Sve je navika! Navika je naučena radnja koja se konstantnim ponavljanjem etablira u našem umu. Sve što smo od početka života naučili jedan je vid navike. Prvo su nas naučili hodati. Na početku, dok smo usavršavali tu radnju, nije nam baš išla. Bili smo nestabilni i trebao nas je netko pridržavati da ne padnemo. S vremenom smo postali majstori u hodanju. Pogledajmo se samo sada! Tko bi rekao da nam je unazad x godina hodanje bilo takav problem.

Navike su poveznice nas i života i one nas vuku kroz život. Svaka naša radnja tijekom dana je navika, samo što smo se toliko uvježbali u određenim radnjama da su one postale automatske. Npr. pisanje, pušenje, način spavanja, čitanje… Sve su ovo navike koje smo izveli bezbroj puta i više ne moramo razmišljati kako i na koji način to učiniti. Zapravo, o njima uopće ne razmišljamo.

Na temelju svega ovoga postavljaju se dva pitanja:
Koliko koristi i učinka imamo od automatiziranog ponavljanja radnji?

… i još važnije:

Koliko naših navika podržava život i naše bivanje u njemu?

Jeste li ikad osjetili da nešto u vašem životu ne valja? Ovo možda zvuči smiješno, jer svakome ovo pitanje može svakodnevno prostrujati kroz glavu, ali vjerujte neki ga niti ne zamjećuju. Barem ne za sad. Uviđanje da nešto ne valja, da nam nešto u životu ne ide upravo je stvar navike. Navike su te koje određuju naš život. Sve što smo u životu postigli ili nismo, rezultat je naših navika. Većina je vjerojatno donekle svjesna vanjskih manifestacija neke navike.

Primjerice, mnogo ljudi na ovoj planeti puši. Neki to doživljavaju lošim, neki to doživljavaju dobrim, a neki o tome uopće ne razmišljaju. Pušenje je jasan vid automatizirane radnje. Čovjek dnevno popuši hrpu cigareta i od toga je možda dvaput dnevno svjestan u cijelosti dok puši da puši. Pušenje je radnja koja se može raditi paralelno s drugim radnjama. Ono gotovo nikada nije akcija, već aktivnost. Ono se može izvoditi dok pričamo kad smo u društvu, dok pričamo na telefon, dok pišemo sms, dok radimo, dok gledamo TV. Koje od tih radnji tada zapravo radimo-pušimo li ili gledamo TV? Automatizirana radnja je ujedno i nesvjesna radnja. Koliko takvih radnji dnevno napravimo?

Najveći problem kod navike je nesvjesnost. Čovjek uopće nije svjestan što radi tijekom dana. Nije uopće svjestan načina na koji živi. Nije svjestan da način na koji započinje svoj dan utječe na ostatak dana. Što radimo prvo kada se probudimo? Zapalimo li cigaretu ili se izležavamo još minimalno pola sata po krevetu?! Vjerovali ili ne, i najsitnije navike mogu utjecati na naše kretanje kroz život. Možda zbog naše frizure nam ne ide na poslovnom planu, nikad se ne zna.

Prvo moramo postati svjesni koje sve navike gajimo u sebi, tek tada ih možemo početi mijenjati. Jasno je da su mnogi svjesni fizičkih navika kao što su stil oblačenja, frizura, hod, izraz lica, način komunikacije itd., ali to nije sve. Postoje još puno kompleksnije vrste navika kojih je čovjek vrlo rijetko svjestan. Svjesni smo da smo naviknuti oblačiti se po raspoloženju, a da li smo svjesni ponavljajuće emocije u nama koja nas navodi da tih dana zapustimo svoj imidž? Ta emocija je vjerojatno naša emocionalna navika.

Osjećamo li u tom trenutku nezadovoljstvo-i to je navika. Osjećamo li nemir-i to je navika. Jesmo li letargični-i to je navika. Postoje određene emocionalne reakcije u svakome od nas koje smo godinama uvježbavali, kao i hodanje, i koje nas konstantno prate. Nekada su slabijeg, a nekada jačeg intenziteta. Tada se događa specifični okidač za svaku od tih emocija i ona se u nama budi. Mi nemamo kontrolu nad svojim emocijama, jer smo naučeni da nam ih bude događaji, ljudi i stvari. A može nam je i određeni miris probuditi. Uopće nije sporno. Jedna emocija može imati kontrolu nad čovjekom. Kako vam to zvuči?

Jednako kako čovjek ima emocionalne navike, u njemu postoje i mentalne navike. O čemu razmišljamo svakodnevno? Koje si filmove vrtimo po glavi? S mentalnim navikama postoji veći problem nego s emocionalnim. Određeni mentalni obrasci koji nam prolaze kroz glavu imaju tendenciju manifestiranja u fizičkom univerzumu. Kao što postoji bazična emotivna konstanta s kojom smo identificirani, tako postoji i bazični mentalni obrazac s kojim smo identificirani i koji narušava i iskrivljuje naš život u određenom segmentu. Ponavljanje dovodi do ostvarenja. Kad učimo nešto što će postati naša navika, ono to i postaje. Ona postaje živa. Tako je i sa mentalnim ponavljanjem. Put razvoja navike je uvijek jednak. Prvo je učimo koristiti, zatim usavršavamo njezino korištenje i na kraju je u potpunosti akceptiramo. A mentalnih procesa koje koristimo je mnogo. Probajte ih promatrati pa ćete vidjeti i sami.

Postoji hrpa emocionalnih i mentalnih navika s kojima smo identificirani. Pitamo se zašto mi ne ide na emocionalnom planu, zašto ne mogu riješiti stambeno pitanje, zašto, zašto, zašto… Svi odgovori leže u nama. Naviknuti smo da nam ne ide i da se neprestano pitamo zašto, jer vjerujemo u to da nam ne ide. To nam je obrazac. Problem je u tome što su ljudi identificirani s hrpom stanja i stvari koje nisu oni. Takva stanja ih vode u hrpu obrazaca iz kojih se ne znaju izvući. Sve je to navika. Bila ona osobna, društvena, kolektivna, nazovimo je kako god hoćemo, ali ona ima svoj udio u nama.

U ovom silnom ponavljanju riječi navika ipak postoji ključ. Nijedan čovjek ne može živjeti bez navike. Ljudi kroz njih funkcioniraju. Bit je u tome da se pronađe struktura navika koja podržava naš razvoj i naše postojanje. Uvijek ćemo biti naviknuti na nešto, ali probajmo odlučiti na što želimo biti naviknuti. Ključ je u odlučivanju. Proces odlučivanja je najbitniji za mijenjanje navika. Mi jedini odlučujemo o svom životu. O onome što će nam se dogoditi, o onome o čemu ćemo misliti, o onome što ćemo osjećati. Nije to ni bog, ni viša sila, ni naše majke i očevi. Mi smo ti koji upravljamo svojim životom, mi smo ti koji ga usmjeravamo. To su naše navike, a ne navike viših sila! Sve što nam je sada navika, može nas naučiti suprotnome. Iskoristimo to.

Priroda je uvijek najbolji primjer za komparaciju. I ona ima svoje navike, ali one podržavaju njezin opstanak. Ona ima naviku kad sunce izlazi i zalazi ovisno o godišnjim dobima. Ima svoja godišnja doba ovisna o klimi u kojoj se nalazi. Ima svoju temperaturu zraka, svoj tlak, ali sve u skladu s čimbenicima koji ju okružuju. Ona ne narušava samu sebe, jedino ju mi možemo narušiti svojim postupcima. Ona se prilagodila i više se nema čemu prilagoditi već samo postoji dok to bude potrebno. Svi mi težimo tom prirodnom skladu, jer nas on fascinira. Neprestano se divimo nebu, oblacima, moru, drveću, šumama. Ali mi i jesmo taj sklad, samo se trebamo dovesti u takvo stanje.

Momentalno nam on predstavlja ideal kojem se divimo, jer smo ne usklađeni s prirodom u sebi. Balansirajući svoj život mijenjanjem stanja u kojima živimo dobivamo mogućnost da zračimo kao sunce, da budemo svježi kao čisti planinski zrak, da uživamo u ljepoti prolaznosti kao oblaci, da budemo pokretljivi kao valovi. Nema razlike između prirode i čovjeka, jedina oprečnost je stanje kroz koje priroda i čovjek doživljavaju glagol BITI. Odlučimo i priroda nam više neće biti ideal. Najveća od svih navika je naučiti živjeti i zbog toga se toliko divimo prirodi. Sve je stvar navike!

www.INoptimum.com