Hoće li itko napisati pjesmu, vrhu mene, vrhu moje zalutale duše …

Santa Cruz, Barcelona, Katalonija … oštricom britve prerezana grla skoči s prozora ubožničkoga, s teškim ropcem, zgaslim očima, okovratnikom pjene oko rubova, do pola otvorenih usana, u krvi zgrušane riječi…

Kratak nekrolog u jednoj rječkoj kavanici … red riječi u zakutku zadnje stranice lokalnih, niskotiražnih novina … ni zapis … ni čitulja …

Ištipane hartije … jezika mladalačke slobode … razuzdanoga nagona, iskrenja mozga … razdražene duše, želje za neobičnim … bijes naspram ustajalo ustaljenom kaljužištu, neraspoloženim s mirenjem s mirom … nema zvijezda na nebištu … i oblaci su drugi … nigdje opojnosti mirisavih bijelih treptavih sanja … nigdje ničeg…

Dokoli bjelosvjetskim dokovima, policijskim postajama azilantskim centrima … u vatrama krvi gore njegove zore, na ovoj cesti što život se zove …

Buče bučne kavane krvave zadahtane pjesme … ispisane kolutima dima, međ prstima zgaslo sunce, na dug cigarete, sunovrati sumraka … krikova jednoga silovitoga revolta … stan zoro ne idi na oči, dok mjesec još po jednu toči …

Stihovi se uzavrelih riječi riječe, iz krenutoga vulkana nutrine … bjesne … grme … kriče … riču … ropću … urlaju … sapeti u grlu grcaju … uzburkano, divlje … prevrelo su more lave, što se rasiplje od sebe, dok nutrinu žvače, mora, mora … burno burom kuca, jedan žestok, težak, razularenih silina vatruština … omamna, opija nas divljinom svojom … zapljuskuje nas komadima svoga raskomadanoga tijela … valovima duše … kapljama krvi … kojima užegli asfalt škripi … tamni sunčanu stranu ulice …

Policijska interventna ophodnja … sirensko prštanje kaosa … kazališta plačnog, uličnih ljudi … spran vatrogasnim šmrkom … i pokopan bi, bez oznake, i znana grobna mjesta … Jaka je, sumahnita je, barbarska je … krči, vrišti … u njoj nešto naše … raščupana, nemirna duša…

Hoće li itko napisati pjesmu, vrhu mene, vrhu moje zalutale duše? Janko Polić Kamov.

　

Nikola Šimić Tonin