JELENA BERBEROVIĆ

dr.zlatan gavrilovic kovac

Ona je pak bila profesor na  katedri filozofije Filozofskog fakulteta u Sarajevu a vrijedila je kao naš veliki stručnjak za filozofiju Wittgesteina. U tom smislu ona je I imala nekoje male radove ali ona nije uglavnom objavljivala nego se manje više sakrivala iza ovoga Jevreja činjenicom da je  on malo pisao,  a još manje za života objavio. Pa ako je tako sa Ludwigom što ne bi bilo tako I sa Jelenom koja je zahvaljujući tome imala lijep ugled, lijepu plaćicu, lijepu nastavničku sobu, lijepi honorar za doktorate itd. U vrijeme kada sam ja trebao doktorirati u Sarajevu ona je bila predložena za jednog člana komisije ali se vjerojatno na nagovor nekih ljudi iz društva praxis filozofa naglo predomislila tako da je moj mentor muku mućio kako da pronađe trećeg člana komisije pa je na koncu pronašao estetičara I velikog sarajevskog mudraca Predraga Fincija iako je moja tema bila manje više tema iz metafizike. Ali ja sam zadovoljio. Ima jedan predgovor Jelene Berberović o Filozofskim istraživanjima Ludwigovim. I ona na samom početku tog svog predgovora kaže: “Oba djela (misli se na Tractatus I Filoz. Istraživ op. ZGK) su sasvim originalna I po načinu na koji su napisana I po onome o čemu je u njima riječ: forma Tractatusa je jedinstvena u cjelokupnoj filozofskoj literaturi, a Filozofska istraživanja znače novost u tretiranju filozofskih problema, novi pristup u filozofiji nepoznat dotadašnjoj istoriji filozofske misli.” Ta nije valjda? Naš je Ludwig takav ingenium da ga još jedino naša Jelena može pojmiti. Na primjer po čemu je “sasvim originalan” Ludwigov stav iz paragrafa 283 : “A može li za kamen da se kaže da ima dušu I da ona oseća bol? Šta duša ima sa kamenom, šta ima bol? Samo za ono što se ponaša kao čovek može da se kaže da ima bol.” ( str. 126 beogradskog izdanja) Dakle, moje pitanje je po čemu su originalne ove tri rečenice?  Pa one su originalne jedino u smislu konteksta izuzev što jesu lijepe rečenice. Naime ukoliko pogledamo bosanski kontekst rata koji je tamo trajao godinama I koji unekoliko traje još I danas onda nam je za primijetiti da se originalnost  Wittgensteinova ogleda upravo u istini  da su vojne jedinice  za svojih pohoda na bosanske gradove I sela doista  Bosancima jesu, bez obzira o kojoj nacionalnoj grupaciji bilo rijeci, oduzeli njihov ljudski osjećaj za bol pa ih proglasili za kamenje. A kao kamenje oni nemaju bol jer samo čovjek odnosno ono što se ponaša kao čovjek može da kaže da ima bol. Hoćete li mi reći da se Bosanci niti ne ponašaju kao ljudi? Jer u protivnome nebi bilo na desetke tisuća pobijene I zaklane bosanske djece u Bosni za protekloga rata nego bi cvjetalo cvijeće logičkog atomizma. U paragrafu 310 na primjer Wittgenstein piše:  “Kažem nekome da osjećam bol. On zauzima prema meni stav verovanja, neverovanja, podozrenja, itd.”  Dakle, moje pitanje je sto je originalno u ove dvije rečenice. Pa na primjer originalno je to da su napisane jer mi obično ne mislimo previše o ovim pitanjima izuzev jedino ukoliko imamo ratna iskustva a Ludwig ih je imao. S obzirom na bosanski slučaj činjenica je da naoruzane jedinice  nisu vjerovale toj djeci da ona osjećaju bol nego su imali stav podozrenja prema boli Bosanaca I  njihove djece. Ili na primjer ukoliko pogledamo paragraf 150 Wittgenstein zapisuje: “Gramatika riječi znati je očigledno sasvim srodna s gramatikom riječi moći, biti kadar. Ali I sasvim srodna sa gramatikom reči razumeti (Ovladati tehnikom)” Ovdje je očigledno originalno to da treba znati, moći I biti kadar razumjeti bol bosanskih majki zbog djece zaklane od naoruzanih postrojbi .

Jelena Barberović u tom svom epohalnome predgovoru nije dala neki poseban doprinos sagledavanju filozofije W.L. već jednu kompilaciju njegovih ionako svima poznatih misli. Na primjer pitanje takozvanih “jezičnih igara” . U Paragrafu 7 on piše: “ Isto tako možemo da zamislimo da je ceo proces upotrebe reči jedna od onih igara pomoću kojih djeca uče svoj materinji jezik. Ove igre ću nazvati jezičkim igrama a ponekad ću i o nekom primitivnom jeziku govoriti kao o jezičkoj igri.” Iz ovoga paragrafa a na bosanskome primjeru interesantno je danas to da je I bosanski jezik po svemu sudeći doživljen kao jedna takva jezička igra jer se po svemu nadaje da bosanska djeca uče svoj materinji jezik. Ali već I po samoj definiciji ovaj bosanski jezik jeste primitivan jezik makar on bio I igra jedino ukoliko I svi ostali svjetski jezici nisu takvi primitivni jezici. A da Wittgestein misli u tome pravcu najbolje pokazuje primjer odjeljka 11 Drugog dijela Filozofskih istraživanja gdje  razmatra  jedan proizvoljan znak za kojeg pretpostavlja da je sasvim pravilno napisano slovo nekakve strane  azbuke ili abecede. Ovo je jako složen problem ali se  kroz njega vidi da je pitanje jezičkih igara jako teško kao što je I pitanje bosanskoga jezika teško mada izvijesno. Jer prema definiciji Wittgesteina ako taj jezik ne postoji- pa ja ću ga izmisliti. I ako pismo bosanskoga jezika ne postoji- ja  ću ga izmisliti. To je već samo po sebi jasno a što proizilazi iz Filozofskih istraživanja.

Na stranici 23 spomenutoga Predgovora Jelena Berberović piše: “Svakodnevni jezik je potpuno dovoljan da izrazi sve  što želimo da kažemo te je prema tome postojanje nekog drugog jezika pored ovog sasvim suvišno I nepotrebno.” Ja se na primjer ne slažem sa ovim mišljenjem. Isto tako mislim da to nisu Wittgesteinove intencije nego da on misli na jedno bogatstvo jezika I pisama. Jer ja na primjer koji sam jako pričljiv I veliki brbljavac ne mogu  jezikom kojeg svakodnevno upotrebljavam izraziti sve što želim kazati ili što osjećam ili što vidim itd.itd. Ja osobno mislim da je moj jezik nedostatan za svo to bogatstvo našeg unutrašnjeg duševnog života koje unekoliko jeste jedno neisrpno vrelo jezičkih pojmova, znakova, simbola, kretanja itd.itd.itd. I što je taj jezik primitivniji to su naša sredstva saobraćanja drugačija I raznovrsnija. Znači nisam siguran da  pod primitivnim svi isto misle. Očito je razlika između Levi Brila I njegovih razmišljanja kako divljaci nisu sposobni za deduktivno mišljenje kao I Levi Strosa koji opet dokazuje složenu logičku strukturu  svih naših a napose mentalnih I  duševnih radnji. Prema tome takozvani privatni jezik kojega razumije samo osoba na koju se on odnosi je  samo djelomično točna. Jer ukoliko dijete vrišti dok ga se kolje očigledno je taj privatni jezik prepoznatljiv svima I ne odnosi se samo na jednu osobu. Isto tako izbečene oči koje ukazuju na izuzetan tjelesni napor I izuzetan tjelesni I duševni bol jesu takoder jedan privatni jezik djeteta kojeg kolju naoruzane zvijeri. U to nema nikakve sumnje. Dunque čini se nužnim da naša Jelena poučena najnovijim povijesnim iskustvom Bosne nanovo revalorizira filozofsku poruku Wittgensteina I da napiše jedan novi predgovor ali ovoga puta na takav način da ga se čita jer se u pravilu naše praksisovce nije čitalo niti je itko imao interes prema njima jer su manje više bili epigoni I tobože veliki kritičari I kriticisti koji na žalost nisu izašli na kraj sa zahtjevima suvremena vremena. Jer da jesu bilo bi drugačije. Ovako nije!