INTRELIBER 2013., ILI ŠTO NAM JE UČITELJ POKAZAO

Interliber – 36. Međunarodni sajam knjiga za Sathya Sai organizaciju Hrvatske će ostati upamćen kao 1. velika priredba na kojoj smo predstavili svoju nakladničku djelatnost, ali i Sai organizaciju u cjelini. Naime, mi smo prvi puta punih šest dana (od 12. do 17. 11.) po 10 ili 11 sati dnevno bili otvoreni za veliki broj posjetitelja sajma.

Sai kaže da je svijet najveća knjiga i da se iz te knjige može puno naučiti. U svojoj bezgraničnoj milosti On nas je i ovaj put učio, a ove zabilješke shvatite kao poruke i uvide koje sam iščitavala radeći na našem štandu.

Radi preglednosti podijelila sam ih u tri točke:

Podsjećam nas da je Sathya Sai organizacija Hrvatske od ranih 90-ih godina kada smo počeli objavljivati knjige pa do danas objavila više od 60 naslova i da smo jedna od Sai organizacija s najbogatijim nakladništvom. Što se tiče broja objavljenih knjiga, spremni smo.

No, te su knjige uglavnom do sada završavale u rukama Sai poklonika i njihovih prijatelja i sporadično u ponekoj knjižnici.

Istina je da je skladište u Šubićevoj puno knjiga.

Istina je da Avatarova živa riječ čeka da dođe do čitatelja.

Istina je da ju mi trebamo ponuditi svijetu, a On će učiniti ostalo. On će odabrati način, mjesto i vrijeme.

Jesmo li spremni?

Jesmo li spremni žrtvovati svoje vrijeme, znanje i energiju?

Jesmo li spremni izaći iz svojih Sai centara omeđenih zidovima i zakoračiti u svijet, taj Sai centar kojemu je granica Nebo?

Jesmo li spremni skinuti svoje košuljice nedodirljivosti i posebnosti i biti obični ljudi koji govore jezikom srca i kojima poštenje, jednostavnost i dobrota krase obraz?

Ako jesmo, onda će nas Učitelj svijeta štititi na svakom koraku. Štoviše, On će nam osigurati sve što nam treba da bi obavili zadatak. Pokazano nam je to i na primjeru Interlibera:

Kao što vidimo, sve je dao. I više nego sve. Jer kad Njemu kažemo DA!, On odgovara: DA!, DA!, DA!

Procijenjeno je da Interliber posjeti 100 000 ljudi i ovaj podatak je objavljen u medijima. Predsjednik države s pratnjom, gradonačelnik Zagreba s pratnjom, TV novinari i izvjestitelji, učitelji, djeca, studenti, knjižničari, pravnici, domaćice, umirovljenici, oni koji za Sathya Saija nikada nisu čuli i oni kojima je učitelj, svi su oni prošli ili se zaustavili pored štanda 18b na kojem je bio naš izložbeni prostor.

I dok su razgledavali knjige, s mnogima smo razgovarali. Svaki od tih razgovora bio je pouka i poruka nama. Navodim nekoliko primjera iz kojih možemo vidjeti kako nas percipiraju drugi i što od nas kao organizacije očekuju.

Primjer 1:

Jedna je gospođa pažljivo prelistavala knjige, a onda me pozvala na stranu i upitala: „ Mogu li s vama razgovarati? Znate, ja sam pročitala puno Saijevih knjiga i imam ih puno u svojoj biblioteci. Divim se širini Njegova učenja. I sama sam na duhovnom putu. Ali nešto mi nije jasno. Nikako ne mogu povezati Njegovo učenje s ljudima koji se deklariraju kao Njegovi učenici. Nažalost, ja sam do sada upoznala samo one koji se ponašaju sektaški, puni su ega i sramote Babu. Ne govorim to napamet i navest ću vam primjer – sa mnom radi žena koja na sva usta govori da je Babina poklonica, a krade nam novac iz blagajne.“

Dugo sam razgovarala s tom ženom. Došla je taj dan još jednom do štanda. I sutradan. Pokušala sam joj objasniti da istinski Babini poklonici šute i rade i da ih nema puno. Da mi je jako žao što je imala takva iskustva. Ne znam jesam li kod te žene uspjela promijeniti sliku koju ona ima o Babinim poklonicima, ali rastale smo se uz zagrljaj.

Primjer 2:

Jedna je starija gospođa došla do štanda, oslonila se s objema rukama na njega i s olakšanjem rekla: „Hvala Bogu!“ A zatim je dodala: „Ali gdje ste tako dugo? Već sam pomislila da se sve ugasilo nakon Njegova odlaska. Kako sam sretna što vas vidim ovdje. Ja stanujem tu preko puta Velesajma i jutros sam bila jednostavno potjerana da dođem na sajam.“

Ostala je s nama puna dva sata i pričala nam o svojim iskustvima s Babom i kako je vodi već više od 20 godina. Krojačica je po zanimanju i nikada nije bila ni u jednom Sai centru, a ni u Indiji. Međutim njene riječi, način na koji govori, ljubav koja iz nje zrači slika su pravog Babinog poklonika. Sutradan je došla na naš program Priče & pjesme za život i bila sva ozarena.

Primjer 3

Štandu prilazi postariji čovjek. Oronuo. Polupijan. Crvenih očiju. Osjećam da je ogorčen i da bi se svađao i da jedva čeka žrtvu na koju će izliti gorčinu. Znala sam da ga moram slušati, saslušati. I on je počeo pričati o mizernoj mirovini, o lopovima posvuda oko njega. A zatim se u jednom trenu zagledao u veliku Sarva Dharmu zalijepljenu na štandu i počeo čitati: Istina, ispravnost…

Ne znam kako, ali otišao je umiren, stišan i srdačno smo se rastali.

Primjer 4

Jedna je mlađa žena s dječakom od nekih trinaest godina i starijom ženom prišla štandu i ushodala se gore-dolje, gore-dolje. A zatim je zastala pored CD-a Meditacija na svjetlost (usput to je najprodavaniji naslov na našem štandu) i upitala me: „Kakva je to meditacija?“ Odgovorila sam kratko: „Univerzalna. Sastoji se od tri koraka. Najprije je svjetlost oko vas, zatim u vama, a na kraju vi postajete svjetlost i širite ju posvuda oko sebe.“

„TO!!! Znala sam“, ushićeno je rekla. „Što ste znali?“ upitala sam.

„Približavala sam se vašem štandu i ugledala svjetlost, veliku svjetlost koja obavija i prožima štand. Jednostavno sam morala stati.“

Ova žena nikada nije čula za Saija. Rekla nam je: „Ponekad vidim i ono što je običnom oku nevidljivo.“ A zatim je iz košare u kojoj smo imali Babine poruke izvukla jednu i pročitala je. Poruka je glasila: Budi poput ruže koja govori svojim mirisom…

A ona je dodala: „Znate, ja vidim ovu poruku. Riječi mi se pretvaraju u sliku. I iz ovih stopa idem kući i to ću naslikati.“

Otišla je s velikim osmijehom na licu. I usput nam rekla da se zove ISKRA.

Primjer 5

Gotovo svi su odlazili s osmijehom, ili bi im se crte lica smekšale, a oči zasjale. Puno se djece okupljalo oko štanda i oko košare s porukama i bombonima.

Jedna grupa od njih petero, šestero izvukla je poruke i čitala ih naglas. Dano nam je da vidimo kako djeca razumiju poruke. Jedan dječak je rekao: „Vi ste nama sada dali peticu.“ „Kako to misliš?“ upitala sam.

„Lijepo. Mi ćemo ove poruke odnijeti svojoj učiteljici i pročitat ćemo ih na satu, i ona će nama dati čistu peticu.“

A zatim je taj isti dječak upitao pogledavši na potpis ispod poruke: „A tko je Sathya Sai?“ „Učitelj ljubavi. Uči nas dobroti, istini…baš kao i Isus“, odgovorila sam mu. Pogledao me, nasmijao se od uha do uha i poskakujući otišao zajedno sa svojim malim prijateljima.

Primjer 6

U slučaju jedne žene Baba nam je pokazao što se događa kada su nam srce i um u nesuglasju. Pokazao nam je što se događa kada ne slušamo svoje srce i kada naše mišljenje oblikuju drugi. Bila je to prava mala predstava koja je trajala samo pola minute. Evo, što se dogodilo.

Žena u crnom prilazi košari s porukama i izvadi jednu. Otvara je i čita. Palac desne ruke prekriva joj autora poruke, tako da ona čita samo poruku. Lice joj prelije osmijeh: „Kakva prekrasna poruka! Mogu li uzeti još neku?“ „Naravno“, odgovaramo.

Žena otvara drugu poruku, ali ovaj put je palac pomaknula malo udesno pa uz poruku pročita i Sathya Sai. A zatim se sva strese, kao da ju je udarila struja, baci obje poruke u košaru i uz riječi „Sathya Sai Baba. Fuj, Fuj…“ otrči glavom bez obzira.

Napominjem, da je ovo bio jedini ovakav slučaj.

Primjer 7

Donator

Gospodin kojega nikada ranije nisam vidjela, a za kojeg sam kasnije saznala da je Babin poklonik i da redovno odlazi u Indiju, prišao je štandu i očigledno zadovoljan što nas vidi tu, započeo je razgovor. Najviše smo razgovarali o knjigama, a ja sam mu usput spomenula projekt Sai svima i ispričala mu kakve je rezultate imalo darivanje knjiga knjižnicama u Bjelovaru i Panonskoj regiji. Rekao je da bi on vrlo rado dao novac za taj projekt i pitao me koliko nam treba. Odgovorila sam mu da do kraja godine namjeravamo darovati knjige dječjim vrtićima u Bjelovaru, a da se Sai centar Osijek sprema darivati knjige seoskim knjižnicama u okolici Osijeka. „Koliko? Koliko? Koliko vam treba novca za to?“ uporno je pitao. Uglavnom, čovjek je uzeo naš katalog s cijenama i iza pojedinih naslova počeo pisati brojku 23. Sve knjige o odgoju u duhu ljudskih vrijednosti po 23 komada. Za dva dana je došao ponovo i stavio brojku 11 iza životopisa, govora, Vahini serije, Ljetnih pljuskova, knjige O vodstvu i Bogom nadahnute medicine, a knjigu Odgovorno roditeljstvo i slikovnicu Zaviri u sebe povećao za još 22 primjerka. Sveukupno je donirao 537 knjiga za školske i narodne knjižnice te dječje vrtiće.

I još jedna zgoda, pouka kojoj smo svjedočili i važna je za sve nas, jer znamo, ali zaboravljamo.

Dok sam razgovarala s donatorom, štandu je prišla mlada djevojka s papirom u ruci na kojem je pisalo da je gluhonijema i da moli novac. I dok smo se Đurđica, Jadranka i ja uzvrpoljile misleći kako ovo riješiti i prisjećajući se svih prevara vezanih za ovakav način prosjačenja, donator ju je poveo za ruku do knjiga i rekao: „Uzmi knjigu koju želiš. Ili više njih.“ Djevojka je odložila svoju ceduljicu i znatiželjno počela pregledavati knjige. Na kraju je uzela „Strop nad željama“.

Primjer 8

Kad sam shvatila da smo zbilja dobili novac za darivanje knjiga, počela sam moliti Babu da mi pokaže gdje knjige trebaju ići. U koje škole, gradove, sela. Odgovor je počeo stizati preko ljudi koji su nakon toga dolazili do štanda. A dolazili su ponajviše učitelji i odgajatelji.

Dolazi učiteljica iz Osnovne škole „Ivan Mažuranić“ iz Sibinja pored Slavonskog Broda. Kupuje knjige o odgoju u duhu ljudskih vrijednosti i govori kako su joj jako potrebne. Pitam je imaju li knjižnicu u školi. „Veliku i uređenu“, odgovara.

„Možemo li vam pokloniti jedan komplet za vašu knjižnicu“, pitam je. A ona kao iz topa odgovori: TO JE BOŽJI DAR! TO JE BOŽJI DAR!

Dolazi mlađi čovjek i gleda knjige o OLJV-u. „Poznat mi je ovaj pristup odgoju“, kaže. „I sam ga provodim u Petrinji. Vodim Školu nenasilja za djecu, mlade i roditelje. Škola je besplatna za polaznike i pod pokroviteljstvom je Predsjednika Republike. Upravo sada idem od njega.“ Dalje saznajemo da se zove Armin Hadžić, da je psiholog i da je bio na jednom seminaru o OLJV-u u Šubićevoj.

Na kraju Armin kaže: „Petrinja je jako teška. Ljudi su još uvijek ranjeni od rata, očevi piju, djeca neusmjerena.“

Znam da jedan paket ide u Petrinju. Ili možda dva. Jer odmah nakon njega štandu prilazi odgojiteljica iz dječjeg vrtića Petrinjčica iz Petrinje. I ona uzima knjige o OLJV-u.

Mlada profesorica matematike koja radi u Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi u Zagrebu kaže nam: „Lako mi je predavati matematiku, ali vidim da je važnije odgajati ih. A za to nismo obučeni.“

Eto, Baba je na svoj neponovljiv način pokazao kamo s knjigama. I u vrtiće, i u osnovne škole, i u srednje. U sela, ratom razorena područja, gradove. A na zadnjem primjeru uputio nas je i na obuku učitelja.

Primjer 9

Ne smijem nikako zaboraviti jednu kategoriju posjetitelja koja je dolazila do štanda svih dana. Svima im je zajedničko bilo pitanje tipa: Gdje možemo više saznati o učenju Sathya Saija? Kako meditirati? Kako se riješiti stresa? Postoji li u Zagrebu kakav centar ili udruga zadužena za to? Gdje će se održati proslava Babinog rođendana? Imate li kakav program u organizaciji za rad s djecom?.

Jedna je majka s malom djevojčicom sjedila u prvom redu za vrijeme našeg programa Priče & pjesme za život. Po završetku programa prišla nam je i postavila pitanje koje sam zadnje navela. Sutradan, u nedjelju, došla je s djevojčicom u Šubićevu na sat SOLJV-a.

Nakon programa prišla nam je i učiteljica iz Daruvara i pitala imamo li pjesme i priče o ljudskim vrijednostima snimljene na CD-u.

Zaključci sami po sebi proizlaze iz svih navedenih primjera. Na temelju njih možemo napraviti dugoročni plan rada za sva tri krila. I moramo biti svjesni da su sva pitanja, sumnje, očekivanja upućeni nama kao Organizaciji koja nosi Njegovo ime, ali i svakom od nas pojedinačno. Svatko koga je Baba poslao do štanda bio je predstavnik određene skupine ljudi koji čekaju naše ruke, znanje, ljubav… ljudi koji čekaju da otvorimo vrata.

S ljubavlju

Tina