JEVREJSKI EZOTERIZAM (hebrejski ezoterizam)

Sin: „Judaizam", „židovski ezoterizam"

Kl: od Juda, sin Jakovljev; „judejsko kraljevstvo" {Post, 37 sq; Jr, 38, 22).

Jevrejski ezoterizam je naziv za sve ezoterične pojave u vezi s „hebrejskim" patrijarsima i prorocima, s judejskim narodom i religijom, Jevrejima.

Temelj jevrejskog ezoterizma su jevrejska Biblija, Proroci, Mojsijev Zakon (Knjiga Izlaska, 20, 25-31, 34; Levitski Zakonik, 1-7, 11-16, 17-26; Knjiga Brojeva, 5-10; Ponovljeni zakon, 12-26) i doktrina (kojoj je konačni oblik dao filozof Maj-monid u 13 stavaka).

Glavni nosioci jevrejskog ezoterizma jesu:

a) deset pretpo-topnih patrijarha (Adam, Šet,... Henoh, Metušalah, ... Ni u) (Post, 5), deset poslijepotopnih patrijarha (prvi je bio Sem, posljednji Abraham), Veliki Proroci (prvenstveno Moj-sije, Izaija, Ezekiel), Mali Proroci;

b) Pentateuh (Petoknjižje, na hebrejskom Tora, „Zakon") (Knjige Postanka, Izlaska, l.evitski Zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon) i ezoterične knjige jevrejske Biblije (Daniel, Izaija itd), starozavjetni 185 apokrifi;

c) Hram (povijest i simbolika), Izrael;

d) jevrejske """ inicijacijske organizacije (Eseni, Terapeuti, Karaimi);

e) ezoterične judaističke škole: Jevrejski gnosticizam, Kabala, sinkreti-sličke struje (npr. Mandeji).

Glavne teme su:

a) Jedini Bog, Jahve (JHWH);

b) hermeneutika Tore;

c) proroštvo;

d) otkrovenje, ciklusi, molitva, filakteriji (vrsta amajlije)*;

e) hebrejsko pismo.

　

　

B. A. Abćcassis i G. Nataf, Encyclopidie de la mystique juive, 1977, izd.

Berg international, 1732 stupca; J. Danićlou, Thćologie du Judio-Christiani-

^*^ srne, 1957, izd. Desclće et Cie, str. 121. sq; (o umjetnosti) Gabrielle Sed-Raj-

]

na, L'artjuif, Arts et mitiers graphiques, 1975, 241 str; (o osporavanju) L. Po-

liakov, Histoire de l'antisimitisme, izd. Calmann-Lćvy, 1953, u tri sv.

JEZIK

„Prije svega, vrlo je važno razlikovati svete jezike od pukih liturgijskih jezika." (R. Gućnon, Zapažanja o ezoterizmu, str. 364).

Razlikujemo dakle:

- profani, narodni jezik: uređeni sustav zvučnih znakova, označitelja konvencionalnog porijekla. Npr: francuski, engleski, kantonski... jezik;

B. M. Cohen i A. Meillet. Les langues du monde (1924), C.N.R.S, 1952.

- sveti, hijeratski jezik: koji je sam po sebi, tj. svojim fonetskim, sintaktičkim, leksičkim i semantičkim sustavom nosilac religije ili ezoterizma i odraz hijeratske ideologije. Npr:
sanskrt (za Vedizam, između ostalog), hebrejski (za Judaizam), arapski (za Islam) itd.

B. L. Massignon, „L'arabe, langue liturgique de l'Islam", Opera Minom, sv. II, str. 543-546, Liban, 1963; G. Dossin, ,,Le sumerien, langue savante et religieuse", Bulletin de la classe de literature, Bnucelles, sv. XLIII, 1957; Enel, La langue sacrie (ćgyptienne), izd. G.P. Maisonneuve et Larose, 1968.

- tajni jezik: jezik Čija je svrha da pohrani bilo ezoterična (da
kle, neizreciva, simbolična, inicijacijska), bilo egzoterična
(tajne zanata, potajna djelatnost) učenja i podatke.

Michel Leiris u afričkim je tajnim jezicima pronašao slijedeća zajed
nička obilježja:

a) upotreba arhaičnih ih izrazito dijalektalnih oblika običnog jezika;

b) iskrivljavanje jezika zamjenjivanjem
mjesta slogova Ui glasova;

c) umetanje redundantnih glasova
ili sustavno iskrivljavanje samoglasnika;

d) ezoterična upotre
ba riječi običnog jezika, pribjegavanje stranom, više ili manje
izobličenom jeziku;

e) pojedini oblici glosolalije (Dictionnaire
des civilisations africaines, izd. F. Hazan, 1968, str. 396; M. Leiris, La langue secrete des Dogon de Sanga [francuski Sudan], 1948, izd. A. Maisonneuve, XXXII, 530 str).

- prirodni jezik, iskonski, adamski, prvobitni, sirski, primitivni jezik, nazivan i „izgubljenim govorom" u Masonstvu: jezik sastavljen od imenica što se spontano nameću ili dolaze čovje
ku izvana, izvan društvenog utjecaja. Takav jezik uključuje

ono što danas poznajemo kao imitativne riječi (onomatopeje poput „glu-glu", izražajne riječi poput „šuškati", intonacijske elemente poput ,,ž" i „r" u „žustro") ili lingvističke općosti (fo-neme, pravila, univerzalna značenja, npr. prisutnost nazalnog suglasnika u mnogim jezicima u riječima koje znače „majka"). Za razliku od ove, naturalističke postavke, revelacionisti smatraju da je prvobitni jezik Adamu dao Bog, odnosno da je on djelo „nadahnutih" (F. VVarrain). No što je to prirodni, prvobitni jezik? Temeljni pisani izvor o tome na Zapadu je još uvijek Knjiga Postanka (2, 19-20):

„Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u /.raku i životinjama u polju."

R. ime, jezik prirode, jezik ptica, knjiga svijeta, simbolika, Riječ.

B. Dante, De iiloquence, I, 6; J. Bohme, Mysterium Magnum, XXXV; J. (I. Hamann, Aesthetica in nuce (1762); Court de Gebelin, Le monde primitif (1772-1784).

magični, čarobni jezik: jezik s magijskim učinkom što izvire iz upotrebe prirodnog jezika ili iz korespondencije s jezikom prirode.

„Pismena i slova što ih Bog neprestano slaže u svetu Bibliju, također su u svoj svojoj jasnoći utisnuta u čudesne tvorevine neba i zemlje, u sve životinje. (...) Mi smo neka od tih slova posudili za naše magično pismo te su ona poslužila kao temelj za izradu novog jezika što nam omogućuje da u jednome izrazimo i objasnimo prirodu svih stvari." (Confessio Fraternitatis, 9 = Gorceix, str. 30).

B. M. Ghyka, Sortiliges du Verbe, izd. Galiimard, 1949; Poitique, II, 1972 (0 Bohmeu); N.S. Bergier, Les iliments primitifs des langues, 1837,344 str. (i-zuzetno hvaljena sa strane Fabre d'Oliveta).

JEZIK PRIRODE, JEZIK SVIJETA

Priroda shvaćena kao knjiga puna simbola, upozorenja i znakova...

Osnovna teškoća jezika prirode jest: a) znati odabrati, naći označitelje; b) znati čitati, znati kako otkriti znak u kojem neposvećeni vidi samo stvar ili slučaj; c) znati protumačiti, provesti odgovarajuću hermeneutiku.

Glavni jezici prirode su: smjer, kretanje, zvuk, boja, oblik, broj. Primjerice, Sunce se nalazi gore, opisuje elipsu, najčešće je zlatne boje, ima oblik kugle, jedno je i slijedi ritmove od 11 godina i od 365 dana. Sunčev vrhovni položaj na nebu znak je njegovog božanskog vida, eliptično kretanje ima smisao da je ono savršenstvo u nesavršenstvu (Bog u svijetu), zlatna boja ukazuje da Sunce u Zraku korespondira onome što je Zlato u Zemlji itd, kako izlažu mislioci koji su se bavili tim zbiljskim simbolom.

Ezoteristi su u Bibliji pronašli dva citata što potvrđuju postojanje jezika prirode: a) u Starom Zavjetu: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih." (Ps, 19, 2); b) u Novom Zavjetu: „Pogledajte ptice nebeske!... Promotrite poljske ljiljane kako rastu!" (Mt, 6, 26 i 28).

R. prirodni jezik.

V. fiziognomonija, knjiga prirode, oznaka, simbol, znak.

B. J. M. Pedrazzani, Le langage de /rt fldiure, Le Hameau, 1978, 223 str. (ukoliko priroda govori, onda autor muca).

JEZIK PTICA, JEZIK ŽIVOTINJA

„Jezik ptica" (ne „govor ptica") podloga je za ekologijska, ornitologijska i etologijska izučavanja.

Ezoteristi svih pripadnosti ukazuju da posvećenici govore „jezikom ptica": „... naučio je jezik ptica" (Edda, Rigsthula, 44, prij. R. Boyer); „Mi smo naučeni ptičjem govoru" {Kuran, 27:16). Pseudo-Augustin u spisu Ambrosiaster navodi da su mitraistički posvećenici „mahali krilima oponašajući glasanje gavrana", ili bi „rikali poput lavova*'.

Budući da se simbolizam jezika nadu je u vidu pojedinačnih izrijeka i kozmičke Riječi, a simbolizam ptica kao duh, jezik ptica ujedno je spoznaja misterija prirode i moć proricanja, okultna spoznaja i moć izravno izražena kricima, cvrkutom, životinjskim glasanjem, ritualiziranim ponašanjem životinja (udvaranje, borba, vodstvo, obrana područja, zaštita mladu-naca), a neizravno gnozom, tajnim jezikom ili određenom praksom.

v. augur, auspicij, glas, glosolalija, haruspicina, jezik, okultne moći, oznaka, simbol.

B. R. Gućnon, S.F.S.S, str. 75-79; M. Eliade, Le chamanisme, str. 91-93.