KANA, 2010, XLI, 11/448:46-48

Marijan Jošt

Kad vuk čuva ovce


Posvćeno mojoj majci koja ovih dana slavi svoj stoti rođendan.
Nedavno sam primio elekroniču poštu slijedećeg sadržaja: Travnja 2011. u Europi i na dalje zabranit će
se kupovina vitamina, minerala, alternativno liječenje biljem bit će kažnjivo - dakle sve u svemu jedno
od osnovnih prava čovjeka na zdravlje krši se zahvaljujući Codex Alimentariusu...... potpišite peticiju,
potrebno je 35 milijuna potpisa....”
Moram priznati da je moje znanje o Codex Alimentarius-u bilo vrlo oskudno, no, kada sam o ovoj
poruci pokušao razgovarati s poznanicima, sa zaprepaštenjem sam utvrdio da uglavnom nemaju baš
nikakve spoznaje o ovom zakonu. Kako velika većina od vas, koji čitate ovaj tekst, također nema
osnovne informacije o Codex Alimentariusu, odlučih napisati ovo upozorenje:
Hrvatski zavod za norme na svojoj web stranici http://www.hzn.hr/codex.html iznosi slijedeće: “Codex
Alimentarius u doslovnom prijevodu s latinskog znači 'zakon o hrani', a obuhvaća niz općih i posebnih
normi za sigurnost hrane (Codex Standards). Njegov cilj je zaštita zdravlja potrošača i osiguravanje
poštenih postupaka u trgovini hranom. Hrana koja se stavlja na lokalno tržište ili izvoz mora biti
sigurna i dobre kvalitete, ne smije prenositi organizme koji uzrokuju bolest životinja ili biljaka.”
Codex uključuje opće standarde: označavanja hrane; higijene hrane; aditiva u hrani; zagađenja hrane;
rezidue pesticida i veterinarskih kemikalija; procedura utvrđivanja sigurnosti hrane koja sadržo GMO;
higijena hrane i metode uzorkovanja.
Pročitavši ovo obrazloženje Codexa, nisam mogao razumijeti zašto tolika uzbuna. Konačno svima nam
je u interesu da kupujemo hranu za koju postoji zakonska garancija da neće ugrožavati naše zdravlje.
Ako se zakonski regulira zaštita nas, potrošača, zašto dizati takvu uzbunu.
Druga strana medalje
No oni sa nešto većim životnim iskustvom dobro znadu da stvari i nisu uvijek onakve kakvim se
pokušavaju prikazati. Pa pogledajmo drugu stranu Codex Alimentariusa:
Codex Alimentrius nije zdravstvena komisija, nego komisija za trgovinu. Prioritet Codexa jest
ostvarenje interesa multinacionalnih korporacija za proizvodnju hrane i lijekova, a ne dobrobit i
zdravlje potrošača. Umjesto da štiti interese potrošača, Codex Alimentarius zastupa interese ogromnih
korporacija, poput Monsanta, Bayera, Syngente i dr.
Codex Alimentarius je ustvari politički ekvivalent priručnika iz toksikologije, jer potvrđuje i promovira
promet i konzumaciju hrane tretirane pesticidima i hormonima, hrane koja sadrži GMO, ozračene
hrane, te posredno sintetskih lijekova, na štetu onih prirodnih.
Ideja o zakonski reguliranoj sigurnosti hrane začeta je još 1893. za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije,
ali nije ostvarena. Ideja se počela ostvarivati teka kada je, nakon osmogodišnje robije, na slobodu
pušten Fritz ter Meer, prije i za vrijeme II svjetskog rata predsjednik njemačke korporacije I.G. Farben.
Ova je korporacija nastala 1925. spajanjem nekoliko njemačkih farmaceutskih i kemijskih tvrtki, među
ostalima BASF, Bayer, Hoechst, Agfa i dr. Tijekom II svjetskog rata rata ovaj je gigant, pored ostalog
za njemačku vojsku proizvodio sintetsko gorivo i gumu, te bojne otrove, a zatvorenici Auschwitz-a
poslužili su mu kao pokusni kunići za testiranje novih lijekova. Nakon završetka rata večina direktora
IG Farben-a osuđena je kao ratni zločinci na kazne zatvorom od 1-8 godina, a korporacija I.G. Farben
raspala se na tvrtke od kojih je nastala. (No zanimljivo je da proces dezintegracije do sada još nije
završen, tako da korporacija I.G. Farben na papiru postoji i danas.)
S idejom: “Tko vlada hranom, vlada čitavim svijetrom.” bivšem političkom zatvoreniku i ratnom
zločincu nije bilo teško zadobiti neke utjecajne predstavnike farmaceutske industrije i preko UN-a
pokrenuti ideju o stvaranju zakonskih propisa koji će regulirati promet hranom. Povjerenstvo Codexa
Alimentariusa osnovale su 1961. Međunarodna organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO), te
Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a u okrilju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i
Ujedinjenih naroda (UN). Stotinu sedamdeset dvije države su članice povjerenstva Codexa, iako nema
obaveze da pojedina zemlja prihvati taj zakon, pa bila ona članica drugih međunarodnih organizacija.
Značajno je objašnjenje: Iako Codex Alimentarius norme nisu obvezne, vrlo su važne jer se temelje na
'čistoj znanosti'. Tekst Codex Alimentariusa tiskan je na: arapskom, engleskom, francuskom i
španjolskom jeziku.
Zanimljivo je da lijekovi ne podpadaju pod Codex, dok su nutrienti (vitamini, minerali) i ljekovito bilje
razvrstani kao hrana koju Codex regulira svojim propisima.
Široka neinformiranost o Codex Alimentariusu
Provodeći malu anketu, ostao sam zapanjen spoznajom koliko intelektualaca nije čulo, niti imalo
ikakvu spoznaju o tom zakonu. U demokratskim sustavima jedino se tako, donošenjem prijepornih
zakona potiho i iznenada, može izbjeći burna reakcija naroda, reakcija koja zakonodavcu donosi niz
dodatnih problema. Dakle, oni iza Codexa upravo su htjeli da ja i vi ne budemo informirani na vrijeme,
kako ne bismo stigli pružiti otpor.
A zašto pružiti otpor? Zato što je ova golema birokratska mašinerija od 27 komiteta nadzirana i u službi
'pet velikih': farmaceutske, kemijske, biotehnološke i poljoprivredne industrije, te medicine, spremnih
da ugroze naše zdravlje i živote. Zašto?
Problem populacijske eksplozije sve je naglašeniji. Jasno je da, ako se ljudska vrsta nastavi razmnažati
ovim tempom, uskoro na zemlji neće biti dovoljno hrane. Stoga se pojavljuju različite ideje za riješenje
ovoga problema, da spomenem samo jednu, onu za koju ne možete povjerovati da je nastala u glavi
ljudskog bića: Američki znanstvenik, zoolog dr. Eric R. Pianka sa Sveučilišta u Teksasu, travnja 2006.
u Akademiji znanosti održao je predavanje; njegova ideja je da se pomoću zrakom širenog ebola virusa
zatre/usmrti 90% ljudske populacije. Po njemu ljudsku populaciju na kugli zemaljskoj treba svesti na
500 milijuna.
A što, osim brige o povećanju vlastitog profita, radi farmaceutska industrija?
Danas večina ljudi u dobi nakon 50 godina dnevno uzima barem jedan od liječnika propisani lijek, a
već deset godina poslije uzimaju u prosjeku šest lijekova dnevno. Jesu li ti lijekovi stvarno nužni za
poboljšanje zdravstvenog stanja pacijenta, drugo je pitanje. Tu se može postaviti i pitanje etičke
odgovornosti liječnika koji te lijekove propisuje.
Samo u SAD-u svake godine umire 106 tisuća ljudi od lijekova dobivenih po liječničkom receptu, a
povrh toga još 150 tisuća ljudi umire od drugih liječničkih pogrešaka. U zadnjem desetljeću prošlog
stoljeća 7.8 milijuna ljudi umrlo je zbog pogrešne dijagnoze i pogrešnog liječenja.
Statistika govori da je farmaceutska industrija bila djelotvornija u gašenju ljudskih života od američke
vojske, prometnih nesreća, policije i terorista zajedno.
Širom svijeta, demencija je danas najbrže rastući zdravstveni poremećaj na koji npr. u SAD-u otpada
trećina troškova za lijekove. Valja očekivati je da će svaki četvrti stanovnik svijeta u starosnoj dobi od
80 godina biti žrtva te bolesti. Ovaj ogromni problem, koji je stvoren uz pomoć farmaceutske
industrije, posljedica je odbijanja moderne medicine da tijelo promatra kao cjelinu.
Farmaceutska industrija plete paukovu mrežu. Danas svaki odrasli amerikanac ima potvrdu o 33
obvezna cijepljenja. Bez te potvrde ne može upisati fakultet niti dobiti posao. Pa i u nas, u Hrvstskoj
zakonom je propisano obvezno cijepljenje protiv hepatitisa-B, a o prošlogodišnjem skandalu sa
cijepivom protiv svinjske gripe da i ne govorim. Možda će se u bližoj ili dalnjoj budućmosti početi
provjeravati razlozi zašto su ta cijepljenja naši ministri zdravstva tako zdušno zastupali.
Zašto posvećujem ovaj tekst svojoj sto-godišnjoj majci?
Želio bih vam predstaviti ženu koja ne uzima niti jedan od liječnički propisanih sintetskih lijekova,
liječi se ljekovitim biljem koje raste na našem području i još uvijek prakticira neke lakše fizičke vježbe.
Pokretna je i vitalna, čita časopise, gleda televiziju i raspravlja o svim tekućim problemima našega
društva. Sve to zahvaljujući ljekovitom bilju koje Codex Alimentarius želi zabraniti.
Da ispričam samo jednu anegdotu: ljeti, prije nekoliko godina, jedna je osa nehotice uletjela pod moje
naočale i onako uplašena ubola me pod oko. Sutradan sam imao predavanje studentima i prva pomiso
bila mi je kako ću izaći za katedru sa natečenim licem i zatvorenim okom. Pomogla mi je majka koja se
zatekla u blizini. Po njenom savjetu mjesto uboda tretirano je svježim biljnim sokom zdrobljenog lista
uskolisnog trputca (Plantago lanceolata) i melise (Melissa officinalis). Nevjerojatno, ali istinito: svaka
bol od uboda nestala je za petnaestak sekundi, a idući dan nije bilo otekline, već samo mala crvena
točkica na mjestu uboda. To je znanje koje danas nemaju liječnici.
Jedan istraživač amazonskih prašuma, upoznavši život plemena koja nikada nisu imala kontakt sa
zapadnom civilizacijom i njihov način lječenja, napisao je: “Smrt šamana gubitak je kao kad izgori
jedna biblioteka.” To samo potvrđije strašnu istinu, koju sam našao u Izvješću Dag Hammarskjöld
Fundation (Uppsala) i Rural Advancement Fundation International (Winnipeg, 2001): “Mi smo prva
generacija ljudskog roda koja će izgubiti više znanja nego što će ga stvoriti.” Naša je civilizacija
prepotentno uvjerena u svoja znanstvena dostignuća upitne vrijednosti, a zahvaljujući globalizaciji i
'novom svjetskom poretku' nestaju znanja malih naroda, znanja skupljana desetcima tisuća godina.
Koliko je farmaceutika primamljivo područje govori činjenica da je i Hrvatska platila svoj ceh: prodan
je istraživački Institut Plive, zajedno sa 150 zaposlenih doktora znanosti (koja je vrijednost njihovog
školovanja?), za koji je tada predsjednik Mesić u prigodi otvaranja godinu dana ranije rekao, da je to
najveće ulaganje u znanost Republike Hrvatske, a tako smo ga se lako riješili. Što još dodati?
Možda ovo: pisac John Braithwoite je 1984. napisao i tiskao knjigu: “Corporate Crime in the
Pharmaceutical Industry”. Da spriječi objavljivanje istine o farmaceutskoj industriji, ta je industrija
otkupila i uništila cijelu nakladu tiskane knjige.
Codex Alimentarius nije obavezan
Da, doista nije obvezan, ali, ako na području hrane dođe do sudskog spora s drugom zemljom koja je
prihvatila Codex, ta zemlja gotovo automatski dobiva spor. Mehanizam je razrađen i perfidan do
najsitnijeg detalja.
Dakle nekoj državi preostaje da bude osuđena na teške financijske kazne, ili da dopusti uvoz hrane
onečišćene pesticidima, hrane koja sadrži GMO i rezidue hormona, hrane koja je zračena itd.
Zamjerka javnosti jest da Codex Alimentarius propisuje pravila stvorena da služe interesu globalnog
agrobiznisa, podcjenjujući prava malog farmera i potrošača.
Donošenje odluka utemeljeno je na znanstvenim dokazima
Povjerenstvo Codex Alimentariusa ne radi samostalne znanstvene procjene, već se oslanja na mišljenja
stručnih znanstvenih tijela koja za pojedina pitanja sazivaju FAO i WHO. Ta stručna tijela su:
Zajednički FAO/WHO stručni odbor za aditive u hrani (JECFA), … za zaostatke pesticida (JMPR) i …
za procjenu mikrobiološkog rizika (JEMRA).
Godine 1996., vjerojatno temeljem takvih znanstvenih procjena, njemačka delegacija predlaže zabranu
biljnih lijekova, vitamina i minerala. Brojni protesti javnosti odgodili su primjenu. Moguće je da
pojedine zemlje reguliraju ove tvari kao lijekove, te ih tako izuzmu iz djelokruga Codexa. FAO i WHO
tvrde da je nakana zaustaviti prekomjerno (štetno?) uzimanje tih dodataka prehrani.
Istovremeno neke od najopasnijih kemikalija (pesticida) koje je zabranilo 176 zemalja svijeta prihvaća
Povjerenstvo Codexa. Među njima su: aldrin, klordan, dieldrin, endrin, heksaklorobenzen, mireks i
pentaklorofenol. Sve redom uzročnici raka dojke, testisa, prostate, uzročnici bolesti živaca, jetre, žuči,
krvi, imunosnog sustava itd. Jesu li to odluke utemeljene na čistoj znanosti?
Codex Alimentarius prihvaća hranu koja sadržava GMO, mlijeko dobiveno uz pomoć rekombinantnog
goveđeg hormona rasta (rBGH), primjenu kojeg su zabranile sve zemlje svijeta, osim SAD-a, ozračenu
hranu – sve to kao hranu koja se ne razlikuje od dosada uobičajene, prirodne hrane pa ne treba biti
posebno označena. Dakle nema šanse da takvu hranu prepoznamo i izbjegnemo pri kupnji.
Ako neka zemlja zaustavi uvoz takve hrane, krši pravila WTO-a i automatski je osudjena na plaćanje
kazne (što se EU već dogodilo s GMO hranom).
Jeli to scenario za kontrolu populacijskog prirasta na zemlji?
Tko će preživjeti? Samo bogati koji će si moći osigurati dobavu ekološki proizvedene, pesticidima
neonečišćene hrane.
Hoćemo li glumiti ljudske ovce koje čuva vuk, ili ćemo se boriti za pravo na zdravlje, pravo na život?
Možemo li išta učiniti? Možemo i moramao. Jedan od načina borbe jest informiranje građanstva i
potpisivanje peticije.
No moram skrenuti pozornost, peticija koja je na internetskoj adresi
http://www.grammasintl.com/html/products/campaigns.asp odnosi se samo na građane Velike Britanije
i hrvatski potpis se ne računa kao glas. Dakle, po uzoru na ovu bilo bi potrebno pokrenuti sličnu
peticiju u Hrvatskoj. Tko bi to trebao pokrenuti? Tu je šitoko polje rada nevladinih organizacija i toplo
se nadam da će upravo mladi iz tih organizacija biti na čelu akcije.


Činjenice:
· Deset sjemenskih kompanija kontrolira 67% svjetskog tržišta sjemena pokrivenog patentom.
(Monsanto 23%, DuPnt 15%, Syngenta 9%, Limagrain 9%, Land O'Lakes 4% itd.)
· Deset proizvođača agrokemikalija kontrolira 89% svjetskog tržišta. (Bayer 19%, Syngenta
19%, BASF 11%, Dow AgroSciences 10%, Monsanto 9% itd.)
· Deset farmaceutskih korporacija kontrolira 55% globalnog tržišta lijekovima. (Pfizer,
GlaxoSmithKline, Sanofi-Aventis, Roche, AstraZeneca itd). Četiri najveća proizvođača cjepiva
kontroliraju 91.5% svjetskog tržišta. Istovremeno o zdravlju 70% svjetske populacije brinu se
lokalni liječnici koristeči lokalne lijekove.
Izvor: Who Owns Nature? ETC group, 2008.

-------------------------