Da bi shvatili način Gadafijeve vladavine, moramo nešto reći o robovlasničkom sistemu. Danas u školama, dječica na satu povijesti uče, da je zlokobno robovlasničko društvo odavno iskorijenjeno. Nasuprot tome, to je potpuna laž. Da se razumijemo, ja ne podržavam niti jedan oblik hijerarhijskog sistema, pa pogotovo robovlasničko, no ovdje smo da ustanovimo u kojem su sve obliku robovlasnički sistemu postojali i u kakvima postoje danas. Činjenica jest da su u povijesti postojali feudalci, koji su svojim ´robovima´ omogućavali bogat život u izobilju. Oni su brinuli za svoju radnu snagu i osiguravali im siguran dom, sigurnost za njihovu obitelj pa i besplatnu hranu za cijeli život – a to je ono što su mnogi ljudi tada željeli.

No današnje "slobodarsko" i "demokratsko" društvo je nastalo u trenutku kada se jedan generalni vlastelinski kartel odlučio skloniti iz javnog života kako njegovi robovi više ne bi morali gledati u kakvoj raskoši on živi. Takva hijerarhija je više bila ne prihvatljiva u modernom svijetu, i to je inzistiralo na tome da se ona prikrije, te da ljudi ostanu robovi koji žive u iluziji da su slobodni.　 Ista moderna vlastela, modernih feudalaca, koje možemo nazivati bankarskim obiteljima (nekoć trgovcima) i poznatim elitistima, sebi je omogućila špekulativnu trgovinu – zamijenila je zlato za papirne priznanice, i nije vezana ni za jednu zemlju. Danas tako živimo.　Njihov teritorij su sve zemlje i svi posijedi na kojima trguju, a to je praktički cijeli svijet.　Još jedna verzija korporatizma. Ljudi misle da se robovlasništvo iskorijenilo, no svi smo još uvijek vlasništvo feudalaca.

Ovaj trgovački kartel formiran od venecijanskih srednjevjekovnih trgovaca　 uspio je u periodu od nekoliko stotina godina najmoćnijim ekonomijama svijeta nametnuti kao legalno sredstvo plaćanja svoje papirne priznanice, odnosno novac koji oni plasiraju i iza koga odavno ne stoji ni zlato niti bilo koje druge vrijednosti. Prodajom ove izmišljene vrijednosti (spekulativnog novca) oni su milijarde ljudi širom svijeta teško zadužili i praktično porobili.

Mnogima je jasno da je SAD najveća robovlasnička plantaža. Ova zemlja je i na ivici bankrota, jer ima takozvani nacionalni dug preko 14 trilijuna dolara i nije u stanju plaćati robu koju uvozi iz drugih zemalja. Iako imaju i sirovine, tehnologiju i radnu snagu, u posljednjih 60 godina konstantno ratuju po čitavom svijetu, od toga nisu ostvarile nikakvu dobit. Sva dobit je otišla privatnim korporacijama. Nakon što su SAD početkom 70-ih godina već jednom bankrotirale, dolar je postao vezan za naftu, a “američko” zlato koje je nakon 2. svjetskog rata izliveno iz čitavog sveta, posebno od poražene Njemačke, postepeno je odlazilo u švicarske banke gdje ga sada katolička crkva, najveći dilerski kartel zlata u svijetu, kontrolira i prodaje kome hoće.

Već i prosječno inteligentni ljudi shvaćaju da su samo obično roblje, te da su političke priče o “ljudskim pravima", "slobodama" i "demokraciji” najobičnija farsa. Tako se i SAD kao najveća robovlasnička kolonija medijski prikazuje kao "najdemokratskija zemlja na svijetu". Ona to i jest, jer　"demokracija" je u praksi postala paravan za pljačku i teror.

Kako bi zaokružili priču, sve se vraća na Gadafija, koji je stvarni vlastelin države Libije. To da je on vlastelin se ne skriva, već je to opće poznata stvar. On je u praksu sproveo one načine funkcioniranja feudalnih vlastela kakve su postojale u povijesti. Njegov kartel mudro upravlja državnim resursima, i sve vraća nazad u državu i bogatiti ju, od čega najveću dobit ima sam narod. Onako kako to moderno vlastelinstvo ne čini.

Stoga je pala odluka da se Gadafija ´upozori´, da se 　da se skloni iz biznisa i da　 izbaci iz glave ideju sa pravljenjem novog monetarnog fonda. Takav način vlastelinstva se ne uklapa u globalnu slagalicu robovlasničkog sistema, tim više jer Afrika mora ostati zemlja porobljena na moderan način. A Gadafi, umjesto da je pokleknuo prijetnjama, nametnuo je sebe kao revolucionara i lidera čitave Afrike!

Priča ide dalje…

Gdje ima nafte ima i vode jer se i jedno i drugo stvara duboko u unutrašnjosti zemljine kore. Čitava planeta se praktično stalno puni vodom, ali ona ne izlazi uvijek na površinu (što zavisi i od telurskih struja) već može ostati milionima godina zarobljena duboko pod stijenama. Takva vodena skladišta duboko pod zemljom se nazivaju akviferi. 1959. godine je otkriveno da Libija sa skoro dvije trećine svoje teritorije leži na ogromnim akviferima. Po procjeni stručnjaka ovi akviferi u Sahari sadrže　10 do 12 tisuća kubnih kilometara vode i ona se nalazi 600 metara duboko pod zemljom. Dakle, Sahara leži na vodi. Akviferi se nalaze i u Čadu, Sudanu, Nigeru, kao i Egiptu. Potrebno je samo iskopati bunare i cjevovodom transportirati vodu gdje treba.

S obzirom da je Libiji voda prijeko potrebna jer ima veoma male obradive površine (oko 1% od čitavog teritorija) bilo je potrebno transportirati ju. No voda se nalazi točno ispod pustinjskog dijela zemlje na jugu, dok 95% stanovništva živi u priobalnom dijelu. Tako se Gadafi odlučio na još jedan potez koji je bio posljednji okidač za konačnu intervenciju svjetskih bankara i korporatista u ovu priču. Dosta je bilo i toga da im Gadafi oduzima tržište, posao, ne poštuje njihova pravila igre, već će se sada odvažiti i na kontrolu vodenih resursa, koji su na piku američkim kolonijalistima posljednje desetljeće, te 　će preuzeti i veliki dio trgovine poljoprivredom. Za transport ove velike količine vode iz akfera potreban je cjevovod od oko 3900 kilometara. To je više nego što je cijela zapadna Evropa. Projekt je nazvan Velika umjetna rijeka (Great man-made river project).

Projekt je zamišljen da se radi 26 godina u četiri faze. Dvije su već završene, a treća faza je spajanje ove dvije. 　Libija namjerava na ovaj način dobiti 160 000 hektara obradivog zemljišta. Oko 70 posto vode iz akvfera je namijenjeno za poljoprivredu,　 dok će ostatak ići u gradove. 　Za industriju, prema planu vlade, nije namijenjeno ništa jer je voda previše　 kvalitetna. Oko 3700 kilometara puta je već napravljeno. U prilogu se nalaze fotografije cilindara i snimaka iz zraka koji prikazuju cijevi, to je nešto što je sasvim javna i poznata stvar javnosti u Libiji, a što su naši mediji potpuno zaobišli.

Unatoč tome što na provođenju ovog plana radi samo Libijska radna snaga, tehnologija cjevovoda je uvedena i iz Njemačke, i angažirane su mnoge strane komisije iz Južne Koreje, Turske, Njemačke, Japana, Filipina, a pozvana je na suradnju i Britanija. Libijci će svoje iskustvo definitivno prezentirati drugim afričkim zemljama koje također leže na akviferima. Cilj Libije je s vremenom potpuno zadovolji svoje potrebe za usjevima, a Libijci onda planiraju sa proizvodnjom ući na Evropsko tržište. To bi bio globalni napredak cijelog kontinenta, koji ne samo da bi ih unaprijedio na području poljoprivrede, već bi s time došla u paketu i sve ostale beneficije, kao i opći rapidni društveni razvoj.

Čitava 　investicija treba koštati oko　 33 milijardi dolara, s tim da će vjerojatno biti skuplje (ako ikada bude završena). Bitna stvar jest da je financiranje do sada vršeno isključivo državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka. Dakle, MMF i Svjetska banka su potpuno zaobiđeni!!! Možete već da zamislite kako je to Rothschild i ostala bankarska elita ekipa teško prihvatila. Toliko teško da se o ovom libijskom geostrateškom projektu na Zapadu jedva zna. Mediji su ga jednostavno ignorirali.