Ljubav – opraštanje; šansa za treće tisućljeće

Autor Guste Santini

Subota, 24 Prosinac 2011 00:50

Datumi na prijelazu tisućljeća svakako se ubrajaju u “prelomne” trenutke kad svi razmišjaju o prijeđnom ali i o neizvjesnosti dolazećg. Tko zna kako su ljudi zamišjali prijelaz iz prvog u drugo tisućjeć? Nadalje, tko je mogao zamisliti šo ć se sve zbiti u tisuć godina? Vjerojatno bi čvjek iz kraja desetog stoljeć ostao zgranut i, konačo, izgubljen uslijed svih tih promjena.

Kako bi se tek mi osjećli, da se odjednom nađmo na kraju trećg tisućjeć? Tko bi bio više iznenađn: naš predak ili mi pitanje je na koji nije moguć dati suvisli odgovor.

Uzmimo vrijeme. Nesporno je da vrijeme nije linearno. Kaž da je danas prosječa “brzina” vremena deset puta već nego počtkom dvadesetog stoljeć. Neznam je li to odista tako ali za mene nema spora da se žvot dinamizira –dramatizira - i da je protok vremena nelinearan.

Pogledajmo samo transport koji je toliko zaslužn za zbližvanje i, na žlost, suprostavljanje ljudi. Na kraju desetog stoljeć jedra (ali ne i kormilo) i veslač bili su brodovima jedino pogonsko sredstvo. Robovi su cijeli svoj žvot provodili na brodovima - veslajuć. Isto je bilo u Perziji, antičoj Grčoj i carskom Rimu. Cestovni saobraćj je bio bolji jer su rimske ceste bile superiornije putevima s kraja desetog stoljeć. Poljoprivreda je uz, nastupajuć obrtnišvo, bila temeljna djelatnost u Evropi. I tako dalje. Trgovi i na njima uspostava redovnog trgovanja (u slavu svetaca –sic!) bili su tek u zametku.

Šo se danas zbiva svakodnevno vidimo oko sebe. Ono šo je bitno nalazi se u čnjenici da je čvjek “ovladao” prirodom i napustio Zemlju, za sada, tek kao avanturu ali je tim čnom pokazao šo je sve moguć učniti kada njegovu znatižlju racionalizira ljudski um. Šo viš čvjek je tehniči spreman za osvajanje Marsa i tek su financijska sredstva ograničnje zašo Mars većnije osvojen.

U isto vrijeme na Zemlji ima ljudi koji jošuvijek žve na prijelazu iz desetog u jedanaesto stoljeć. Raspon na relaciji razvijeni –nerazvijeni se, na žlost, povećva i to ne samo među zemljama veći u svakoj od zemalja.

Dinamiziraju se, jasno, i opasnosti. Možda čak i brže nego blagodati koje užvamo. Sve je teže kontrolirati znanstvena dostignuća iz područja prirodnih znanosti. Temeljem novih spoznaja otkrivaju se nova rješnja - koja bi trebala biti u funkciji napretka žvota čvjeka kao socijalnog bić –a viš ih nije moguć kontrolirati. Sukobili smo se s prirodom i danas je mjenjamo; destruiramo i postajemo sami sebi temeljni neprijatelj. Postaje sporno da li smo tekuće procese destrukcije u stanju zaustaviti. Ponašnja kojih smo svjedoci pokazuju da se proces destrukcije dinamizira. Tko zna?

U socijalnom pogledu na prijelazu u treće tisućljeće borba za profit i globalnu prevlast toliko je zaokupila čvječnstvo, posebno najrazvijenije zemlje, da se na socijalno raslojavanje i ugrožnost nemoćih, bolesnih, hendikepiranih, itd., viš nitko niti ne osvrć osim kada je potrebno demonstrirati socijalnu osljetljivost capital odnosa. Svatko se bori za sebe, bez obzira da li se radi o pojedincu, držvi ili kulturi, i rizik se time dodatno individualizira. Funkcija države je u razvijenom svijetu, da pomogne razvoj svoje nacioanlne ekonomije; funkcija nerazvijenih država je da slušaju. Tako je uspostavljena realcija ovisnosti. Šo su nerazvijenije zemlje posloušnije to bolje za njih. Sve se to događ pod parolom demokracije I slobode. Pri tom se ne objašnjava šo znači ta ista demokratizacija i sloboda za obespravljene kojih je svakim danom sve više; po nekima polovica čovječanstva, po drugima dvije trećine.

Kapital odnos snažno mjenja/destruira Zemlju u cjelini i svakog čovjeka posebno. Šansa nerazvijenih iz dana u dan je sve manja i nije čudno da je poznati teoretičar ovisnosti Andre Gunder Frrank skovao pojam koji govori sam za sebe: razvoj nerazvijenosti (development of underdevelopment).

Peter L. Berger to ovako interpretira: “....odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je “iskrivljena” jer njen pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njena autohtona logika. Nacionalna inicijativa je ugušena često do stupnja “industrijskog infaticida” - to jest, domać industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative, koja dominira nacionalnom privredom. Napokon, autohotono stanovnišvo je pauperizirano, uz izuzetak takozvane comprador klase - lokalnih grupa koje postaju zastupnicima strane inicijative. Drugim riječma, nerazvijenost Trećg svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međnarodnog kapitalizma u te zemlje, većje prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi, i to nužo.” (Izvor: Peter L. Berger: “Kapitalističa revolucija”, Nprijed, Zagreb, 1995., str. 149. i 150.)

Našpjesnik Grigor Vitez stihovima najjasnije i najbrutalnije definira načla kapital odnosa u uvjetima neoliberalizma:

"Šo virišvuč kroz to granje?

Gledam da pojedem ono janje.

Pa pojedi ga šo ti smeta?

Tražm razlog radi svijeta."

Pitanje je samo do kada je sve to moguć? Sve se to odvija u ozraču neoliberalizma koji vrši funkciju katalizatora tih i takvih procesa. Međtim, nije potrebno posebno dokazivati da postojeć načn razmišjanja/ponašnja ima svoja ograničnja. Albert Einstein je jednom rekao:

“Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našg dosadašjeg načna razmišjanja ima probleme koji ne mogu biti riješni na načn koji smo razmišjali dok smo ih stvarali.”

Većza našg žvota razvijeni ć shvatiti da nije moguć mnoge problem riješiti bez “Svijetske vlade”. Tako probleme zašite okoliš, obrazovanje, zdravstvena zašita, itd., nije moguće riješti na razini bilo koje zemlje niti grupe zemalja, većje potrebno djelovati globalno imajuć u vidu pravdu a ne parcijalne interese pojedinih zemalja. Tako regionalizacija koja suprostavlja svijet nije rješnje za svijet većpodrša utrci u –besmisao.

Marx nije bio u pravu - kapital odnos - o kojem je pisao viš ne postoji. Nestaje rad kakav je bio u njegovo vrijeme. Rad iz njegovog vremena je neučnkovit i irelevantan za kapital. Kapitalu je danas suprostavljen visoko kvalitetan I kreativan rad koji je i sam rezultat investiranja (obarazovanje) i visoke plać su tek prinos na uložni kapital. Povrat od investiranja u znanje je kriterij uspješosti i samog kapitala u implementirane tehnike i tehnologije. Sve se je promjenilo.

Kaptal i obrazovan rad nalaze zajedniči jezik i nisu suprostavljeni, već uzajamno se prožmaju, ostvarujući tako zajednički cilj – povećanje dominacije kapital odnosa. Raspodjela dohotka i bogatstva sve su više na strani bogatih i njihovih nasljednika (rentijera), te poduzetnika (autora novih kombinacija u širem smislu). Ostali primaju sve manje. Ipak, oni nisu ugroženi sloj.

Zaposleni na početku trećeg milenija postaju privilegirani.

Nezaposlenost će sigurno postati najveći problem u budućnosti. Welfare state je mrtva – napuštena, izbrisana, nestala. Jedan kapitalizam pobijedio drugi. Pravo na rad za mnoge će biti neostvarivo. Ovo se neće događati zato što je netko zločest već zato što se rad neće moći zbog svoje inferiornosti (neadekvatnosti) uklopiti u tehnološke procese koji se dnevno mjenjaju. A rastuća stopa supstitucije, rada kapitalom, cjelokupnu će sliku samo, dodatno, dramatizirati.

Socijalno društvo će se ubrzano raslojiti na zaposlene i nezaposlene, a tek potom na bogate i manje bogate odnosno siromašne. Dok jedni u svojoj bojesti bacaju hrnu, drugi, siromašni, tu istu hranu skupljaju po kontejnerima kako bi preživjeli. Prema tome, radi se o uspostavi više socijalnih slojeva, socijalnih grupa u kojim će vrijediti različiti zakoni. Na jednom kraju biti će materijlno osigurani (koji su u stanju pokriti svoj rizik) zapravo lojalni građani koji poštuju vlast (i koji su njezin sastavni dio) a na drugom kraju će biti građani koji su “otpadnici” i koji žive svojim životom (čk izvan institucionaliziranog sustava). Dok je to u prošosti bio viš/manje (čtaj: mnogostrukost razloga uvjetovanih općm, posebnim i pojedinačim određnjima i uvjetima) izbor pojedinca (ako nije žlio raditi za manje, recimo, od prosječe plać) u budućosti će sve već dio populacije zakonito pripadati toj “otpadničoj” grupi kao odraz drušvenog sustava.

Prostitucija, alkohol, droga, bijeg u podzemlje, bijeg iz urbanih sredina, tražnje nepostojećg samo su pojavni oblici tih socijalnih skupina.

Zašo ć se to događti i na temelju čga temeljim takva sumorna predviđnja? Profit, profit, i opet, profit temeljni je cilj svake investicije. Pri tome se sve podređje tom profitu. Znakovit je primjer o neučnkovitim dogovorima kada je u pitanju zašita ljudskog okoliša i sukladno tome sve većm broju (održnih) sterilnih skupova znanstvenika koji traž i političra koji ustrajno ne čuju. Črnobil je tek nedavno zatvoren. Koliko ć ljudi patiti i koliko je sudbina određno Črnobilom. Tragedija u Japanu aktualizira Črnobil –do kada? Istovremeno se dnevno razbacuju ogromna sredstva na “sve i svaša” a da to ipak nikom ne treba. Farizejski se borimo za život neke žvotinje ili ptice a dnevno oboljevaju i skapavaju miljuni ljudi šo ne žlimo vidjeti.

Vidjeti znač postaviti pitanje drugima ali i sebi. To je vrlo neugodno i o tome se u pristojnom društvu ne razgovara (sic!).

Odlutasmo a ne odgovorismo na postavljeno pitanje. Vratimo se pitanju. U vrijeme Adama Smitha (viš) i Karla Marxa (nešo manje) odnos rada i kapitala bio je određn rastućm utjecajem kapitala i njemu je bio podređn rad. Kapital je bio materijalizirana sila znanja, kojem je radnik bio tek pridodat. On nije trebao biti niti je bio, posebno, kvalificiran. Šo više od organske manufakture do fordizima on je postajao sve jednostavniji i time lakše dostupan kapitalu. “Rezervna armija” je održvala plać na egzistencijalnom nivou (poznata je teza Davida Ricarda koji tvrdi kako su svi porezi zapravo porezi na profit) i tek socijalni naboji su minimalne nadnice ponekad povećvali. Kapital je bio dugoročn a rad kratkoročn (ponekad je osposobljavanje trajalo tek nekoliko dana pa i manje).

Treće, danas već čtvrta, tehnološa revolucija ima daleko već zahtjeve od rada. Sama tehnologija je kratkoročna i mjenja se u razdoblju od pet do sedam godina. Rad, se mora stalno prilagođavati tim sve sofisticiranijim tehnologijama što znači da je vrijeme osposobljavanja rada sve dugoročnije. Ono danas traje cijeli život. Da bi opstao moraš učiti tokom cijelog života!

Diplome i naročito doktorati zastarijevaju sve brže. Nadalje, nekadašnja dilema: što nasuprot kako proizvoditi postaje bespredmetnom. Danas je samo bitno što proizvoditi. Primjer Japana je najpoznatija ilustracija. Dok je “oponašo”, dakle, bavio se problemom kako proizvoditi postizao je impresivne rezultate. Danas stvari idu lošje ali njihovo izdvajanje za istražvanja i razvoj daje mu šnsu da si vrati bar dio stare slave.

U tim i takvim uvjetima sve manji broj ljudi mož zadovoljiti uvjete šo ih nameće tehnologija a oni koji se ne uspiju prilagoditi, po “prirodi” stvari, otpadaju iz procesa drušvene reprodukcije i pridružju se armiji “nepotrebnih” građna. Ovo je prvi i fatalni korak koji otvara put u “Pakao” iz kojeg, tešo je vjerovati, da li ć se ikada viš vratiti. Ostaju najbolji i njihov se broj, iz dana u dan, smanjuje to brž kako se nivo nužog znanja, iz dana u dan, povećva.

Tržše, tržše, tržše zagovaraju najrazvijeniji (u vrijeme Davida Ricarda to je bila Velika Britanija i njegova poznata teorija komparativnih prendosti koja i danas vlada svijetom) putem MMF-a, World bank-a, WTO-a, Evropske unije, SAD-a, Japana, itd. Upravo je Kina prihvaćjući u najbrutalnijoj formi neoliberalizam uspostavila čdesno učnkovito gospodarstvo, nezabiljećno u povijesti. Razvijeni se bune na darvinističi pristup kineskog upravljanja gospodarstvom zaboravljajuć da su taj princip sami postavili na pijedestal nedodirljivosti.

Socijalno odgovorni građni svjesni pogubnosti profitnog odnosa, na globalnom nivou - što znač nerazvijeni i koja je uloga nerazvijenih u današjoj prič kapital odnosa? - svojim demonstracijama pokušvaju poslati poruku o pogubnosti tržša kao takvog; tržišta u kojem nema mjesta socijalnoj senzibilnosti, dakle odgovornosti.

I dok unišavamo prirodu istovremeno tražmo da se tržištu prepuste svekolike silnice koje će na najbolji načn alocirati akumulaciju. Pri tome se zaboravlja da upravo tržše, zasnovano na kapital odnosu, ima svoju filozofiju ponašnja i nije nužo u funkciji drušvene reprodukcije.

Naprosto nije moguć dovoljno naglasiti koliko će tržište u narednom razdoblju otvoriti nove danas nesagledive probleme. Kriza traje većnekoliko godina I nema dokaza da je prevladana.

Tisuć milijardi dolara je utrošno na sanaciju financijskog sustava. Intervenirale su zemlje, SAD, Velika Britanija, koje zagovaraju tržište i samo tržište. Kada se je kapital našao u krizi držva je pomogla; visoka nezaposlnost ostaje problem nezaposlenih. Valja shvatiti da “javne kuhinje” odgađju problem i nisu niti mogu biti rješnje današjih problema Čvjeka. Svaki sustav ima svoju filozofiju funkcioniranja - ekonomski takođr. Ali kako nas uči teorija sistema optimum ekonomskog sustava nikako ne znač i optimum drušvenog sustava. Bitno je da nadsustav ima manju entropiju, pa optimum nalazimo usprkos povećnoj entropiji u nekom od podsustava. To mož značti da podsustav mož biti u neravnotež ali su ukupni učnci pozitivniji za nadsustav. Drugim riječma, gospodarski sustav je podređn drušvenom sustavu u kojem bi Čvjek morao determinirati ukupna kretanja. Konačo čvječnstvo u uvjetima Trećetehnološe revolucije mora razmišjati kako svekoliki ljudski genij staviti u funkciju čvječnstva.

Nije dovoljno, a niti prihvatljivo, da jedan dio čvječnstva ubire plodove ljudskog genija dok ostali gube ljudsko dostojanstvo i kreć putem koji nije mnogo dalje od animalnog svijeta.

Tragičo je da osvajamo svemir i istovremeno destruiramo Zemlju i tako sami sebe tjeramo sa te iste Zemlje.

Čitatelj će pitati pa u čemu je prezentirani tekst i naslov? Gdje je veza? Kako nisam stručnjak za ovo područje a imam ishodište u kršćanskoj filozofiji i etici to mi se problemi čine rješivim jedino ako se u većoj mjeri nego do sada okrenemo načelima kršćanstva. Ovim jasno ne isključujem i druge vjere ali osjećam i poznam, ipak, najbolje nauk kršćanstva. Naprosto svi građani Hrvatske koji su u kontaktu sa sredozemnim morem imaju to “instalirano” u svojim genima. Moža se meni samo čni. Neznam. Ipak neka mi čtatelj dopusti na nastavim.

Kršćnstvo shvaćno kao ljubav i oprašanje, tako ga bar ja shvaćm, znač odgovornost prema čvjeku kao takvom. To nije odgovornost prema nekom određnom čvjeku to je odgovornost kao smisao samoga sebe i, prema mom mišjenju, samo tim putem možmo nać sebe.

Ako ispravno tumačm Bibliju mogu ustvrditi da je Bog svog Sina jedinca poklonio čvječnstvu jer se Isus Krist rodio kao čvjek da bi - svjedočć Boga - pomogao čvjeku. Njegov i danas aktualan socijalni nauk zadivljuje, iako je tome prošo dvije tisuć godina. Vjerojatno su danas - Negove propovjedi ljubavi čvjeka prema čvjeku - od odlučog značja za budućost čvječnstva. Čvjek nije “nađn” i Bog žtvuje svoga Sina jedinca kako bi otkupio grijehe svijeta. Kajanje od tada postaje jedini put u carstvo Nebesko. Iznijeto jasno pokazuje da čvjek mož tražti i nać smisao ako pogleda u “sebe” i ako otkrije šo mu je čniti prema drugim ljudima i tako potvrđvati sebe. Tako slikovito Isus Krist na križ poziva odmetnike, da se pokaju i da ć zajedno s Njim na nebo Bogu Ocu. Jedan se pokajao a drugi nije. Dilema nevjernih ljudi - izgubljenih od sebe - ostala je netaknuta. Neć se valjda dogoditi da je Krist uzalud raspet?

Nećmo valjda postati stanovnici i bašinici Danteovog devetog kruga. Nemamo pravo na izdaju Ideje jer bi to bila izdaja nas svakog posebno i svih zajedno.

Stoga, te male i velike tranzicijske genijalnosti, koje srljaju u bogatstvo per se, znače razočrenje za građne koji su čvjeka i demokraciju izabrali nakon “socijalističog” puta.

Nakon pada Berlinskog zida niša u ovoj jadnoj i umornoj staroj Evropi nije jednako kao što je prije bilo. Kineski model ubrzanog razvoja pokazuje da je moguć razvoj ostvariti mjenjajuć se u vremenu. Mi smo krenuli putem destrukcije; Slovenci putem konstrukcije. Rezultati su poznati.

Vratimo se trećm mileniju. Najkrać rečno kršćnstvo se nalazi pred novim izazovom i njegov je temeljni zadatak i odgovor na izazov da spasi Čvjeka od Čvjeta. Njegov je zadatak da se bori kako bi svaki čvjek mogao biti Čvjekom a ne tek neki potrošči ili porezni broj.

Kršćnstvo to može učniti. Vjera je bila na strani slabih i nemoćih, a danas slabih i nemoćih ima mnogo; sutra ć ih biti mnogostruko viš nego šo ih je bilo jučer. I ostale vjere svoj smisao traži u Čvjeku šo se lijepo vidi iz postavke da Bog, ma kako ga zvali, stvori čvjeka na liku i priliku svoju.