Kako djeca izražavaju osjećaje?

Djeca svoje osjećaje izražavaju ne samo riječima, nego i ponašanjem. Dakle, ako naš školarac s nama ne želi razgovarati o svojim problemima, te ako uz to primijetimo i neko neobično ponašanje, najčešće to znači da nešto zaista nije u redu. Na primjer, ako inače pričljivo dijete više ne priča o svojim događajima, ako prvoškolac ponovo počne mokriti u krevet ili postaje agresivan, ako je dijete tužno i povučeno i ne druži se s vršnjacima…, roditelji moraju na takva ponašanja obratiti pozornost. Prije svega, trebali bi otići u školu i porazgovarati s učiteljem i stručnim timom o tome što se u školi događa i jesu li u školi štogod primijetili. Jer, mogli bi postojati mnogi ozbiljni razlozi zbog kojih se dijete ponaša na određeni način. Navest ćemo samo neke od njih:

Preopterećenost ili nedovoljna opterećenost

Previsoki ili premali zahtjevi mogu teško opterećivati dijete školske dobi. Dijete može početi sumnjati samo u sebe i osjećati se kao izopćenik, budući da mnoga druga djeca s lakoćom izlaze na kraj sa zahtjevima koje škola postavlja. Ovdje itekako može pomoći razgovor s učiteljicom, program poticanja, dodatne ili dopunske nastave.

Mobbing u razredu

Studije pokazuju da svako peto dijete strahuje od nasilja u školi. Već u osnovnim školama može se dogoditi da su neka djeca žrtve i da ih se sistematski verbalno i neverbalno muči. Često, nažalost, učitelji takvo ponašanje ne primijete na vrijeme. Mobbing mora biti zaustavljen istoga trena, jer u suprotnom može kod žrtve ostaviti teške duševne posljedice.

Ucjenjivanje na putu kući

I izvan škole prijete razne opasnosti. Ako dijete ne želi više ići samo u školu, a to ne želi argumentirati, roditelji bi ga morali neko vrijeme pratiti i pažljivo promatrati put do škole. Ucjene najčešće čine stariji učenici. Razgovor s drugom djecom može nam pomoći u razumijevanju situacije.

Konflikt s učiteljem/učiteljicom

Konflikte s učiteljem ili učiteljicom djeca ne mogu sama riješiti. Ako postoje teškoće u odnosu s autoritetom, roditelji bi morali problem razmotriti, porazgovarati s učiteljem/učiteljicom, ako je potrebno zatražiti pomoć stručne osobe, poput psihologa ili ravnatelja, kako bi se konflikt razriješio. Ako pak situaciju nije moguće razriješiti, roditelj bi trebao dobro procijeniti situaciju i, u skladu s procjenom, stajati na strani djeteta. Ne treba zazirati ni od premještanja djeteta u drugi razred ili školu.

Ovdje su navedeni samo neki od mogućih uzroka dječjeg neobičnog ponašanja. Također u pozadini mogu biti različiti strahovi koje je dijete razvilo, a za razrješavanje kojih je često potrebna pomoć stručne osobe. S druge pak strane, manjak komunikacije ne mora nužno ukazivati na velik problem. Takvo ponašanje može biti potpuno normalno i potrebno je samo malo razumijevanja, strpljenja i suosjećanja od strane roditelja, kako bismo saznali razloge. Uputno je pokazati interes za sve što se zbiva s djetetom i oko njega i na taj način signalizirati da ste uvijek tu i spremni pomoći ukoliko bude potrebno, ma što god dijete učinilo i kakvo god njegovo ponašanje bilo, jasno pokazati da ga nikad i ni u kom slučaju nećete odbaciti.

Dr.sc. Vladimira Velički

 www.Inoptimum.com