Gdje postoji i malo žurbe, tu je prisutno i malo straha. Tko žuri, žuri od straha da ne zakasni. S tim strahom dolazi i strah od posljedica, ako zakasnimo. Tko žuri, čini to od straha pred posljedicama ako zakasni.

Zaprepašćujuće je koliko se sitnih strahova dnevno „potroši.“ Te male psihoze mogu se nesvjesnim treningom ljudskog duha toliko nagomilati da on više ne može drugačije nego da se u svako doba plaši zbog nekog gubitka i posljedica tamo gdje ta opasnost uopće ne postoji. Sve se to pretvara u osjećaj katastrofe. Jednostavnom navikom takvog će čovjeka pratiti sličan osjećaj za vrijeme njegovih obroka, šetnje, dopisivanja, ukratko za vrijeme svega što radi i bit će mu sve teže održati bistrinu u glavi.

Osjećaj koji je baza čitavog tog užurbanog ugođaja i užurbanog djelovanja je jednostavno strah. Strah je samo drugo ime za nesposobnost da ovladamo nastajanjem misli. I kao iz gejzira, on prlja čitav naš dan i stvara sivilo.

Taj nesvjestan trening stvara kronično stanje duha koji ga izvrgava velikim i malim paničnim stanjima u najtrivijalnijim situacijama. On stvara razočarenja gdje im nema mjesta. Tko na bilo koji način kultivira strah, stvara u sebi izvožene kolosijeke u koje, u sudbonosnom trenutku provaljuje katastrofa.

Prentice Mulford