Zamislite sljedeći jutarnji scenarij:
Taman izlazite iz kuće i odlazite na posao, na koji kasnite, kad shvatite da je vani jako hladno i da pada kiša. Taman u tom trenutku naletite na susjeda i obratite mu se s riječima: "Divno vrijeme, ha?!", na što Vam on odgovori s "Ma krasno!". Tijekom vožnje na posao, jedan auto projuri kroz žuto svjetlo na semaforu i skoro se zabije u Vaš auto, na što Vi doviknete vozaču: "Krasno voziš! Svaka čast!", a on Vam odgovori tek nepristojnom gestikulacijom. Kad stignete na posao kolega koji sjedi za stolom do Vas glasno priča na telefon više od 10 minuta. Kad konačno prekine Vi mu kažete: "Mislim da bi sljedeći put trebao govoriti malo glasnije. Naime, nije te čuo cijeli ured!"
Što se zaista događalo tijekom ovog jutra? Vrijeme nije bilo divno, vozač koji se skoro zabio u Vas nije vozio krasno, a kolega nije pričao tiho, dapače. Svaki put ste izgovorili potpunu suprotnost od onog što ste mislili, a svi oko Vas su bili svjesni toga, jer ste svaki put bili sarkastični.
Sarkazam dolazi od grčke riječi sarkasmós, a označava zlobnu, ljutu, zajedljivu, oštru i gorku porugu, koja je pojačani i grublji oblik ironije, koja također izražava izjave koje su suprotne od onog što se misli.
Razumijevanje sarkazma
Kanadska psihologinja Penny Pexman sa sveučilišta u Calgaryju radila je istraživanje o tome s koliko godina djeca shvaćaju duhovitost ili uvredljivost sarkastične primjedbe. Njezini rezultati, koji su pokazali da djeca takve stvari počinju shvaćati tek s deset godina, mogu se primijeniti na brojnim područjima, od dječjih emisija do tumačenja nasilnog ponašanja.
"Naša je studija pokazala da djeca u dobi od pet godina počinju razumijevati najjednostavniji oblik sarkazma, ali tek u osmoj godini on im pomalo postaje smiješan", kaže Penny Pexman koja već šest godina proučava sarkazam. "Mala djeca mogu prihvatiti da neka osoba misli drukčije nego što govori, ali njima to nije smiješno." Djeca mlađa od deset godina sarkastičnu primjedbu uvijek razumiju doslovno, čak i kad im drugi znakovi pokazuju suprotno.
Rezultati istraživanja morali bi istraživačima pomoći u razumijevanju reakcija na ruganje i agresivnost. Još nije posve jasno što određuje kako će dijete razumjeti sarkazam, ali Penny Pexman kaže da bi se razlozi mogli skrivati u učestalosti sarkazma u obitelji, društvenoj sredini u kojoj dijete odrasta i televizijskim emisijama koje gleda. A budući da dječje emisije pišu odrasli, dodaje psihologinja, publika kojoj su namijenjene često ne razumije najbolje njihov humor.
Inače različiti istraživači imaju različite poglede na to kad djeca shvaćaju sarkazam, pa dok su mnogi suglasni s mišljenjem Penny Pexman, drugi smatraju da i manja djeca mogu shvatiti sarkazam iz konteksta u kojem se upotrebljava, zahvaljujući intonaciji koju 'ulove' igrajući se sa starijom djecom. No drugi smatraju da je suprotno.
Naime, istraživanje francuske djece iz 2005. godine pokazalo je da su petogodišnjaci shvatili sarkazam kad bi njihov sugovornik izgovorio primjedbu sa sarkastičnom intonacijom, dok su djeca starija od sedam godina sarkazam mogla shvatiti jednostavno iz konteksta u kojem je upotrijebljen. Kad djeca ne bi uspjela interpretirati neku izjavu kao sarkastičnu, često bi je prozvala laži, pogotovo kad bi jedini zaključak da se radi o sarkazmu ležao u kontekstu u kojem je upotrijebljen. Prema nekim drugim istraživanjima pak pokazalo se da sarkazam razumiju čak i trogodišnjaci, tako da potpuno točan podatak o toj temi ne postoji.
S druge strane, postoje ljudi koji neovisno o dobi nikad ne shvate sarkazam. Primjerice autisti mogu imati teškoća s razumijevanjem sarkazma, jer ne mogu shvatiti kompleksnu isprepletenost jezika, namjere i konteksta, a iste poteškoće mogu imati i osobe s lezijama u mozgu ili s oštećenim mozgom.
Istraživanje iz područja neuropsihologije, provedeno 2005. godine među izraelskim znanstvenicima, pokazalo je da prednji dio mozga igra ključnu ulogu u razumijevanju sarkazma. Naime, ljudi kojima je oštećen bilo koji od tri ključna dijela mozga mogu imati poteškoća sa shvaćanjem sarkastičnih primjedbi. Izraelski su znanstvenici zaključili da prefrontalni režanj, koji obuhvaća manje područje na prednjem dijelu mozga, možda integrira doslovno značenje neke rečenice s emocionalnom namjerom govornika. "Donošenje odluka, interpretiranje emocija, suosjećanje i teorija uma, kako se čini, svi sudjeluju u shvaćanju sarkazma," rekla je Simone Shamay-Tsoory, neuropsihologica iz Medicinskog centra Rambam u Haifi, koja je predvodila istraživanje.
Ranija istraživanja pokazala su da ljudi s oštećenjima prefrontalnog režnja imaju problema s razumijevanjem ne-verbalnih aspekata jezika, kao što je ton. Znanstvenici su zaključili da ljudi s oštećenjima prefrontalnog režnja imaju problema s prepoznavanjem sarkazma, što pomaže liječnicima da bolje razumiju autizam, s obzirom da autistična djeca također imaju problema s interpretiranjem sarkazma i drugih društvenih znakova, kao što su emocije.
Sarkazam u pisanom obliku
Iako je nemoguće dokazati tko je i kad prvi put koristio sarkazam, ono je zajedno s ironijom i satirom godinama bila spona uporabe humora u književnim djelima. Brojni religijski skolastici tako ukazuju na korištenje sarkazma već u Bibliji, a jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca William Shakespeare također je poznat po korištenju sarkazma u svojim djelima. U djelu 'Julije Cezar', Marko Antonije je u svojem poznatom govoru na Cezarovom sprovodu nekoliko puta Bruta, Cezarovog ubojicu, prozvao časnim čovjekom, a poznato je da je ovaj bio sve samo ne čovjek od časti.
Pisci upotrebljavaju sarkazam kako bi kritizirali sve i svašta, od religije i vlade do filozofa i drugih pisaca. Engleski pisac i pjesnik Geoffrey Chaucher u 14. stoljeću u svojem je djelu 'Kanterburijske priče' fratra prozvao 'raskalašenom i vedrom' osobom koja zavodi žene i prihvaća mito. Na taj je način otvoreno iskazao svoj prijezir prema tadašnjem itekako koruptiranom kleru.
U 18. stoljeću sarkazmom se rado služio i francuski filozof Voltaire, koji je primjerice u svojoj poznatoj satiri 'Candide ili Optimizam' glavni lik počinje putovanje prateći optimizam svojeg učitelja Panglossa koji vjeruje da je ovaj svijet 'najbolji od svih mogućih svjetova'. No kroz knjigu Candide svjedoči mnoštvu tragičnih i strašnih događaja, čime je Voltaire želio ilustrirati svoj sarkastičan stav prema optimističnim misliocima svojeg doba.
Mark Twain bio je pak jedan od najboljih američkih sarkastičara. 1903. godine tako je napisao esej pod nazivom 'Je li svijet napravljen za čovjeka?' kao odgovor na promociju teorije Alfreda Russella Wallacea koji je smatrao da je Zemlja centar Svemira. Više puta u eseju Twain ističe da se slaže s Wallacom, no na kraju završava s riječima da isto tako kako je Zemlja napravljena za ljude, je i Eiffelov toranj morao biti izgrađen za malo boje koja se može uporabiti ističući njegov vrh u pozadini slika.
Kad se sarkazam upotrebljava kroz pisanu umjesto izgovorenu riječ, čitatelj mora moći kroz kontekst shvatiti pravo značenje napisanoga. Poteškoće koje se ovdje javljaju mogu biti izvor aksioma da je sarkazam najniža vrsta pameti, a ujedno i najviši oblik inteligencije. Neki pisci predložili su da se u tekstovima koristi sarkastična oznaka - obrnuto okrenuti uskličnik, na kraju riječi ili rečenice, kako bi čitatelji shvatili da je to trebala biti sarkastična primjedba.
No mjesto gdje se još rjeđe može shvatiti sarkazam jest online komunikacija, pa su se korisnici stoga dosjetili kako istaknuti kad je riječ o sarkazmu - podebljavajući riječ ili frazu, stavljajući je pod navodne znakove ili čak koristeći tagiranje kao što je e baš ti hvala.
Ali postoje i ljudi koji ne žele istaknuti kad su sarkastični, smatrajući to primitivnim i držeći se načela da imaju pravo reći što god požele i to kome god. Jedna veća grupa njih oformila je na Internetu čak i grupu -"Društvo sarkazma" čiji je moto "Voljeli bismo čuti što Vi mislite", što se očito može protumačiti kao sarkastična primjedba i pravi je uvod u ono za što se zalažu, a sebe prozivaju društvenom mrežom koja nije za glupe. Štogod mislili o njima, i koliko god često sami upotrebljavali sarkazam u svakodnevici, ako vam se sviđa, služi vam kao svojevrsni ispušni ventil i družite se s ljudima koje on ne vrijeđa, uživajte u njemu, a ako smeta vama ili vašim bližnjima, uvijek se možete ograničiti na primjedbe izrečene ispod glasa, u sebi.
irida
edin.kecanovic
