Jung: Sinkronicitet

“Otvoren sam za vodstvo sinkronicitetom i neću dozvoliti da očekivanja ometaju moj put.” Dalaj Lama

Carl Gustav Jung, 1875-1961, tvorac termina sinkronicitet, definirao ga je kao princip bezuzročne povezanosti. Mnoga njegova osobna iskustva navela su ga na zaključak da postoji klasa događaja, dosta čestih, koji su povezani po značenju, ali ne i uzročno. Ali obični ljudi takve događaje uglavnom nazivaju koincidencijama i pripisuju ih slučaju.

Jungovo mišljenje bilo je u velikoj mjeri potaknuto klasičnim djelom drevne kineske filozofije, I Ching, koji je smatrao za neoborivu potvrdu i ilustraciju valjanosti principa sinkroniciteta. I Ching se koristi za proricanje sudbine tako što osoba koja traži savjet bude upućena na određeni dio teksta iz knjige time što izvrši šest naizgled proizvoljnih bacanja po tri novčića i bilježi odnos “pisama” i “glava” za svako bacanje. Ova metoda, piše Jung, kao i sve tehnike za intuiciju i proricanje, zasniva se na bezuzročnom tj. sinkronističkom principu povezanosti.
Jung je zastupao mišljenje da postoje tri različita nivoa nesvjesnog: personalno nesvjesno, kolektivno nesvjesno i psihoidni nivo; pri čemu samo posljednja dva nivoa imaju udio u sinkronističkim događajima. Psiha je na ovim nivoima neograničena i transpersonalna; ona je mikrokozmos koji stupa u odnos i odražava makrokozmos.

Ljudska jedinka je na svjesnom nivou upletena u složene socijalne, ekonomske i osobne odnose, kojima ona djelimično vlada, ali i koji djelimično vladaju nad njom, dok je na dubokom nivou nesvjesnog upletena u drugi kompleks odnosa, gdje se prevazilaze prostor, vrijeme i uzročnost i gdje se iz neprekidnosti Univerzuma neprestano formiraju značenjski obrasci ili sinkroniciteti. Jung je pred kraj života dosta vremena posvetio nastojanju da svoju ideju o sinkronicitetu raširi među fizičarima i uspio je pridobiti bar jednog istaknutog među njima, Wolfganga Paulija. Pauli je poznat kao tvorac principa isključivosti, ključnog pojma u kvantnoj teoriji.

U knjizi Tumačenje prirode i psihe koju su zajedno pisali Jung i Pauli, navodi se kako je Jung razmišljao o ovoj temi:
“Problem sinkroniciteta zbunjivao me je dugo, sve od sredine dvadesetih godina, kada sam istraživao pojavu kolektivnog nesvjesnog i neprestano nailazio na veze koje jednostavno nisam mogao objasniti kao slučajne. To što sam našao bile su podudarnosti koje su bile tako smisleno povezane da bi njihovo slučajno podudaranje bilo nevjerojatno. Kao primjer navodim jednu pojavu koju sam osobno promatrao.
Jedna mlada žena koju sam liječio u odlučujućem trenutku usnula je san u kojem je dobila zlatnog skarabeja. Dok mi je pričala san, sjedio sam leđima okrenut zatvorenom prozoru. Iznenada sam iza sebe začuo šum poput laganog kuckanja. Okrenuo sam se i ugledao letećeg insekta koji kuca o staklo prozora. Otvorio sam prozor i uhvatio ga u letu. To je bio najbliži srodnik zlatnom skarabeju koji se mogao naći na našem podneblju, skarabejski insekt, kotrljan (cetonia aurata), koji je suprotno svojim uobičajenim navikama očigledno osjetio potrebu da u tom trenutku uleti u tamnu sobu.

Sinhronicitet i uzročnost

Kada je skarabej uistinu uletio kroz prozor, potisnuto biće moje pacijentkinje moglo je probiti oklop i otpočeo je proces transformacije. Skarabej je klasičan primjer simbola ponovnog rođenja (ili preobražaja). Zbog toga se čini da smislena podudaranja, koja se moraju razlikovati od beznačajnih, slučajnih događanja, počivaju na arhetipskoj osnovi.”

Arhetipovi su urođeni obrasci mišljenja, osjećaja i djelovanja nastali kao rezultat vjekovnog taloženja iskustava brojnih generacija predaka. Ove strukture koje počivaju u kolektivnom nesvjesnom izražavaju se preko mitova, simbola, religijskih dogmi, rituala… dok se na individualnom planu izražavaju preko snova, vizija i parapsiholoških doživljaja. Arhetipovi su predstave ispunjene snažnom energijom i sinkroniciteti se često manifestiraju upravo preko njih. Univerzum će iskoristiti svaku priliku i sredstvo da komunicira s nama i od naše otvorenosti ovisi hoćemo li uspjeti razumjeti sve što nam se poručuje. Sinkroniciteti su znakovi koji nam nježno saopćtavaju da obratimo pažnju na nešto ili nam daju potvrdu da smo na dobrom putu. To je vodstvo koje nam se daje i na nama je da naučimo kako da ga pravilno protumačimo.
Preovladavajuće načelo objašnjavanja u današnjem svijetu svakako je ono kauzalno. Ali, kauzalnost se ne može promatrati kao apsolutna istina, jer ima slučajeva gde je ovo načelo neprimjenjivo.

To su prvenstveno oni slučajevi u kojima postoje istovremena preklapanja dva događaja, bilo da su oni fizički ili psihički. Kad bismo se u tim slučajevima držali načela uzročnosti, morali bismo reći da je neka naša misao, na primjer, dovela do nekog spoljašnjeg događaja, ili obrnuto. Uzročnost sama po sebi ne obuhvaća podudarnosti, jer svaki od ovih događaja gleda kao neprekinute u vremenu, dok načelo sinkroniciteta prelazi preko vremena i time omogućuje podudaranje.

Odredivši sinhkronicitet kao psihički uvjetovanu relativnost prostora i vremena, Jung je uveo jednu novu dimenziju promatranja ovih pojava.
On je došao do zaključka da su prostor i vrijeme elastični, da su, u stvari, psihičke kategorije i da su samo prividno objektivna svojstva svijeta, kao i da mogu biti svedeni na točku nestajanja. Jednom rječju, prostor i vrijeme ne postoje sami po sebi, već su samo pretpostavke svjesnog uma čija je konačna osnova arhetipska, pa se u načelu može pretpostaviti da su oni jedno te isto.

Slučajnosti ne postoje

Kada govorimo o ispoljavanju sinkroniciteta, jako je bitno imati u vidu jednu crtu spontanosti. U tom smislu govori se o “spontanim događajima”, podrazumijevajući pod tim da se sinkronicistički događaji događaju prvenstveno u okviru našeg svakodnevnog života.
Jedan od razloga zbog kog je sinkronicitet teško prihvaćen od strane javnosti je i taj što je često izjednačavan s onim zbivanjima koja spadaju u domen parapsihologije. I sam Jung je često navodio parapsihološke fenomene, kao što su telepatija, vidovitost, telekineza i dr. kao potvrdu sinkronicitetu, ističući da su to fenomeni koji se pružaju preko prostora i vremena, i da spadaju u rijetke pojave. Iako ima osnova za takvo izjednačavanje, sinkronicitet se ipak ne može svesti samo na ovakve fenomene, na što ukazuju i otkrića suvremene fizike.

Jedan od vidova ispoljavanja parapsiholoških i sinhronicitetskih fenomena je kroz sanjanje, u štao spadaju snovi o budućnosti (prekognitivni snovi), kao i snovi koji sadrže informacije nepoznate egu u budnom stanju (vidoviti ili telepatski snovi). Preko snova se sinkronicitet može ispoljiti u bilo kom od navedenih oblika, jer takvi snovi pružaju dokaz o prostorno-vremenskoj neograničenosti nesvjesnog, odnosno o bliskoj vezi nesvjesnog jedne i nesvjesnog druge osobe. Do sinkronicitetskih snova može doći između bilo koje dvije osobe, mada većinu njih i ne primjetimo, zato što im ili damo neko logično objašnjenje, ili l-sliče na uobičajene snove.
Pojam sinkroniciteta je nesumnjivo jedan bogat pojam koji obiluje različitim implikacijama. Kada govorimo o teorijskim implikacijama, prije svega trebamo imati u vidu ulogu koju je pojam sinkroniciteta imao u preoblikovanju suvremenog pogleda na svijet, posebno u tome što je ukazao na nepotpunost racionalističkog pristupa. Vrijednost sinhkroniciteta je i u tome što je, kao još jedno načelo tumačenja, osigurao način bavljenja fenomenima za koje uzročnost nije dovoljna. Kao takav, on će se moći primenjivati u brojnim oblastima, posebno tamo gdje je uključena psiha.

Iako se vjeruje da se sinkroniciteti ne mogu voljno izazvati (mada postoje škole koje uče upravo suprotno), moguće je da neka osoba razvije veću osjetljivost za sinkronicistička zbivanja, što će dovesti do toga da ih ona bude svjesnija, i da može svoj život uskladiti s njima. Tako život postaje bogatiji i ispunjeniji, a smisao koji toliko dugo tražimo počinje da se nazire.
Andrew Samuels, poznati komentator političkih i socioloških tema s psihoterapeutske točke gledišta, kaže da sinkronicitet nije teorija o parapsihologiji, niti nekoj drugoj neobičnoj uzročnosti, već predstavlja pokušaj da se definira problem u kojem pojave, za koje se kaže da su nastale slučajno, u suštini nisu uzrokovane slučajnošću.
To samo potvrđuje tvrdnje koje govore da slučajnosti i ne postoje. Sve ima svoj smisao i svrhu u Univerzumu koji je tako savršeno stvoren. Kroz neobične podudarnosti koje nam se ukazuju mi imamo priliku da otkrivamo skrivena značenja i donosimo odluke koje nisu bazirane na raciju, već na višem stupnju razumijevanja stvarnosti.

Sinkronicitet je spona između našeg svijeta i onog nevidljivog dijela stvarnosti koji možda nije naučno dokazan, ali se nesumnjivo osjeća u svakom djeliću našeg postojanja. To je jezik kojim nam se Univerzum obraća i mi imamo i pravo i obavezu da ga spoznamo i koristimo.

Milan Bojić
www.novasvest.com