Ljudsko srce

Rudolf Steiner
Predavanje, Dornach, 26. svibnja 1922.g.; GA 212

Ovo izdanje ''Ljudskog srca'' (The Human Heart) je reprint predavanja iz  ''Zlatne oštrice'' (Golden Blade, 1978.) Ovdje zahvaljujemo izdavaču na dozovoli za ponovno tiskanje.
Predavanje se u originalu pojavljuje u German in Menschliches Seelenleben und Geistesstreben im Zusammenhange mit der Welt- und Erdentwicklung, Bibliografski broj 212, Dornach 1978.

Copyright © 1985
Ovo elektroničko izdanje omogućeno nam je radom:
The Mercury Press

(Tekst je skinut s www.elib.com/steiner/

 

                        Prijevod s engleskog: Snježanka Jadrijević, 2004.

© Prijevoda Snježanka Jadrijević

Prijevod slobodan za individualni i grupni rad. Kod javne objave dijela ili cijelog teksta prijevoda obvezno prethodno zatražiti dozvolu od nositelja autorskog prava izvornika i prevoditeljice. snjezanka@yahoo.com

 

Često smo objašnjavali kako se razvoj čovjeka odvija za vrijeme prvog razdoblja života, i prošlo je mnogo godina od kada sam prvi put ukazao na to kako se dijete u velikoj mjeri ponaša kao oponašajuće biće do promjene zuba. Više ili manje instinktivno – i intenzivno – ono osjeća sve što se događa u njegovoj okolini. Kasnije se procesi vanjskoga svijeta doživljavaju tako intenzivno samo u čulnim organima, iako nismo svjesni ove činjenice. U našim očima, na primjer, događa se proces koji u određenom smislu imitira ono što se događa u vanjskom svijetu – reproducira ga, kao što foto-aparat reproducira sve ono što se nalazi ispred leće. Ljudsko biće postaje svjesno onoga što se tako imitativno reproducira u njegovim očima, te tako dobiva informaciju o vanjskom svijetu. Isto je i sa drugim čulima. Ali ova restrikcija imitativnog principa na periferiju ljudskog organizma pojavljuje se tek u kasnijoj dobi života.

U ranom djetinjstvu, do promjene zuba, cijelo tijelo sudjeluje u ovom imitativnom procesu, iako u manjoj mjeri. Na ovom je stupnju cijelo tijelo na određeni način povezano sa vanjskim svijetom kao što su čula tijekom ostatka ljudskog života.  Dijete je još uglavnom imitativno biće. Ono slijedi način na koji vanjske stvari djeluju na njega i imitira ih unutra. Otada pa na dalje vrlo je važno ne dopustiti da se išta dogodi u dječjem okruženju, pa čak niti oblikovanje misli i osjećaja, koje dijete ne može na ispravan način apsorbirati i proizvesti vlastite.

S promjenom zuba za dijete počinje biti moguće da se ne ponaša više kao čulni organ, već da asimilira ponešto iz svijeta ideja. Dijete počinje uzimati kao svoje smjernice ono što mu mi kažemo.  Prije je kao smjernice uzimalo sve ono što smo mi činili  u njegovom okruženju, ono sada počinje shvaćati što mu mi govorimo. Autoritet tako postaje odlučujući faktor između promjene zuba i puberteta. Dijete će prilično prirodno slijediti i biti vođeno onime što mu je rečeno. Sam će jezik naravno naučiti imitacijom, ali ono što je izraženo i preneseno putem jezika – može postati odlučujući faktor za dijete tek nakon promjene zuba. A istinska snaga prosuđivanja, kada dijete ili adolescent počinje osjećati svoju vlastitu sposobnost donošenja prosudbi, dolazi tek u vrijeme puberteta. Do tada dijete ne može oblikovati prave samostalne prosudbe.

Do sada sam opisivao prilično jednostavno, sa jednog vanjskog stajališta, kako dijete urasta u svijet. Ove činjenice može promatrati svatko sa nepristranim smislom za istinu. No, to je povezano sa izuzetno značajnim unutarnjim procesima, a upravo o njima želim danas govoriti.

Često sam isticao kako ljudsko etersko tijelo živi u intimnom jedinstvu sa fizičkim tijelom sve do početka promjene zuba. Stoga, kao što sam također kazao, možemo reći da promjena zuba označava suštinski važno rođenje eterskog tijela.  Isto tako možemo rođenje astralnog tijela povezati sa vremenom puberteta.  No, to je opet tek vanjski prikaz. Danas ćemo pokušati doći do jedne unutarnje karakterizacije ovih procesa.

Razmotrimo sada čovjeka u duhovnom svijetu, puno prije nego on razvije tendenciju silaska u materijalno utjelovljenje. Tamo ga vidimo kao biće duše i duha u svijetu duše i duha. Takvi smo bili svi mi prije nego što smo sišli dolje da se sjedinimo s onim što je pripremljeno za nas, kao fizičko tijelo u majčinom organizmu. S ovim smo se fizičkim tijelom potom sjedinili, kako bismo prošli naše razdoblje zemaljske egzistencije između rođenja i smrti. Puno prije ovoga, kao što sam rekao, bili smo bića duše i duha. Što smo bili i što smo tamo doživjeli, vrlo je različito od onoga što doživljavamo između rođenja i smrti ovdje na zemlji. Stoga je teško opisati iskustvo između smrti i novog rođenja; ona su potpuno različita od zemaljskih uvjeta. Čovjek oblikuje svoje ideje o svom zemaljskom postojanju, i u ovim idejama moramo uvijek imati izvorište za svoje opise. No, danas se nećemo zadržati toliko na karakteru čovjeka u svijetu duše i duha; radije ćemo ga, za početak, promatrati na njegovom silasku, dok se približava zemlji kako bi se zaodjenuo novim fizičkim tijelom.

Prije nego se približi svom fizičkom tijelu – ili radije zametku, embriju toga tijela – čovjek uvlači u sebe snage eterskog svemira. Ovdje na zemlji živimo u fizičkom svijetu – svijetu karakterističnom po svemu onome što percipiramo čulima i razumijemo zemaljskim intelektom. Ali, ne postoji ništa u tom svijetu što nije prožeto eterskim svijetom. I prije nego što čovjek dobije nagnuće za sjedinjenjem – kroz embrio – sa fizičkim svijetom, on uvlači u sebe snage eterskog svijeta, a čineći to, on oblikuje svoje vlastito etersko tijelo. Ali premalo je reći da čovjek navlači na sebe svoje etersko tijelo. Moramo ući još malo dublje u prirodu i konstituciju ovog tijela.

Etersko tijelo, onako kakvo se oblikuje i razvija u ljudskom biću, jest svemir za sebe – svemir, moglo bi se reći, u obliku slika. Na svojoj periferiji ono manifestira nešto od prirode zvijezda, a u svom nižem dijelu nešto što se pojavljuje više ili manje kao slika zemlje. Ono ima u sebi čak i svojevrsne slike sunčeve prirode i mjesečeve prirode.

Ovo je od velikog značaja. Pri našem silasku u zemaljski svijet, kada uvlačimo u sebe snage svemirskog etera, mi u stvari uzimamo sa sobom u naše etersko tijelo svojevrsnu sliku kozmosa. Kada bismo mogli izdvojiti etersko tijelo čovjeka u trenutku kada se spaja sa fizičkim, trebali bismo imati sferu – puno ljepšu nego što je ikada napravljena mehaničkim sredstvima – kompletnu sferu sa zvijezdama i zodijakom i suncem i mjesecom.

Ove konfiguracije eterskog tijela ostaju za vrijeme embrionalnog razdoblja, dok se ljudsko biće sve više i više spaja sa fizičkim tijelom. One počinju blijediti pomalo, ali će ipak ostati. Uistinu, one ostaju sve do sedme godine – odnosno, do promjene zuba. U eterskom tijelu malog djeteta, ova je kozmička sfera još prilično prepoznatljiva. Ali nakon sedme godine – s promjenom zuba – ove forme koje smo zadržavali u eterskom tijelu počinju, da tako kažemo, zračiti prema vani, prije su bile više poput zvijezde; sada počinju biti poput zrāka. Zvijezde  se raspršuju u ljudskom eterskom tijelu; ali dok se to događa, one postaju zrake, zrake s nagnućem unutarnjeg sakupljanja.

Sve se ovo postupno događa kroz period života između promjene zuba i puberteta. U pubertetu je taj proces tako uznapredovao da ove zrake, srastavši zajedno ovdje u centru, oblikuju određenu jasnu strukturu - određenu samostalnu etersku strukturu. Zvijezde su izblijedile, dok struktura koja se sakupila u centru postaje izražajno živa. A u samoj sredini ove središnje eterske strukture, u vrijeme puberteta, odlaže se fizičko srce, sa njegovim krvnim žilama.

Tako imamo ovaj neobičan fenomen uvlačenja zvjezdano-eterskog tijela unutra. Kao etersko tijelo, naravno, neizdiferencirano je na periferiji organizma – tamo se vrlo malo toga može razlučiti. S druge strane, za vrijeme razdoblja od promjene zuba do puberteta, ono je intenzivno radijantno, zrači izvana prema unutra.  Potom se skuplja, i tamo, jasno lebdeći u njemu, nalazi se fizičko srce.

Ne smijete pretpostaviti da do tada čovjek nema etersko srce. Naravno da ga ima, ali ga dobiva na način različit od onoga na koji stječe etersko srce koje će sada biti njegovo. Jer sakupljeno zračenje koje se javlja u vrijeme puberteta postaje pravo etersko srce čovjeka. Etersko srce koje je imao prije ovog vremena je ono koje je primio kao naslijeđe kroz nasljedne snage embrija. Kada čovjek dobije svoje etersko tijelo, i s njime probija svoj put u fizički organizam, takvo etersko srce – zamjensko etersko srce, sakupljeno je, takoreći, snagama fizičkog tijela. On zadržava ovo etersko srce za vrijeme godina djetinjstva, ali ono se postupno raspada. (Ovo možda nije nešto lijep izraz, prema našim uobičajenim standardima, ali u potpunosti odgovara ovom slučaju.) Ovo prvo etersko srce polako truli, a umjesto njega, kao neprestano zamjenjujući ono što se raspada u eterskom procesu dolazi novo, pravo, etersko srce. Ovo etersko srce je koncentracija cijele kozmičke sfere koju smo donijeli sa sobom u eterskoj formi, vjerna slika kozmosa, kada smo kroz začeće i rođenje nastavili ulazak u ovaj zemaljski život.

Na taj način možemo pratiti, kroz vrijeme od rođenja ili začeća do puberteta, određenu promjenu u cijeloj eterskoj formi koju čovjek nosi u sebi. Može se opisati riječima: sve do puberteta čovjek ne posjeduje svoje vlastito etersko srce – odnosno, etersko srce sačinjeno od njegovih vlastitih snaga, a ne snabdjeveno privremenim vanjskim silama.

Sve eterske snage koje djeluju u čovjeku do puberteta naginju k tome da ga obdare s njegovim svježim eterskim srcem. To je, u eterskoj sferi, proces koji se može usporediti s promjenom zuba. Jer, kao što znate, do promjene zuba imamo naše naslijeđene zube; oni se odbacuju, a zamjenjuju ih drugi zubi – oni koji su zaista naši. Dakle, isto tako, etersko srce koje imamo do puberteta odbacuje se, te sada primamo naše vlastito. U tome je stvar – primamo naše vlastito srce.

Ali sada se paralelno s ovim odvija još jedan, drugi proces. Ako promatramo čovjeka netom nakon njegovog ulaska u fizički svijet – odnosno, kao vrlo malo dijete – pronalazimo veliki broj pojedinačnih organa koji se razlikuju u njegovom astralnom tijelu. Čovjek, kako sam kazao, gradi za sebe etersko srce, koje je slika vanjskog svemira. No, u astralnom tijelu, on donosi sa sobom sliku iskustava koja je prošao između posljednje smrti i sadašnjeg rođenja. Puno, jako puno se može vidjeti u astralnom tijelu malog djeteta, tu su upisane velike tajne. Može se vidjeti puno onoga što je ljudsko biće iskusilo između svoje posljednje smrti i sadašnjeg iskustva. Štoviše, astralno je tijelo vrlo izdiferencirano, individualizirano.

A sada jedna neobična stvar: za vrijeme istog razdoblja kada se gore opisani proces odvija u eterskom tijelu, ovo vrlo izdiferencirano astralno tijelo postaje sve više i više nediferencirano. Izvorno je ono entitet za kojeg možemo reći da dolazi iz drugog svijeta, iz svijeta koji nije tamo u fizičkom, pa čak ni u eterskom svemiru. Do vremena puberteta sve što živi u ovom astralnom tijelu – kao  mnoštvo pojedinačnih formi i struktura - klizi u fizičke organe, prvenstveno u one organe koji su smješteni (govoreći otprilike) iznad dijafragme. Prekrasna struktura, isijavajuće prisutna u astralnom tijelu u prvim danima života, stupnjevito klizi u formaciju mozga  i natapa čulne organe. Potom, druga struktura klizi u organizam disanja; drugi pak u srce, a kroz srce u arterije. One ne dolaze direktno u stomak; samo kroz arterije mogu se eventualno proširiti u abdominalne organe. Tako vidimo cijelo astralno tijelo koje čovjek donosi sa sobom kroz rođenje u ovo fizičko postojanje – vidimo ga kako uranja postupno u organe. Ono klizi u organe. Ovaj način opisivanja je poprilično istinito stvaran, iako je prirodno da zvuči strano uobičajenim idejama današnjice. Do vremena kada smo narasli do odraslog života, naši su organi zasužnjili u sebi nekoliko oblika i struktura našeg astralnog tijela.

Upravo u ovome leži ključ dubljeg poznavanja ljudskih organa; oni se ne mogu istinski razumjeti ukoliko ne razumijemo astralno koje čovjek donosi sa sobom. Moramo znati u prvom redu da svaki pojedinačni organ nosi u sebi, u određenom smislu, astralno naslijeđe, čak i onakvo kakvo je etersko srce, prije svega, naslijeđe. Štoviše, moramo znati da ovaj naslijeđeni astral postupno biva prožet, sve više i više, onim što čovjek donosi sa sobom kao svoje vlastito astralno tijelo, koje zaranja dolje dio po dio u fizičke i eterske organe.

Srce je, u određenom smislu, iznimka. I ovdje zaranja astralni dio; ali u srcu je koncentriran, ne samo astralni, već i eterski proces. Stoga je srce organ od jedinstvenog značaja za čovjeka.

Astralno tijelo postaje sve više i više neodređeno, jer ono šalje u fizičke organe konkretne forme koje donosi sa sobom iz drugog života. Ono ih šalje dolje u fizičke organe, tako da su one tamo zatvorene; a time samo astralno tijelo postaje manje-više poput oblaka izmaglice. Ali – i to je ono što je interesantno – dok se s jedne strane astralno tijelo pretvara u oblak izmaglice, druge diferencijacije ulaze u njega s druge strane – isprva polako, a potom s punom pravilnošću i rastući od vremena puberteta na dalje.

Kada se beba bacaka svojim nožicama, vrlo malo od toga primjećujete u astralnom tijelu. Istina, efekti su tu, ali diferencijacije koje je astralno tijelo donijelo sa sobom su puno intenzivnije. Postupno ove forme nestaju, one skliznu u fizičke organe. Astralno tijelo sve više i više postaje oblak izmaglice. Kada dijete skače i trčkara raznovrsni efekti se javljaju u astralnom tijelu od ovih djetinjastih pokreta, ali oni udaraju o ono što tamo pronalaze, oni se vraćaju i ponovno nestaju. Kao da  ste ostavili utisak na elastičnoj lopti: lopta odmah povrati svoj oblik. No, sve ovo mijenja proporcije dok dijete uči govoriti i razvija ideje koje su sadržane u sjećanju. Tada vidimo kako su njegovi pokreti – inteligentni pokreti, onda hodanje okolo, pokretanje ruku, i tako dalje – u povećanoj mjeri  sadržani u astralnom tijelu.

Da, uistinu, neizgovorene stvari mogu biti zapisane u ovom astralnom tijelu. Kada imate četrdeset i pet godina, gotovo svi vaši pokreti su upisani ovdje u tragovima, i mnoge druge stvari naravno, kao što ćemo vidjeti. Astralno tijelo može upiti jako puno svega onoga što se događalo od kada ste naučili govoriti i misliti i od kada se njegova vlastita konfiguracija raspršila. U ovo nediferencirano tijelo upisuje se sve ono što sada radimo – pokreti naših ruku i nogu, i ne samo to, nego sve ono što postižemo našim rukama i nogama. Na primjer, kada držimo olovku za vrijeme pisanja, sve što time postižemo u vanjskom svijetu upisuje se tu. Kada cijepamo drva, ili ako nekom opalimo šamar, sve se upisuje u astralno tijelo. Čak i kada ne radimo nešto sami već dajemo instrukcije osobi koja to čini, i to se upisuje, kroz odnos sadržaja naših riječi prema onome što osoba čini. Ukratko, cjelokupna čovjekova aktivnost koja pronalazi izraz u vanjskom svijetu zapisuje se u astralno tijelo; time astralno tijelo postaje oblikovano na raznolike načine kroz sva naša ljudska djela.

Ovaj proces, kako sam kazao, počinje kada dijete uči govoriti – uči uobličavati misli u govor.  To se ne odnosi na ideje koje dijete prima, ali ih se poslije ne može sjetiti. To počinje od vremena kojega se dijete, u kasnijem životu, može prisjetiti običnom sviješću.

I sada, čudno je to da sve to što je tako upisano u astralno tijelo ima tendenciju da se koncentrira iznutra, kao što se i zračenje eterskog tijela susreće u eterskom srcu. Sve ono što su naša ljudska djela – i to se skuplja unutra. Štoviše, ovo ima svojevrsni vanjski uzrok. Samim time što smo ljudska bića na zemlji, obavezno ćemo se upustiti u mnoge oblike aktivnosti. Ova se aktivnost izražava, kako sam upravo kazao, kroz astralno tijelo.  Ali postoji  stalni otpor. Utjecaji koji su izvršeni na ljudski organizam ne mogu uvijek ići pravo gore, da tako kažemo. Uvijek postoji određeni otpor; oni bivaju ponovno povučeni dolje. Sve što mi radimo, povezano s našim fizičkim organima, nastoji teći prema gore u glavu, ali ljudska organizacija sprječava da to tamo i dođe. Potom se ovi utjecaji skupljaju zajedno i oblikuju svojevrsni astralni centar.

Ovo se, još jednom, jasno razvija u doba puberteta. Na istom mjestu gdje se formiralo etersko srce – naše vlastito etersko srce, sada imamo i astralnu strukturu, koja okuplja zajedno sve naše aktivnosti. I tako se od puberteta stvara središnji organ u kojem su centrirana sva naša djelovanja i naša sveukupna ljudska aktivnost. Uistinu je tako: u samom predjelu u kojem čovjek ima svoje srce, centralizirana je sva njegova aktivnost – centralizirana, u ovom slučaju, ni fizički ni eterski, već astralno. A važna je stvar, da je, kada se javlja pubertet (naravno, astralna zbivanja podudaraju se samo otprilike sa fizičkima), čovjekovo vlastito etersko srce tako već oblikovano da može primiti ove snage koje se razvijaju iz naše aktivnosti u vanjskom svijetu. Tako uistinu možemo reći (i to izgovarajući, označavamo stvarni događaj u čovjekovom nutarnjem biću): od puberteta na dalje cjelokupna čovjekova aktivnost biva ubačena, posredstvom astralnog tijela, u njegovo etersko srce – u ono što je izraslo iz slika zvijezda, iz slika kozmosa.

Ovaj fenomen je od neizrecive važnosti. Jer, dragi moji prijatelji, mi ovdje imamo spajanje onoga što čovjek radi u ovom svijetu sa kozmosom. U srcu, što se tiče eterskog svemira, imate kozmos sakupljen u centar; dok u isto vrijeme, što se astrala tiče, imate sakupljanje svega onoga što čovjek čini u svijetu. Ovo je točka u kojoj se kozmos – kozmički proces – pripaja karmi čovjeka.

Ova intimna korespondencija astralnog tijela sa eterskim tijelom ne može se pronaći nigdje drugdje u ljudskom organizmu osim u predjelu srca. Ali tamo, uistinu, postoji. Čovjek je donio sa sobom kroz rođenje sliku svemira u svom eterskom tijelu, a cijeli svemir, koji je tu u njemu kao suština, prima sve ono što on radi i prožima se time. Ovim neprestanim spajanjem – uzajamnim prožimanjem – stvorena je mogućnost da tijekom ljudskog života ljudske aktivnosti budu ulivene u suštinu slika kozmosa.

Kada potom čovjek prolazi kroz dveri smrti, ova etersko-astralna struktura – u kojoj srce takoreći pluta – sadrži sve ono što čovjek nosi sa sobom u svoj budući život duše i duha, nakon što je odložio fizički oblik i eterski oblik. Sada, kako se širi sve više u duhu, on može predati svoju cjelokupnu karmu svemiru, jer je supstanca cijelog svemira sadržana u njemu; ona je sakupljena u njegovom srcu, u eterskom tijelu njegovog srca. Ono je došlo iz svemira i promijenilo se u ovaj eterski entitet, potom je bilo skupljeno kao srž u srce, a sada naginje tome da se još jednom vrati u svemir. Ljudsko se biće širi u svemir. Ono je primljeno u svijet duša. Ono prolazi ono što sam opisao u svojoj knjizi Teozofija, kao prolaz kroz svijet duša, a potom kroz zemlju duha.

I uistinu je tako. Kada promatramo ljudsku organizaciju, možemo reći sebi: u predjelu srca se događa sjedinjavanje svemira sa zemaljskim kraljevstvom, i na taj način se svemir, sa svojim kozmičkim konfiguracijama, preuzima u naše etersko tijelo. Tamo se ono priprema primiti sva naša djelovanja, sve što mi radimo u životu. Potom opet idemo prema vani, skupa sa svime što se oblikovalo u nama kroz ovo intimno prožimanje kozmičkog eterskog sa našim ljudskim djelima. Tako ponovno ulazimo u novo kozmičko postojanje, nakon što smo prošli dveri smrti.

Tako smo sada opisali na prilično konkretan način kako ljudsko biće Živi svoj put u fizičko tijelo, i kako je sposobno ponovno se izvući iz njega, jer su mu njegova djela dala snagu da održi na okupu ono što je prvo oblikovalo u sebi kao srž iz svemira.

Fizičko je tijelo, kao što znate, oblikovano unutar fizičkoga, a eterski svijet snagama naslijeđa, odnosno, snagama embrija. Ono što čovjek donosi sa sobom iz duhovnog svijeta, sakupivši prvo svoje etersko tijelo, spaja se s tim. Ali sada moramo ići dalje. U astralnom, tom prekrasnom entitetu kojega je donio sa sobom, u njemu Živi ego (Ja), koji, prošavši kroz mnoge zemaljske živote, ima iza sebe dugačak razvoj. Ovo Ja živi u određenoj vezi simpatije sa svim kompleksnim oblicima koji su prisutni u astralnom tijelu. (Upotrebljavajući riječ ''simpatija'' u ovom smislu, još jednom opisujem nešto apsolutno realno). Zatim, kada ove astralne forme skliznu u organe fizičkoga, kako je gore opisano, Ja zadržava ovu simpatiju i proširuje istu unutarnju simpatiju na same organe. Ja se sve više širi u organe i zaposjeda ih.  Od najranijeg djetinjstva, zaista, Ja se nalazi u određenom odnosu prema organima. Ali u to vrijeme, naslijeđeni uvjeti, o kojima sam govorio, još uvijek prevladavaju; stoga je odnos organa prema Ja više vanjske prirode.

Kada, kasnije, Ja sklizne sa svojim astralnim tijelom u organe fizičkoga, događa se ovo: tamo gdje je, kod malog djeteta, Ja bio prisutan samo izvanjski skupa sa putevima krvi, sada se sjedinjuje sa cirkulacijom krvi sve više i više u nutrini, intenzivno, sve dok – u pubertetu još jednom – ne uđe tamo u punom smislu. I dok imate astralnu formaciju oko eterskog i fizičkog srca, Ja ide drugačijim putem. Ono ulazi u organe pluća, i krvnim sudovima koji prolaze od pluća do srca približava se sve više i više srcu. Sve više i više sjedinjeno sa cirkulacijom krvi, Ja slijedi put krvi. Pomoću snaga koje teku u pravcu krvi, Ja ulazi u ono što se oblikovalo iz sjedinjenosti eterskog i astralnog srca, gdje etersko iz kozmosa srasta sa našim vlastitim astralom.

Kao što sam rekao, ovo tijelo postupno počinje sadržavati nemjerljivu količinu, jer su sve naše aktivnosti upisane u nj. A to nije sve. Pošto Ja ima odnos simpatije prema svemu što radi astralno tijelo, naše namjere, naše ideje, su također tamo upisane – naime, namjere i ideje iz kojih obavljamo naše aktivnosti. Ovdje, dakle, imate potpuno povezivanje karme sa zakonima cijeloga kozmosa.

Od svega onoga što se tako događa u ljudskom biću, ljudi danas znaju ''srčano malo'' (herzlich wenig); i možemo ponoviti riječi naglašavajući, da se sve ove stvari, koje današnji ljudi ne poznaju, odnose na ljudsko srce. Oni znaju što se događa ovdje u fizičkom svijetu, i oni to promatraju u odnosu na moralne zakone. Prava je činjenica da se, sve ono što se događa u moralnom životu, i sve ono što se događa fizički u svijetu, dovodi zajedno upravo u ljudskom srcu. Ovo dvoje – moralno i fizičko, koji se odvijaju tako neovisno, a opet jedno uz drugo za modernu svijest današnjice, mogu se pronaći u svojem istinskom sjedinjenju kada naučimo razumjeti sve konfiguracije ljudskog srca.

Prirodno, sve što se događa u srcu skrivenije je puno više nego događaj koji se odvija otvoreno sa promjenom zuba. Mi imamo svoje naslijeđene zube; potom opet oblikujemo zube, iz našeg vlastitog organizma. Prethodni ispadaju, novi ostaju. Prvi imaju naslijeđenu tendenciju da propadaju; ne bi se nikada mogli održati cijelima, čak i kada ne bi ispadali. Trajni zubi, s druge strane, uglavnom se uništavaju vanjskim uvjetima, uključujući, naravno, i one samog organizma. Isto je tako i u pubertetu: na nevidljiv način, naše etersko srce predaje se raspadanju, a mi sada stječemo svojevrsno trajno etersko srce.

Samo što je ovo trajno etersko srce u potpunosti prilagođeno primanju naših aktivnosti u sebe. Stoga je vrlo važno da li ljudsko biće umire prije ili poslije puberteta. Kada umre prije puberteta, ljudsko biće ima samo tendenciju da ono što je radilo na zemlji bude kasnije karmički naslijeđeno. Kada čak i djeca umru prije puberteta, tu i tamo ponešto može biti uključeno u njihovu karmu, ali to je uvijek prilično neodređeno i prolazno. Oblikovanje karme, govoreći ispravno, počinje samo u trenutku kada astralno tijelo zahvaća etersko srce i oni se spajaju. Ovo je, uistinu, stvarni organizam za oblikovanje karme. Jer, u smrti, ono što je sakupljeno i koncentrirano tamo u ljudskom biću postaje sve više i više kozmičko: a u našem idućem zemaljskom životu to je uključeno u ljudsko biće još jednom iz svemira.  Prema tome, sve što radimo ne tiče se samo nas. Utjelovljeno u nas je i nešto što dolazi iz kozmosa i sadrži tendenciju da, poslije naše smrti, sva naša djela još jednom preda kozmosu. Jer se upravo iz kozmosa razrađuju karmički zakoni, oblikuje naša karma. Tako nosimo efekte onoga što je kozmos napravio od naših djela ponovno u zemaljski život, na početku našeg slijedećeg života na zemlji.