek izgleda razvaljen, i kad je i kad nije. I sve mi je bilo super do trenutka dok nije rekao kako jedva čeka da uđemo u EU, ne zato što posebno voli tu megadržavu, kako ju je nazvao, već zato jer na domaćoj političkoj sceni nigdje ne vidi nikoga tko bi mogao preokrenuti negativne trendove. Pa je zaključio da kad se to ne može učiniti na domaćem terenu, bolje krenuti kamo i svi, jer na kraju krajeva uvijek se čini da je tamo negdje nešto bolje ili drugačije, da tamo negdje drugdje nema korupcije, da su na vlasti sve sami poštenjaci i marljivci, da vladaju kultura, pravda i sklad.

Bullshit. Na stranu što je svuda isto sranje i što nekako uvijek ispadne da države i svijet vode najgori primjerci ljudskog roda, ključno je što je Bare žrtva propagande kojoj je upravo to bio i cilj. Propagandi je uvijek je cilj da neke zamisli (a to se radi kroz stvaranje događaja i ‘vijesti’) ubaci ljudima u glave tako da oni misle da su to njihove ideje. Osnovna strategija usmjeravanja mnijenja ljudi prema nekoj ideji ili stranci jest uvijek ista i vrlo jednostavna: učini stranu koju u tom trenutku ne preferiraš što gorom, jer ljudima je ionako puna ona stvar svih strana. Zato ih se uvijek ispočetka navuče time što se uoči nekih događaja neku stranu toliko ocrnjuje da ljudi ne izaberu onu drugu, ne zato jer bi joj bili skloni već zato jer biraju manje zlo, a pri tom osjećaju da je zlo toliko da moraju nešto učiniti. A vjerojatno se ni ne bi uključili u igru biranja da im se uoči prijelomnih trenutaka ne ispire mozak kako je ona druga strana grozna.

To je klasična strategija. Recimo, tako je antipatična Margaret Thatcher mogla osvojiti vlast. Kad je odlučeno da će ona biti premijerka, nije se moglo puno napraviti na poboljšanju njejog imidža ili ideja, ali se zato moglo maksimlno ocrniti drugu stranu – pobjeda je bila zagarantirana. Potom, kad više nije plesala po špagici, to jest kad se počela protiviti većem zbližavanje Britanije s EU, tada su je jednostavno toliko ocrnili da je druga strana morala pobijediti jer se prosječnog čovjeka senzibirali o tome kako je ta žena užasna, a jedini način da je se makne jest, naravno, izabrati onu drugu stranu.

To da iza obje strane stoji ista ruka, ljudima je uglavnom nezamislivo. To je i tajna tog slavog dvostranačkog sustava o kojem smo slušali kao o najstabilnijem (znate ono, jednostranački sustav je diktatura, višestranačje stvara nestabilne i kratkotrajne vlade, a dvostranačje je super jer je riječ o demokraciji, a opet vlade nisu nestabilne). Tajna je očito u tome da je dvostranačje najlakše nadzirati, najmanje je uključenih faktora, a da se još uvijek može mahati zastavom demokracije.

Uostalom, tako je sad i kod nas. Plan je da na izborima pobijedi SDP, čiji se neki istaknuti članovi već kurče kako će zvati MMF i druga sranja, a HDZ je trenutno na udaru. Jer velik broj ljudi ne bi glasao ni za SDP, kad ne bi HDZ bio toliko grozan da se stvori mentalitet „mora se nešto učiniti“. E, da, a onda se učini to da se glasa za drugu stranku, jer je zapravo izbor sužen (ima tu još par strančica, ali one su više-manje marginalne).

To je to – kad god izabereš bilo koju stranu, radiš za manipulatore. To je očigledno kad se gleda sa strane, a u vlastitom dvorištu, zbog emocionalne uvučenosti i stalne izloženosti vijestima prema izboru bossova, prije ili kasnije ljudi se nađu uvučenu u nametnute stavove koje doživljavaju kao vlastito mišljenje.

Tako je i Bare žrtva sustavne kampanje uništavanja vjere u vlastite sposobnosti. Naravno da čovjek, ako nije svjestan globalne pozadinske igre, prije ili kasnije zaključi da ipak treba glasati za ulazak u EU jer se ovdje kod nas navodno ne može na zelenu granu vlastitim snagama. Kad sam slušao što je Bare rekao o ulasku u EU, morao sam se primiti za lice, jer sam uvidio koliko je to baš zajeban trik, i sveprisutan. Evo još jednog primjera: nedavno su me kontaktirali autori simpatične niskobudžetne serije „Jugoistočno od razuma“, od koje za sada na netu postoji petnaestminutni pilot. Dopala mi se, ali prije nego što sam je pogledao, pitao se što bi to moglo značiti ‘jugoistočno od razuma’, jer kao naslov je zvučalo dobro. Odmah na početku misterij se razjasnio jer je na jednom od prvih kadrova pisalo ’tisuću i nešto kilometara od Bruxellesa’. Znači, ‘jugoistočno od razuma’ značilo je jugoistočno od Bruxellesa, koji bi valjda treba predstavljati neku zapadnu kulturu. Kod nas je sve u banani, pa pogled pun optimizma upućujemo onim besprizornim tipovima u Bruxellesu.

Koliko Bruxelles i razum imaju međusobne veze, odnosno koliko nemaju, moći ćete pročitati malo niže u tekstu, u dijelu o štednim žaruljama.

Ovdje sam spomenuo ovaj naslov samo zato jer je on, baš kao i Baretov stav, reprezenantivan za jedan način razmišljanja. To je razmišljanje koje nema u vidu činjenicu da se na krizama oko nas sustavno radilo, da ona nije proizvod nespobnosti nego namjere, odnosno da se namjerno forsira nesposobne ili kvarne ljude poltronskih modela ponašanja. To razmišljanje nema u vidu činjenicu da su kreatori kriza isti krugovi koji su i kreatori Europske unije. To razmišljanje nema u vidu da je svaka osoba predmet sustavne medijske kampanje, jer mediji također pripadaju istim krugovima, stoga su oni zadnje mjesto u koje se možete pouzdati ako želite saznati nešto o svijetu oko nas, a da se ne radi o nevažnim i banalnim stvarima. To razmišljanje nema u vidu par jednostavnih manipulatorskih metoda koje se koriste još od šibicara s Hrelića. Konačno, to razmišljanje nema u vidu da promjene ne mogu doći izvana, niti izvana čovjeka niti izvana države, pa u konačnici, niti izvan svijeta. Matrica te čvrsto drži za jaja dokle god dokle god izabireš njezine kandidate, a to su oni koji su lijevo i desno, gore i dolje, to su komunisti i neoliberalisti, to su HDZ i SDP, to su strane koje podržavaju EU, kao i snage koje izlaze na ulice i bore se protiv nje. Kao što sam već rekao, trik je zajebano efikasan, ali jednom kad ga se pročita, onda postaje očigledan iz svakog kuta.

No, oni naivci koji zamišljaju da ulazak u EU predstavlja trenutak kad će poteći med i mlijeko (da, znam, potpuno je nevjerojatno da takvi još postoje, ali stvarno ih ima) su manja briga, jednostavno su potpuni dezinformirani, pa bi samo bilo potrebno informirati ih i stav mnogih od njih bi se lako promijenio, mit o medu i mlijeku uvijek je lako demontirati kroz sličice iz uobičajenog, svakodnevnog života ili brojke ili što već. Puno su veći problem ‘kužeri’, ljudi koji razmišljaju svojom glavom (ili tako bar misle) i koji su na određeni način iznutra angažirani, i koji već znaju da EU ni u kom slučaju ne predstavlja med i mlijeko (mada ne moraju nužno biti svjesni njene prave prirode i načina i razloga njenog nastanka). A ipak su za ulazak u EU – jer smatraju da je ovako gore.

Takvi su tvrd orah. Nemaju pojednostavljenih iluzija koje bi se moglo razbiti, a s druge strane, svaka okolnost koja će pokazivati kako je kod nas situacija grozna, bit će voda na mlin njihovoj odluci da budu za ulazak Hrvatske u EU. Dakle, u tom slučaju, uopće nije važno što je i kakva je EU, dovoljno je svakodnevno prikazivati stvarnost oko nas što gorom. A tom je utjecaju teško izbjeći, jer su danas već svi pomalo inficirani tim virusom malodušnosti i samokritike.

Ta višegodišnja kampanja provodi se tako da se nikad ne izvještava o uspjesima, a stalno su udarne vijesti intonirane tako da smo mi lijeni, korumpirani, neobrazovani i kaj sve ne. A to nije točno, ja ljude takvog opisa ne viđam oko sebe, a vi? Meni se baš čini da svi puno rade, a nitko me nikad nije tražio mit. I što sad, da vjerujem vlastitom iskustvu, ili novinama? Ja ću izabrati vlastitio iskustvo. Kad ne bi bilo manipulacije, umjetnog stvaranja kriza i drugih sranja, svi bi lijepo živjeli, u to danas nemam više nikakve sumnje. Možda bi dobar početak bio kad bi se isključilo svako političko djelovanje.

Pogledajte recimo ove jako popularne prosvjede protiv bankarskog sustava. Oh, kako je to super, konačno su ljudi identificirali krivca i digli se protiv njega.

Jao, jao. Kad to gledam i čitam komentare o prosvjedima na Wall Streetu i drugdje protiv monetarnog sustava, najrađe bih se pojeo. Iz aviona se vidi da su to manipulirani prosvjedi prema uzorku koji se oduvijek primjenjuje.

Kao prvo, to je klasična formula problem-reakcija-rješenjea, kombinirana s još par podtaktika. Prvo se stvori problem (financijska kriza). Potom se pričeka reakcija ljudi, a malo je se i potiče, kao što se na ovim prosvjedimana Wall Streetu u par navrata pokazalo da iza njih stoje i neki pripadnici financijske oligarhije, a i neke tajne službe, koju šalje svoje ljude da obučavaju druge kako dizati prosvjede.

Podtaktika se sastoji od toga da će snage Novog svjetskog poretka (da tako nazovem tu bezimenu skupinu) ponekad naizged odbaciti neki dio svog sustava, koji se u međuvremenu potrošio. U trenutku kad vidite da korporativni mediji (pogotovo u SAD-u) pokazuju neku kritičnost prema nekom dijelu establišmenta, možete biti sigurni da je riječ o takvoj igri. Jer vlasnici medija su isti oni koji su i vlasnici banaka i svega drugoga, i to znači da se to ne zbiva slučajno. Njima nije problem za mase igrati igru u kojoj mediji koji naizgled istražuju istinu ‘otkrivaju’ prljavi veš, iznose ga pred javnost i slično. Sve je to njihova mašinerija stvaranja iluzije i ovisnosti.

Nakon drugog koraka, reakcije, slijedi korak ‘rješenje’. Ljudi su na ulicama, bore se protiv zlog bankarskog sustava, mora se nešto učiniti. Odgovor će biti stvaranje središnje svjetske banke, s isprikom da se financijski sustav mora staviti pod kontrolu jer to narod želi.

‘Oće se netko kladiti da će baš tako biti?

Najviše frustrira što će ljudi to progutati, kao što svaki dan vidim oko sebe, i to najviše gutaju oni najinteligentniji i najobrazovaniji, što je apsurdno ali istinito.

A to je zato jer su snage Novog svjetskog poretka uvijek korak ispred njih, što je i očekivano ako se zna da kontroliraju cijeli teren. Dok si na terenu, ne možeš im ništa. Tu je sve njihovo, suci, trava, bijele crte, golovi, pravila, reflektori, kamere, igrači…Oni pripreme teren svojim djelovanjem (recimo, djelovanje Georga Busha, ili slom Grčke ili kreditna kriza), potom, kad ljudi počnu rogoboriti, imaju spremnu ‘promjenu’. Njome hakiraju prave želje za promjenama, daju lažnu nadu i potom razočarani ljudi potpuno izgube vjeru u svaku promjenu. Dok neke slijedeće situacije gdje ih opet potaknu stvaranjem neke druge lažne situacije.

Uostalom, pogledajte i kako se parole prosvjednika protiv banaka dobro uklapaju u planove Iluminata.

Kad je, kako je pisalo u novinama, „globalni prosvjed 15.0 protiv kapitalističke pohlepe i korporativizma preplavio čitav svijet“, moto im je bio:”Ujedinjeni u jedan glas, dat ćemo do znanja političarima i financijskoj eliti kojoj služe da smo mi ti koji će odlučivati o našoj budućnosti”. Taj globalni pokret 15.O ima za cilj, pisalo je, „cilj “inicirati globalnu promjenu koju želimo i trebamo”.

To su inače omiljene riječi Iluminata: „Ujedinjeni“ i „Globalna promjena“
(koju izmanipulirani ljudi „žele“ i „trebaju“, mada su manipuliracijom dovedeni u situaciju da je žele, i samo misle da je trebaju, jer promjena koju će dobiti biti će promjena u korist Elite ).

Nije li očigledno iz aviona što se tu zbiva? Nije li? Li?

Sad postaje i vidljivo koja je bila prava svrha elektroničkog umrežavanja svijeta i zašto baš tipovi poput Ruperta Murdocha posjeduju servise poput Facebooka i srodnih društvenih mreža. Nije to bila samo naša komocija, biznis , informiranost ili zabava već način da se stvori medij preko kojega se može po cijelom svijetu organizirati ‘spontane’ prosvjede. Tako se radilo po sjevernoj Africi i Bliskom istoku zadnjih godinu dana, tako se radi i sad.

Isti se obrascem sada organiziraju protufinancijski prosvjedi, a ona dva Srbina (ne mogu im se sjetiti imena) stižu na Wall Street sa svojim know-howom o dizanju revolucija, koje su ih naučile organizacije Sorosoevog „Otvorenog društva“ i slični paravani za zakulisna politička djelovanja.

Može zvučati čudno da oni koji posjeduju financijske organizacije organiziraju prosvjede protiv svojih financijskih institucija. Ali zapravo, to je maipuliranje opravdanim buntom, čija će se energija usmjeriti u stvaranje novih, još moćnijih financijskih institucija, pa onda to i nije tako nelogično. Zapravo, vrlo je lukavo, pravi aikido. Umjesto da se suprotstaviš energiji masa, preusmjeriš je u svoje korito. Dvostruka korist – izbjegao si sukob i ojačao.

Vijest nas je obavještavala da su prvi su na ulice izašli Australci, Novozelanđani i Japanci. U Sydneyu je oko 2000 ljudi okupiralo plato ispred sjedišta australske centralne banke, u srcu “financijske četvrti”, najavivši to samo početkom svog protesta. Slično je bilo i u Brisbaneu, gdje je stotinjak ljudi za početak okupiralo centar grada. Organizator pokreta “Occupy Brisbane” Thomas Brookes najavio je dolazak preko dvije tisuće ljudi koji će sudjelovati u prosvjedu. “Nećemo se maknuti. Okupirat ćemo Brisbane i gradove diljem svijeta. Sve kreće od Australije i Novog Zelanda”, kazao je Brookes vjerojatno bez ikakve ideje o tome da svojim djelovanjem zapravo pomaže onima protiv kojih se bori. “Ljudi poput mene rade svaki dan, a na kraju tjedna svejedno moram napraviti odluku hoću li platiti račune ili jesti tog vikenda. To nije pravedno i nije u redu”, kazao je Rob Read iz novozelandskog pokreta, i u konačnici svoj opravdani gnjev usmjerio na mlin Elite.

Potom je, tom predivnom spontanošću koju omogućavaju društvene mreže, oko 600 Japanaca u Tokiju dan globalne borbe protiv nehumanog kapitalizma obilježilo maršom na sjedište kompanije TEPCO, koja ja odgovorna za nuklearnu katastrofu koja je pogodila zemlju početkom godine. „Cijela Azija ustaje protiv neoliberalizma“, pisalo je dalje. A kad padne neoliberalizam, što će onda doći, je l se to netko pita? Preko 1500 ljudi sudjelovalo je na prosvjedu Occupy Taipei, koji se održao ispred zgrade vlasti na Tajvanu. BBC-jeva dopisnica Cindy Sui rekal je kako su ove demonstracije vrlo netipične za Tajvan, gdje tradicija nalaže okretanje obitelji a na državi za socijalnu pomoć i podršku (i to nešto govori, zar ne?). Protiv neoliberalizma protestiralo se i u Južnoj Koreji, Hong Kongu i Filipinima.

Baš sam prije koji tjedan bio kod limara, i dok sam se dosađivao čekajući da završi posao, slušao sam radio u njegovoj radionici. Voditeljica je najavljivala neku emisiju koja će se baviti pitanjem novog sustava koji će zamijeniti stari. Konstatirala je da se današnji sustav očigledno raspada, u Americi pod posljedicama kreditne krize, da u Europi dosadašnji koncept eura propada, da je na Bliskom istoku u nizu revolucija došlo do velikih političkih promjena. Pitanje je, rekla, koji će sustav zamijeniti ovaj postojeći koji propada.

Odgovor je, naravno, očigledan (mada njoj ne) – centalizirana svjetska diktatura sovjetskog tipa. Kao što je očigledno da su sve tri stvari koje je nabrojala kao simptome rušenja starog sustava nastale zakulisnom manipulacijom onih koji žele uspostaviti novi sustav.

Jesu li dva i dva ikada očiglednije bili četiri?

Rijetko kad se spominju očigledne sličnosti sustava koji je vladao SSSR-oma sedam desetljeća i Europske unije, a one su također dosta očigledne. Kao što je to i sam nastanak SSSR-a, u vrijeme dok nije bilo društvenih mreža da se revolucija istovremeno mogu pokretati po cijelom svijetu. Moralo se djelovati lokalno pa je poslana skupina ‘revolucionara’ na čelu s Lenjinom (to su bili revolucinari na isti način kao što su to ovi suvremeni revolucionari na Bliskom istoku ili organizatori protubankarskih prosvjeda, financirani od strane svjetske oligarhije). Oni su pripomogli rušenju jednog sustava, a da je tada bilo radija vjerojatno bi se neka radijska voditeljica pitala isto kao i ona od maloprije: koji će sustav zamijeniti propadajući. Naravno, Lenjinovi komunisti su imali rješenje na papiru, ali to je bio do tada novi i neviđeni poredak, još nepotrošen, i nitko nije znao kako će zapravo izgledati. Tako da bi pitanje kakav će sustav zamijeniti propadajući bilo sasvim na mjestu.

Kao što se pokazalo, Lenjinov sustav koji se proglašavao borcem protiv nepravde (kao i današnji revolucionari i prosvjednici), postao je neviđeno totalitarističko društvo nepravde koje je uzrokovalo smrt milijuna ljudi, strah, izolaciju i nadgledanje. Spomenimo i to da danas više nije nepoznato u kojoj su mjeri Rockefelleri i Rotschildi preko obitelj američkog establišmenta kao što su Harrimani financirali Lenjinove ‘komuniste’.

Netko bi se opet mogao zapitati kako to da su najveći kapitalisti financirali borce protiv samih sebe.

Ako biste na trenutak skinuli zamagljene naočale s očiju, odgovor bi bio dosta očigledan. To je zato jer ti tipovi smatraju da se sve te promjene njih ne tiču, oni će uvijek biti iznad njih, jer će indirektno posjedovati i vladati i tim ‘radničkim’ državama, kroz manipulaciju politikama svojih zemalja i gospodarenja tokovima novca. Toliko je to jednostavno, a još je jednostavnije podleći slikama prikazanim u novinama i smetnuti s uma da se ista ruka nalazi iza svih sukobljenih strana današnjeg svijeta. A ono što se financijerima sviđalo u SSSR-u jest sustav nadzora i kontrole nad ljudima, to je zaravo ono u što su oni investirali.

Uostalom, oktobarska revolucija bila je u listopadu (prema ruskom kalendaru), a prosvjedi u Wall Streetu također su počeli u listopadu, što je u mojim očima potcrtalo sličnosti sadašnjih zbivanja s oktobarskom revolucijom, ali ne mislim da ta koincidencija u mjesecima (barem njihovim nazivima) ima neki značaj. Ali opet, tko zna?

Već sam prije par postova spomenuo da je tijekom jednog posjeta Europskom parlamentu 2006. godine sovjetski disident Vladimir Bukovski spomenuo tajne dokumente Politbiroa i Centralnog komiteta o Europskoj uniji koje je imao priliku pročitati 1992. godine. Izjavio je da spisi potvrđuju postojanje ‘zavjere’ kojom se Europa želi pretvoriti u „totalitarističku državu”. EU je nazvao ‘čudovištem’. Dokumenti otkrivaju da su članovi Trilateralne komisije otišli na sastanak sa sovjetskim predsjednikom Mihaelom Gorbačovim u siječnju 1989. godine. Komisiju je predvodio David Rockefeller (Bilderberška skupina) i Henry Kissinger (Bilderberška skupina), a uključivala je i nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda đ’Estainga (Bilderberška skupina).

I doista, Europski parlament, koji nema nikakve ovlasti vrijedne toga naziva, podsjeća na Vrhovni Sovjet koji je osmišljen da izgleda ‚vrhovno’ premda je kontrola u stvari bila u rukama birokrata iz Politbiroa, koji je bio upravo onakav kakva je danas Europska komisija. Sve strukture i značajke nastajućeg europskog čudovišta sve više nalikuju Sovjetskom Savezu. U njemu za sad nema KGB-a ali postoji Europol. Ta organizacija imali ovlasti veće od onih KGB-a, a njeni će predstavnici imati diplomatski imunitet. Nadgledat će nas u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, od kojih dva izazivaju osobitu zabrinutost, jedno se naziva rasizmom, a drugo ksenofobijom. To će biti nova kaznena – oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta biti smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima. Za razliku od SSSR-a, ovdje će nas sa svih strana gledati nadzorne kamere. Proizvodnja će u EU također biti planska, kao u SSSR-u jer je cilj provesti neku vrst specijalizacije među državama (što će im uništiti samodostatnost).

Baš kao i u SSSR-u, Europska unija želi nadzirati sve sudove u svakoj zemlji svog stalno širećeg carstva, a posredstvom zakona vrši nečuvene napade na osnovne slobode kao što je sloboda izražavanja i mišljenja. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Africi i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog „poricanja genocida”.

Totalitaristi dobro znaju da moraju zavladati mislima ljudi, a to se radi kroz riječi. Zato su sve diktature 20. stoljeća, od nacizma do komunizma, imale svoje politički korektne pojmove (a ponekad je njihova primjena ili neprimjena mogla imati i teže posljedice od puke političke nekorektnosti). Tako je bilo u SSSR-u, među drugovima i drugaricama, tako će biti i u EU, jednako nedemokratskoj državi

Prema web-site europskaunija.yolasite.com, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”, kao dio strategije brisanja nacija i sveopćeg ujednačavanja (nije li i to bila i ideja komunizma?)
Tom podatku ide u prilog i vijest koja se prije koji tjedan pojavila na našim portalima, da je „Europska unija odlučila je da se žene trebaju prestati oslovljavati sa gospođice ili gospođo, a kao razlog odluci navode da je riječ o seksističkim titulama.

U Bruxellesu su izdali letak s uputama kako koristiti rodno neutralan rječnik, kojeg se moraju držati europski političari. Kao zamjenu Bruxelles preporučuje da se žene jednostavno zove imenom. Taj je prijedlog isto pomalo dvojben, jer je osobe koje ne poznate nemoguće zvati imenom, a to nije pristojno ni u slučaju kada službeno razgovarate s osobom s kojom niste bliski, komentiralo se u vijesti. Tako u ropotarnicu povijesti odlaze i frau i fraulein, i madame i mademoiselle, a i senora i senorita, nastavljala se vijest. Ovaj trend svoju preteču ima u njemačkoj odluci, gdje je iz službenih formulara još davne 1972. godine uklonjen fraulein – titula za gospođicu, pod izlikom da je to uplitanje u privatnost. Ali ostao je frau. U Bruxellesu je također usvojeno da odsad za sportaša treba koristiti izraz atleta, dok za državnika treba koristiti riječ politički vođa.“

Kad je riječ o EU, ljudi nisu i svjesni u kojoj mjeri će ih ta silna pravila koja nameće EU dohvatiti, čak i u njihovim sobama, dakle ne samo kad je riječ o zabrani da država zaštiti vlastitu nacionalnu naftnu kompaniju, što se može priprisati nekim velikim igrama interesnih skupina.

Pogotovo u sobama.

U zadnje vrijeme, kad me netko pita zašto ne želim u EU, a ne da mi se davati komplicirane odgovore, kažem – zbog žarulja.
Da, običnih žarulja. Koje uskoro više neće biti tako obične i svakodnevne

Ne znam znate li da su u EU su zabranjene one obične žarulje sa žarnom niti, koje koštaju tri kune i daju svjetlost dobrog spektra (jer svjetlost nastaje žarenjem) i koje koristimo već cijelo stoljeće bez ikakvih problema?

Zabranjene su zbog globalnog zatopljenja, što je još jedna ogroman prijevara snaga Novog svjetskog poretka iliti Elite iliti korporatista iliti Iluminata. Za sad su zabranjene u Europi i Australiji, a postupno će se povlačiti s tržišta i u Sjevernoj Americi i Rusiji od 2012.

O tome sam već pisao, prije koju godinu, davno je bilo, možda bih morao i opet podastrijeti sve te jednostavne i čak ne pretjerano mnogobrojne podatke koji sami po sebi ruše mit o globalnom zatopljenju u prašinu, od srednjevjekovnog toplog razdoblja, kad su prosječne svjetske temperature bile daleko više bez ljudskog djelovanja, a to je bilo baš dobro razdoblje za život, pa od afere Climategate gdje se razotkrilo namještanje podataka od strane klimatskih znanstvenika, pa do činjenice da prosječna svjetska temperatura od 2001. uopće ne raste itd, itd.

Ali postavit ću samo jedno pitanje, za koje nikad ne čujem da ga netko postavlja.

Koliki je postotak tog opasnog plina čijim ispuštanje ljudi sustavno potenciraju efekt staklenika (inače esencijalan za život na Zemlji, ali još sam u osnovnoj školi za njega čuo u negativnom kontekstu, što pokazuje u kojoj mjeri obrazovanje predstavlja tek programiranje umova), ugljičnog dioksida?

Evo i odgovora: U postocima na ostale plinove – kisik, dušik, itd – u atmosferi ima 0,054 posto CO2. Evo još jednom, da ne mislite da je tipfeler – 0,054 posto.

95 posto stakleničkog efekta uzrokovano je vodenom parom. A ljude u proizvodnji tih 0,054 posto CO2 nadmašuju: vulkani, životinje, bakterije, truljenje bilja, te daleko najveći izvor ugljičnog dioksida – more.

Ta jedna jedina brojka – 0,054 posto (od koje tek minijaturni postotak otpada na ljude) – trebala bi biti dovoljna da se prestanemo zamarati efektom staklenika i globalnim zatopljenjem (sad ih zovu ‘klimatske promjene’) te politikom smanjenja emisija ugljičnog dioksida. Daleko je veći problem globalno zatupljenje.

Uglavnom, niti ima globalnog zatopljenja niti ga je bilo. Odnosno, prosječna temperatura Zemlje stalno varira, malo se hladi, malo se grije, već prema stupnju aktivnosti sunca, a ne zbog plina koji vam izlazi iz auspuha. Raspon razloga za propagiranje te laži je širok, time se sad neću baviti, ali globalno zatopljenje je bilo isprika i da se izvan zakona stave stare, jeftine, učinkovite dobrosvijetleće žarulje.

To ne bi bilo ni pola problema, ako se ne svrne pažnja na ono što se podvalilo kao zamjena – tzv. ‘štedne’ žarulje, koje baš nisu štedne ni prema struji, a pogotovo ne prema vašem džepu jer jedna košta 50 – 70 kuna.

Baš sam jučer u jednom velikom dućanu kupovao plafonjere, pa sam kraj blagajne spazio policu s tim žaruljama. Pitao sam prodavača kupuju li to ljudi, i rekao mi je – „nažalost, da.“ Još mi je rekao da su one ogromna prijevara, ali da naravno on to kupcima ne smije reći, da te žarulju povuku puno struje dok se plin zagrije, a da je dio prijevare i garancija od osam godina, jer ne daju nikakav garantni list za te žarulje. (Garancija od osam godina, zamislite vi to. To bi nas trebalo ponukati da shvatimo kako su štedne žarulje štedne i za ljude? Mislim, koliko često žarulja pregori? Od deset-petnaest žarulja oko mene, godišnje možda pregori jedna ili dvije. Na osam godina to je trošak od 20 – 40 kuna).

Ono što ni taj iskreni čovjek nije znao (ali sad zna) jest koliko su štedne žarulje otrovne. Osim što je svjetlost koju stvaraju ‘štedne žarulje’ daleko inferiornija od svjetlosti starih žarulja sa žarnom niti (sada zabranjenih u EU), one sadrže smrtonosni otrov, živu. I to u tolikoj mjeri da na upozorenjima o tome što da radite ako razbijete jednu od njih samo što ne piše „napustite kuću”. A sad zamislite za koju godinu situaciju u kojoj će se svake godine morati zbrinjavati milijarde takvih žarulja, i to iz godine u godinu.

No, najgore u svemu jest činjenica da one također oslobađaju otrovne kemikalije i zračenje koji su izuzetno štetni po ljudsko zdravlje. Zbog toga se mnogo ljudi osjeća bolesno kad su izloženi njihovoj svjetlosti. Prije koji mjesec, u objavljenom izvještaju Alab Laboratorya iz Njemačke, rečeno je da štedne žarulje stvaraju kancerogene otrove, fenol, naftalen i stiren, a, pazite ovo, stručnjaci kažu da bi te žarulje trebalo držati „što je moguće dalje od ljudskog okruženja.”

Nisu to valjda one iste žarulje koje smo zakonom prisiljeni koristiti u svojim domovima?

Naravno da jesu.

Kao što kaže njemačko istraživanje, „budete li ih koristili’, radite to rijetko i u prostorima s dobrom ventilacijom, i nikako „u blizini glave”.

Budete li ih koristili? Imamo izbor, nije da nemamo – možemo sjediti u mraku.

Očigledno je da ti podaci iz stižu i do stanovnika EU jer mi je onaj isti prodavač od maloprije (kad sam kupio par žarulja, kao što uvijek napravim kad sam u dućanu, otkad sam saznao što se valja iza brda) rekao da svakog vikenda kod njih (a to je u Samoboru, dakle blizu slovenske granice) Slovenci kupuju cijele kutije žarulja sa žarnim nitima, s par stotina komada. Naime, kod njih ih više nema.

Zahvaljujući ovim poltronima koji se prave da su vlast, za koju godinu ćemo možda mi morati kupovati jeftine i zdrave žarulje u Bosni ili Srbiji (dok njima njihovi poltroni ne uvale ista govna).

Kad mediji ne bi služili samo za promociju iluminatske igre, priče o štednim žaruljama nalazile bi se svakoga dana na naslovnim stranicama novinama. Ali, naravno, to je nemoguće za očekivati u ovom prividu nametnute stvarnosti.

Jer možda bi tad krenuo domino-efekt. Možda bi se netko zapitao ima li istine u tome da netko namjerno truje ljude (vjerojatno u namjeri da hakira biokemijski kompjuter koji predstavlja naš sustav tijelo-um)?

Možda bi onda netko u novinama komentirao ili se barem zapitao ponešto i o chemtrailovima, kojih je u preteklih par mjeseci znalo biti na nebu iznad nas u ogromnim količinama. Vjerojatno nisu promakli niti mnogima od vas. Pitanje i dalje neodgovoreno stoji – kakvi su to navodno kondenzacijski tragovi iz aviona, koje nekad promatram dan za danom, a koji se prostiru s kraja na kraj neba i ne nestaju nego se polako, satima, šire, dok zrakoplovi ostavljaju nove takve tragove. Ako pratite tijek tih zbivanja na nebu, kao to to radim ja, uočit ćete da se chemtrailovi lagano šire u maglicu, pa je na kraju dana cijelo nebo (koje je u puno slučajeva prije tog zaprašivanja bilo vedro i plavo) obavijeno nekom sumaglicom. Evo još do sad neodgovorenih pitanja: Kakva je to sumaglica? Od čega se sastoji? Koja joj je namjena? Tko stoji iza zaprašivanja?

Do prije par godina takvih tragova na nebu iznad nas nije bilo uopće, a tad su se polako počeli pojavljivati sve češće.

Čovjek može zamijetiti samo ono za što zna da postoji. Tako sam prije neki dan gledao neki materijal koji smo snimili 2007. godine u Washingtonu i spazio na nebu, iznad sugovornika koji je bio u kadru, dobro poznate bijele tragove. Tada, dok smo snimali taj intervju, nisam ih primijetio, jer nisam ni znao za njih. Ali danas ih često vidim slučajno uhvaćene okom kamere u raznim dokumentarcima, pa sam ih tako vidio i u nekim stranim filmovima i serijama, a i u scenama serije Hrvatski kraljevi, a niti mi ih nismo mogli izbjeći na snimanju serijala Djeca sunca kojeg upravo montiramo. U nekim scenama koje bi trebale predstavljati neko vrijeme od prije desetak tisuća godina, nebo iznad Raba gdje smo ih snimali, doslovce je ispremreženo chemtrailovima. U kojem god smjeru okreneš kameru ne možeih izbjeći. A kako su rasporedi snimanja gusti nije bilo izbora.

 

Preneseno sa:

Izvor: http://4dportal.com/hr/dnevne-vijesti/politika/2119-kresimir-misak-ponesto-o-svacemuu

No Copyright © 2011 izaogledala.com. Mi samo ažuriramo website u skladu sa tematikom... Šta je istina odlučite sami