KAO ŠTO SE VOLI BOG

 

“Zar te nisam volio kao što se voli Bog”? pitalo je širom svemira.

Glas je odjekivao orguljno, bilijunima nevidljivih cijevi kroz prazninu i gustoću materije. Klicao je:

“Pa već se i zbog te ljubavi ne možeš smatrati nečim manjim od Mene”!

Svaka se zvijezda ponadala da se ovo govori baš njoj, i svaka je istoga časa u to posumnjala. Kako se kroz neizmjerno vrijeme ta sumnja smanjivala, a nada postajala sve opravdanijom, tako je na svakoj zvijezdi počelo rasti potomstvo, sve spremnije prihvatiti poruku Glasa kao vlastitu izvjesnost.

“I dalje te volim kao što se voli Bog”! krilio se Glas poput svemirskoga orla, vitlajući u svojemu letu repatim zvijezdama, virovima praznine, i dubokim ponorima u prostoru. I sve je bilo spremno umrijeti od presilnoga otkrića, da se poruka tiče možda baš onih koji ju čuju.

I onda je na jednoj od zvijezda-pratilja, sitnih kružilja, izniknulo pleme, u kojemu izrastoše oni sluhoviti, koji prihvatiše poruku i preživješe njezin vidik do kraja, a preživješe zato, baš zato, što je Glas rekao da se ne smiju smatrati manjim od Njega.

 

 

Tihovanje:

 

        Legni nauznak, zatvori oči, po mogućnosti pod noćnim zvijezdama. Zamisli da si zvijezda. Tihuj s tom mišlju, ne daj joj nikuda dalje. Polako pokušaj slušno sebi predočiti nešto neviđeno: da si ti zapravo mala tišina, mala stanka, mali prekid u Glasu – kao kad se udahne pred novu riječ. Glas teče oko tebe, nosi te, i govori ti: “Volim te kao što se voli Bog”.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)