Osjećaj sreće i tuge

»Onaj tko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.« Ovaj citat Georgea Orwella navodi dokumentarist Nenad Puhovski, direktor međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koji je prema Orwellovom distopijskom romanu »1984« još 1976. napravio istoimenu predstavu u Teatru &TD u Zagrebu.
– Bilo je to, dakle, u vrijeme mračnog totalitarizma. Stoga Tuđmanov progon »jugonostalgičara« vidim samo kao (još) jedan pokušaj kontroliranja prošlosti. Koji, naravno, nije uspio. Jer, bit nostalgije je istovremeni osjećaj sreće i tuge prema nečemu što je ne samo prošlo, već je i završeno, ma koliko to sebi ne priznali. I upravo taj osjećaj dovršenosti i neponovljivosti pruža neku vrstu sigurnosti, kaže Puhovski.
– Život u današnjoj Hrvatskoj, sa strašnim siromaštvom, grabežom za vlast, iznevjerenim očekivanjima, lažnim ideološkim »brandovima« i ogromnim strahom od budućnosti, samo je još jedna tužna repriza potrebe ukotvljavanja u prošlosti. Kada ćemo se, bez straha, otvoriti prema budućnosti ...?, postavlja Puhovski retoričko pitanje oko kojega se, zapravo, vrtimo od devedesetih.
O istovremenom osjećaju sreće i tuge, koji spominje Puhovski, ponešto je rekao i Aleš Debeljak, definirajući svoj odnos prema bivšoj državi.
– Odbacujem njezin federalni okvir i dominaciju jednog naroda, bolje rečeno jedne narodne elite. Odbacujem, naravno, i njen komunistički režim. Kada se to odbaci, onda na

KONFISKACIJA PAMĆENJA I JUGOBOLJE

Ideja jugonostalgičarstva prošla je velik put od ranih devedesetih do danas.
– Pojam jugonostalgičar smišljen je kao neka vrsta protestne i uvredljive hrvatske političke psovke. Pojavio se u plimi samoniklih pojmova kojima su političari i novinari početkom 90-tih godina prošlog stoljeća označavali pojedince koji nisu bili radosni zbog sloma komunizma, još i manje zbog raspada Jugoslavije, a najmanje zbog stvaranja hrvatske države. Nekoliko je pogrdnih skupnih imenica tih dramatičnih godina steklo najveću medijsku i političku slavu: jugonostalgičari (najraniju upotrebu pojma pronašao sam u jednom osječkom govoru Vladimira Šeksa), jugokomunisti i oficirska djeca.
Zato je sasvim u pravu Dubravka Ugrešić kad u eseju Konfiskacija pamćenja kaže kako je jugonostalgičar u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila politička i medijska oznaka za »sumnjivog čovjeka«, »narodnog neprijatelja«, pa i »izdajicu«, kaže Letica.
Promjeni afektivnog naboja te riječi kumovala je baš Dubravka Ugrešić, jedna od idejnih začetnica projekta Leksikon Yu mitologije, svojevrsne postmoderne Biblije »jugobolja«.
– Zamišljen kao herbarij pozitivnih sjećanja, satkan na logici negdašnje filozofije sreće, on ne sadrži negativne, nekmoli zloslutne natuknice o svakodnevnom životu u Jugoslaviji, kaže Letica, koji jugobolje promatra blagonaklono, skoro iscjeljujuće.

ŽENSKO SJEĆANJE NA SOCIJALIZAM


Jesu li, onda, svi živjeli sretnije u »zlatnim« osamdesetima? Novija društvena istraživanja razotkrila su još jedan mit, onaj o boljem položaju žena u bivšem sistemu. Dijana Dijanić i Iva Niemčić u radu »Sjećanje žena na život u socijalizmu – prilog ženskoj povijesti« zapazile su da su mišljenja intervjuiranih žena – a razgovarale su s pripadnicama raznih generacija, ženama iz raznih zanimanja, krajeva – suprotstavljaju postavkama stručnjaka koji se bave socijalističkim razdobljem da je mogućnost zapošljavanja žena utjecala na promjenu patrijarhalnih odnosa u socijalističkoj obitelji i da je poticala veći politički angažman žena. Renata Jambrešić Kirin, znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja se intenzivno bavila socijalističkom kulturom pamćenja, govorila je na Subversive Festivalu, na primjeru ženskih sjećanja na socijalizam, o shizofrenoj slici tog doba koje karakterizira prijelaz iz neimaštine u doba relativnog blagostanja, prijelaz kinematografske u televizijsku kulturu, poraz agitpropovske rodne korektnosti pred seksističkim jezikom reklama.
Maša Kolanović se u knjizi »Udarnik! Buntovnik? Potrošač« bavi problemom odnosa hrvatskoga romana i popularne kulture od »formiranja druge Jugoslavije i uspostave socijalizma« do još nedovršenoga razdoblja tranzicije. Su-postavljajući ta dva razdoblja, ona odustaje od njihova suprotstavljanja i na tragu recentnih hrvatskih i inozemnih kulturalnih istraživanja, umjesto klasične binarne opreke postavlja mogućnost njihove percepcije kao složenoga i kontinuiranoga procesa. To je zanimljiv i spasonosno logičan pristup promišljanju mitova o prošlosti.


prostoru bivše Jugoslavije ostaju zlatna zrna nekadašnjih veza i međusobnih čitanja koja su osnaživala pojedinačne jake glasove. Glasove Danila Kiša, Mirka Kovača ili Meše Selimovića – pisaca koji su baštinili više od jedne tradicije. U tom smislu, biti jugobolnik znači biti bogatiji od onih koji nisu čeznutljivi ni za čim, pošto im ni do čega u prošlosti nije stalo, već žive u stalnom sada. A oni koji žive u stalnom sada sigurno se neće moći izboriti za budućnost, veli Debeljak.

Završilo zlatno doba

»Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon/Sestra i ja cili umazan slajon/I sve je daleko i tajno/Al ditetu sve je sjajno/Znan i onda nije sve bilo bajno/Al pari mi se puno lipše/I ove kapi kiše ka da šapću "nikad više"«, pjeva TBF, od kojeg nitko u novijoj pop-kulturi nije bolje dočarao onu kombinaciju sretno-tužnog koktela emocija i malaksalosti pred neumoljivo dovršenom, prošlom vremenu.
Uvjerenje da je s promjenom ekonomskog sustava, u kojemu se Hrvatska nije snašla, završilo zlatno doba na ovim prostorima, dijele i mnogi mladi, rođeni devedesetih, koje s Jugoslavijom veže samo vitalni mit o ljepšoj prošlosti, ružičasti pogled unatrag. Ima u tome neke teško objašnjive tuge, očaja. Spoznala sam je nekidan, u usputom razgovoru s jednim mladim ugostiteljem iz Velike Gorice koji je pao žrtvom čudovišno halapljivog poreznog sustava. Govorio je s divljenjem o Milanu Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku, rekao je da jedino njega poštuje od svih političara jer drugi kradu isključivo za sebe, a Bandić nešto da i narodu. Taj stripovski karikiran stav dobra je ilustracija još jednog vitalnog mita – onoga o dobrom diktatoru. Narodu treba čvrsta ruka, diktatura s ljudskim licem, vladar kojemu će se opraštati nedjela, nepotizam, korupcija, sve dok i narod osjeti nešto od blagodati – ljetovanje preko sindikata, svinjsku polovicu, subvencioniranu cijenu vrtića.
Darko Bavoljak, režiser dokumentarnog filma »Goli otok«, nije jedan od onih koji se utječe iluzijama – ni kad je riječ o osamdesetima, ni kad je riječ o devedesetima.

Postmoderna diktatura

– Samo ako površno gledamo mogli bismo zaključiti da je »ono vrijeme« bilo humanije i vodilo više brige o malom čovjeku, ali svi uzroci današnjeg materijalnog i moralnog stanja u društvu proizlaze iz tih vremena. Utopija socijalizma generirala je nesposobnost, nepotizam, korupciju i mnoge oblike ovisnosti o sistemu, kojih se do danas nikako ne možemo riješiti. Socijalističko »bestežinsko stanje« bez razvijene društvene kritičnosti i građanskog otpora, postalo je plodonosno tlo za sve laskavce i manipulatore koji su prigrlili Tuđmanov tip okrutnog liberalnog kapitalizma. Posljedica je da danas imamo društvo bez razvijenog sistema vrednovanja koje je odbacilo sve pozitivne, a zadržalo negativne aspekte »socijalizma«, dok je istovremeno odbacilo pozitivne, a zadržalo sve negativne aspekte »liberalnog kapitalizma«, zaključuje Bavoljak.
Oni koji su proživjeli socijalističku Jugoslaviju i životare u (zamalo) neoliberalno kapitalističkoj Hrvatskoj, slažu se oko jedne bitne razlike između ovog i onog vremena – prije je bila živa nada u bolje sutra, pogled u budućnost nije bio zamućen akutnom apatijom i cinizmom.

Osamdesetih je postojala budućnost, ili barem njezin privid. A kako je izgledao pogled na budućnost iz »onog vremena«? U »Evropskoj truleži« Mirko Kovač ovako sabire nade svoje generacije u to bolje sutra koje stalno izmiče.
– Nismo bili toliko naivni da bismo povjerovali kako će nakon pada komunističkih režima poteći med i mlijeko, ali smo se ipak ponadali, usprkos svim dvojbama, da više nećemo slušati one ubitačne tv komentare i prozivke ljudi koji drukčije misle ili pišu, da više nećemo morati podnositi tv teror partijskih kongresa i slike svakog predsjednikovog koraka, te da više nećemo trpjeti objede i uvrede osionih političara, jer ćemo ih sami birati i smjenjivati. Ne kažem da smo bili lakovjerni, ali smo barem maštali da će pluralizam rastjerati, kao kakvu historijsku maglu, cijelu jednu političku mitologiju, na kojoj su dugi niz godina predano radile tolike službe ulažući golemu energiju i sredstva. Kako sada stvari stoje, čini nam se da ćemo ponovo potezati teme iz starog repertoara, pogotovo stoga što su nove i demokratski izabrane vlasti sačuvale to dragocjeno naslijeđe, obogatile ga novim sortama i novim mitovima, piše Kovač o prijelazu iz, kako veli, »totalitarnog sustava u postmodernu diktaturu«. Čini se da su razlike između »onda« i »sad« u nekim stvarima jedva zamjetljive.
Umjesto zaključka, kojeg u ovoj temi ne može biti, još jedna strofa TBF-ove »Nostalgične«: »Iz ovog vrimena izlazin van/I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san/U neki bolji dan, pun smija i vica/Di su sritni ljudi i njihova dica/I gledaju u sutra ozarena lica/Puni nade, u tom svitu pravde/Jednakosti, bratstva i slobode«.


Iz Novog Lista

-------------------------------

lp, borivoj

http://budan.blog.hr/