Ne, ne pada mi na pamet pjevati, a niti vama to ne preporučam. Danas je, recimo,Međunarodni dan žena sa sela. (Tko li samo izmišljava sve te dane?) Kakva je to sad ‘žena sa sela’? Pa zar nisu sve žene živjele one u gradu ili selu slične? Imaju dvije noge, dvije ruke… živjela ovdje ili ondje – žena je. To mi se ipak čini najbitnijim. Žene sa sela i žene iz grada žele isto. Dobro sebi i svojoj djeci. Dobro svojoj obitelji. Nema vrjednijih i manje vrijednih načina. Svaki ima svojih prednosti i nedostataka.

Prije određenog broja godina (dame se za godine ne pita!), dok sam bila sasvim mala djevojčica odrastala sam na selu. Tamo gdje je zelena trava dvorišta svakodnevica i gdje su kućni ljubimci u dvorištu sasvim normalna stvarnost. U našem dvorištu krava je bila doista kućna ljubimica. Imala je ime. Često je moj zadatak bio maziti ju i paziti – timariti je. Češala sam ju dva puta dnevno. Događalo se to neposredno prije no što je mama oprala ruke i sjela na malu stolicu pomusti toplo mlijeko. Kokoši nisu baš imale imena, ali znala sam im broj, a znala sam i gdje treba svake večeri potražiti domaća jaja. U ozračju našeg obiteljskog života seosjećala zahvalnost. Mi bismo danas rekli: živjeli smo usklađeno s prirodom. Odrasla sam i otišla živjeti u veliki grad. Bez dvorišta i vrta… Međutim, usklađenost života s prirodom nije nestala niti iščeznula niti iz mojih misli niti iz mojih osjećaja niti sam ga napustila u svom djelovanju.

Razni treneri života (life coach – kako li se samo pametno i nerazumljivo nazivaju!) danas nas obasiplju informacijama, uče nas važnosti ekološkog uzgoja povrća. Potiču nas na kupovanje priručnika i knjiga koje govore o važnosti svake biljke i svake životinje u vrtu. (Ako smo samo malo štedljiviji i pametniji možemo te iste knjige posuditi u knjižnici!) Organiziraju za nas predavanja na kojima nas uče kako posaditi vrt koji je usklađen s okolišom. Naravno, radionice i predavanja se inaplaćuju prilično skupo. Tek da znamo kako je to vrijedno i važno pa da zbog toga i toliko košta. Na društvenim mrežama pojavljuju se grupe koje promiču bioraznolikost u vrtovima, pozivaju na urbano gerilstvo – sadnju cvijeća i povrća na javnim ubanim površinama. Sve se češće govori o potrebi vraćanja ljudskosti u velike gradove. Razne udruge građana traže od gradskih vlasti prostore (i dobivaju čak i novčane potpore!) za urbane vrtove. Pedagozi i razni teoretičari odgoja uvjeravaju kako je dobro pustiti dijete neka zaprlja ruke zemljom i blatom. Potiču djecu na doticaj s prirodom. Ekološki nastrojeni, a valjda zato i skupi, privatni vrtići potaknut će igranje u blatu, modeliranje i igranje plastelinom koji je pripremljen u kućnoj radinosti. Na osmom katu na terasi potiče se uzgoj rajčica i salate. Ponosni urbani vrtlari ih fotografiraju i hvale se na društvenim mrežama svojim uspjesima.Što se to događa? Otkud takav zaokret?

Danas mislim na žene koje žive na selu. Iako i među ženama sa sela ima puno razlika, uglavnom su to žene koje imaju specifične vještine potrebne za taj način života. Bliže su zemlji, vrtu i usuđujem se reći, životu. Svoju djecu mogu poučiti vrijednosti hrane i ljubavi prema svakom živom stvoru. Mogu povesti svoju djecu u avanturu istraživanja putovanja hrane doslovno „od vrta do stola“. Žene sa sela ne moraju biti glupe i neobrazovane, iako ih se na žalost često takvima smatra. To je još jedna od predrasuda koje proizilaze iz mišljenja kako je život i rad na zemlji i u selu manje vrijedan. Mnoge su žene napustile gradski život i pošle na selo. Bez ikakvih saznanja o životu koji ih čeka. Popularizacijom vrtlarstva kao stila novog svjesnijeg življenja mnoge žene iz grada su pohrlile na selo okušati se u vrtlarenju.Lako ih je prepoznati. One hodaju u dizajnerskim, šarenim čizmama, u rukama nose šarene vrtne alatke, a nalakirane nokte im skrivaju kvalitetne rukavice. I nose osmijeh od uha do uha. O njima se snimaju TV emisije, o njima pišu kolumne u ženskim časopisima. Smatraju ih emancipiranima i hrabrima. Žena koja živi na selu danas vrlo lako i brzo može do kazališta u gradu, na kavicu sa svojim društvom u nekom od uglednih kafića „na špici“. Žene sa sela često su svjesne svojih mogućnosti, ali biraju ono što smatraju i osjećaju kao dobrobit za sebe i svoju djecu. Žena koja živi na selu može živjeti punim plućima, život kvalitetan i dostojanstven.

Ako imate prijateljicu, majku, baku ili neku rođakinju na selu, nemojte ju sažaljevati, nemojte ju žaliti, dobro joj pogledajte u oči. Možda ćete otkriti oblik zadovoljstva koji vama nedostaje. Pa kad krenete u goste, najavite se kako želite radni vikend. U auto ubacite šarene alatke, čizme na cvjetiće a na nos sunačane naočale. Dozvolite si uživati u prirodi makar na jedan dan. A kući ponesite plodove zemlje. Ekološke. Neprskane. Zdrave. Na osmom katu bit će vam podsjetnik na neki dio djetinjstva. A salatu? Posijte novu količinu u svoje teglice na balkonu. Niti jedna nije tako ukusna kao ona koju same proizvedete pa makar vas zvali urbana poljoprivrednica.

http://www.vjeraidjela.com/ja-sam-djevojka-sa-sela/