Teško je braniti pronatalitetnu politiku kad je zastupaju ljudi koji aksiomatski iznose primitivne i neinteligentne stavove. Teško je braniti i kad je zastupaju oni koji misle da je povećanje nataliteta stvar kvaniteta, biologije i militantnih, agresivnih i patetičnih parola o hrvatskim majkama koje moraju rađati djecu. Izjava HDZ-ove saborske zastupnice Ivane Sučec Trakoštanec da svaka žena vrijedi onoliko koliko ima djece, više ide u prilog antinatalitetnim razmišljanjima negoli pronatalitetnim jer iritira, izaziva, vrijeđa, a ne postiže ništa doli suprotan efekt. Tvrdnja gospođe Sučec Trakoštanec mi djeluje kao svađalački kapric koji više pristaje kumicama na placu negoli državnom parlamentu. No ako dotična gospođa tako misli, ako je to njezin stav kojeg iznosi kao aksiom, onda je njezina izjava ne samo uvredljiva za sve žene nego prije svega subjektivna i proizvoljna netočnost, odnosno – potpuna neistina, da ne kažem glupost.

Da je natalitet problem svih zemalja kršćanske civilizacije, kako zapadne Europe tako i Rusije, notorna je činjenica. Ali još nisam čuo da je ijedna država, kad se upliće u taj problem, pametno pokušala nešto riješiti i potaknuti na tom planu. Problem je u tomu što se rađanju i povećanju nataliteta pristupa kao da je riječ o kvantitativnom, a ne kvalitativnom pitanju, kao da je riječ o projektu koji je tehnološka, materijalistička ili grubo ekonomska stvar, a ne pitanje rađanja ljudskih bića koje je vezano prije svega uz emotivnu sferu. Ni ekonomski moment nije tu primaran jer bi onda zapadnoeuropske zemlje imale najveći natalitet. Natalitet je stvar koja se ne da projektirati, jer rađanje nije pitanje proizvodnje pšenice ili krumpira, nego nešto što nadilazi puki naturalizam i pragmatizam. Djeca nisu stvar ekonomije i birokracije, djeca su plod ljubavi. I tu sve počinje i završava. Kad se na državnoj razini pronatalitetna politika postavi kao ideološki problem, kad se ona politizira do nacionalne patetičnosti, teško je očekivati neke velike pomake.

Mjera ženine vrijednosti ne može biti u tomu koliko je djece rodila, jer žena nije automat niti je rađanje biološka automatika. Mjera žene kao i svakog čovjeka je prije svega ljubav. Kad bismo gledali unatrag, kroz židovsku i kršćansku povijest spasenja našli bismo mnoge velike žene koje su rađale samo jedno dijete. Po logici saborske zastupnice i Djevica Marija, i Elizabeta, i Sara Abrahamova, i mnoge druge bile bi manje vrijedne jer su rodile samo jedno dijete. Za svako dijete potrebna je roditeljska žrtva i ljubav. Istina je da u većini slučajeva brojne obitelji s brojnom djecom plod su roditeljske nesebičnosti, ljubavi i požrtvovnosti. Doista držim da ženi koja odgaja brojnu djecu treba odati priznanje za svojevrsno herojstvo i da joj društvo mora pomoći i olakšati. Ali to nije nešto što se mjeri brojkama kao taksimetar jer netko može roditi i sedmoro djece pa ih prepustiti ulici i neimaštini, a netko može jedno, dvoje ili troje odgojiti kao časne ljude.

Radikalni i isključivi pronatalitetni stavovi znaju biti i preemotivna kontrareakcija na radikalne antinatalitetne stavove koji negiraju svako majčinstvo, i negiraju vrijednost rađanja kao darivanja novoga života, no to ne opravdava nepametne i uvredljive istupe koji štete svakom razboritom pristupanju raspravi o ovom problemu. Činjenica je da ima onih koji misle da žena ne treba nikako rađati, i da je sve važnije od djece. Takvi stavovi također ne vode nikamo osim u stranputicu negiranja kulture života. I jedan i drugi radikalizam na rađanje gleda samo kao na biološki kontrapunkt vlastitih ideoloških sučeljavanja. Kad apstrahiramo svu onu bol i muku koju žena podnese dok rađa, a koju radost rođenja djeteta vrlo brzo gurne u zaborav, darivanje života novome biću, dolazak na svijet novoga stvorenja, duboko je mistični čin ukoliko je čin željenosti, ljubavi, pripadanja, jer svaka žena koja trudnoću dublje proživljava svjesna je toga da između nje i djeteta postoji jedan neponovljivi emotivni i duhovni rast koji je iznad svake biologije i gole naturalnosti. Zato bih parafrazirao tu nezgodnu izjavu i rekao: svaka žena, kao i svaki čovjek, vrijedi onoliko koliko istinski ljubi. To je duboko kršćanski aksiom, kristovski, koji bi svaki kršćanin trebao iznova promisliti i aktualizirati u svom životu.

Zoran Vukman