M. M. SHARIF  ILI  SLUČAJ HASANA SUŠIĆA

MM.Sharif je uredio jednu opsežnu Historiju islamske filozofije sa jednim pregledom filozofskih disciplina I sa pregledom  suvremene renesanse u islamskim zemljama. Ova knjiga izvorno je nastala u Lahoreu u Pakistanu na engleskom jeziku  1961 godine a prvi puta je kod nas na Balkanu štampana  u biblioteci Historiae izdavačkog poduzeća August Cesarec u Zagrebu 1990 godine. Prema tome moglo bi se slobodno reći da su kraj 80tih I početak 90tih godina u Hrvatskoj doista bile u znaku jedne neobične izdavačke renesanse islamske literature I tada se pojavljuje u Zagrebu mnoštvo djela iz ovoga područja i ukoliko naravno računamo I na izdavačku djelatnost zagrebačke Đamije onda doista možemo reći da smo bili svjedoci te renesanse. I svi smo vjerovali da je možda sada na  djelu jedna nova tendencija u kojoj bismo svi mi mogli sudjelovati kao slobodni građani jedne nove  kulture koja može značiti jedan korak dalje od zatečenoga stanja. Ali to su bile krupne zablude jer je nadolazeće vrijeme osporilo naša nadanja. Međutim da se to novo vrijeme moglo nazrijeti I iz spomenute knjige Sharifa  možda najbolje svjedoči jedna neobična činjenica koja se mogla otkriti ako ne na prvi a ono onda na drugi pogled. Naime na početnim stranicama pored imena autora knjige I samoga njenoga naslova stoji također da je njen prevodilac sa engleskog jezika naš poznati orijentalist Hasan Sušić. Međutim nigdje ne stoji da je on također I pisac predgovora ovoj knjizi pa nam je tako nama običnim čitaocima deducirati iz samoga sadržaja naime da je profesor Sušić isto I pisac  predgovora. Jer naime taj predgovor nije potpisan. Zašto taj predgovor nije potpisan? Pa on vjerojatno nije potpisan jer ispoljava karakteristične slabosti nasih orijentalista koje je profesor Sušić rastumačio možda najbolje na samom kraju toga pregovora navodeci Ibn Arabijevu poeziju kao svoj osobni stav oko političkog I vjerskog pluralizma koji je toliko svojstven nasen krugu orijentalista, islamologa I filozofa. A ta poezija glasi ovako: “Moje srce je postalo staništem svake forme, Ono je pašnjak gazela I samostan hrišćanskih redovnika, I hram za idole I Kaba za hodočasnike I ploča petoknjižja I knjiga Kurana, Ja slijedim religiju ljubavi ma koji put njezine kamile uzele, jer to je moja religija I moje vjerovanje.” I ja sada kažem naravno: tipično bosansko stajalište! Zbog toga tipičnoga "  merhametli " stajališta u bosanskoj armiji nije u proteklom ratu zabilježen niti jedan slučaj silovanja niti je ikada o takvom slucaju pisano bilo u nasoj ili u stranoj stampi. To naravno nekome može izgledati čudno  naime to da na mjestu gdje raspravljamo o filozofiji mi istovremeno raspravljamo I o kriminalu ali to nije nipošto čudno ukoliko imamo na umu upravo bosanski slučaj gdje se u nacije i vjere silovalo na desetke tisuća  žena I djece dakle u tolikoj mjeri da je ostalo zapamćeno kao jedna specifičnost najnovijih, postmodernih ratova naime nasilje prema ženama I djeci. Prema tome dali je riječ o ovakovim praksama ili pak o praksama da armija ne sudjeluje u pohodima I pogromima silovanja žena I djece kao niti u klanjima I spaljivanjima nemoćnog stanovništva posebno djece I žena što je bio svijetli primjer djelovanja nekolicine, dakle dali je riječ o jednoj ili drugoj praksi vjerojatno ponajviše zavisi od obiteljskoga odgoja ili ,drugačije rečeno, od onoga majčinoga mlijeka kojim nas naše majke doje. Taj je zločin kao što vidimo napravljen baš zato jer su Bosanci  propovijedali da slijede “religiju ljubavi”! Nema veće ironije u novijoj povijesti ratovanja I novijoj povijesti čovječanstva. Nema veće ironije! Doista ukoliko malo bolje pogledamo jeste se u Bosni I na Balkanu dogodila biblijska drama Abrahama I njegovog sina Izaka. Jer u neku ruku Bosnu I treba gledati baš kao Izaka. Tako je Abraham poveo svoga sina na goru Prosvjećenja pa mu naložio da sakupi granja okolo zrtvenika dok on bude pripremao janje. Ali nigdje janjeta pa ga sin Izak upita: “A oče gdje ti je janje?” “Jahve će već providjeti!” I Abraham pristavi nož da zakolje svoga sina pa da prinese svoga sina  Jahvi kao žrtvu paljenicu ali se Jahve javi sa nebesa te mu reče: “Stani Abrahame vidim da si povjerovao!” Tako unekoliko I kod Bosanaca treba vidjeti to janje I potvrdu autentične vjere da nas je Bog samo iskušavao

.

Znatan dio suvremene islamske  kulture a među njima I one bošnjačke u novije vrijeme posebice nanovo oživljava one filozofske I kulturne tokove za koje se dugo kod nas vjerovalo da su samo stvar prošlosti I davnijeh vremena, da su lišeni onoga što je Sušić nazvao “životnom snagom” I da im je mjesto u muzejima. Otuda dakako I brojna pitanja u svezi sa vlastitom filozofskom I duhovnom tradicijom koja je iznjedrila tu filozofiju. Neka od tih pitanja svakako jesu pitanja o karakteru te tradicije, dali je moguće uskladiti I harmonizirati vlastitu misaonu I filozofsku baštinu I moralnofilozofski sistem I moralni kodeks sa drugim naročito zapadnoeuropskim duhovnim tečevinama, kako sačuvati vlastitu duševnu I misaonu esenciju kako bi se ostvarila samostalnost I autentičnost kulture, kako se odnositi spram vlastite tradicije I spram tradicije drugih a istovremeno biti u suglasju sa zahtjevima suvremena vremena dakle sva su ta pitanja na dnevnom redu a način iznalaženja odgovora  na njih  svakako zavisi od brojnih raznolikih faktora od kojih su mnogi izvanjske političke I socijalne prirode a ne unutrašnji duševni sklop primjeren bošnjačkom narodu u vremenu nakon najnovije  balkanske katastrofe. U ovoga naroda danas I pored pretrpljena genocida jeste primjetan jedan karakteristični optimizam koji je jako daleko od bilo kakvog fatalizma da je naime moguće I potrebito nastaviti hod života tamo gdje je on stao na našem putu ka apsolutnom po čemu su bosanski Muslimani odnosno Bošnjaci posve različiti u odnosu na druge arapske odnosno muslimanske narode. I to je svakako jedan  jako važan datum Bošnjaka koje više ne tjera mržnja jer za nju ne znaju, koje više ne tjera vjera jer im ona nije dovoljno poznata, koje više ne tjeraju niti vlastite etničke odnosno nacionalne osobenosti u odnosu na druge nego koje prije svega kroz život danas tjera KOBNO SJEĆANJE DA SU NEVINI! To je jedna jako teška metafizika zbog koje niti Bog nije indiferentan I zbog koje se taj Bog zakleo zvijezdama I nebeskim svodom da će svatko primiti nagradu prema svojim vlastitim zaslugama. Jer unekoliko ovaj najnoviji rat na Balkanu I nije ništa drugo nego jedna povijest, jedna sekvencija NEVINIH LJUDI koji ne znaju za razloge svoje pogibelji. Po tome je ovaj rat svakako jedna najnovija specifičnost I utoliko se razlikuje u odnosu na prijašnje ratove koji su imali ,pored ovoga momenta kao u slučaju Jevreja, prije svega ekonomske, političke, ideološke razloge I povode. A ova specifičnost o kojoj govorimo I potpada onda pod iste ingerencije pa je prema tome stvar prije svega Boga pa tek onda čovjeka.