INICIJACIJA, POSVEĆENJE

Et: lat. initium = početak.

Slijed obuke i prakse što u vidu mitsko-ritualne priče ostvaruje niz kušnja-smrt-rođenje. Svrha (cilj i svršetak) mu je pristupanje u višu, natprosječnu razinu života (tjelesnog, osjećajnog i spiritualnog, ili društvenog i strukovnog).

Etnolozi razlikuju tri tipa inicijacije: - plemenska inicijacija, „pubertetska inicijacija", „obred inicijacije", „ispit zrelosti", „obred zrelosti", „inicijacija dobnog razreda", „drugo rođenje".

Riječ je o „obredu primanja u pleme" kaže Gućnon {Mi-langes, 1949, str. 43). Ta vrsta „inicijacije" obavezna je za sve članove klana (premda svi ne prolaze), uvriježena je naročito u „primitivnih" naroda, a sastoji se u obredima prijelaza čije je glavno obilježje niz izdvajanje-uvođenje-povratak, a uključuje gotovo sve vrste sakaćenja (V. obrezivanje, ekscizija) i zlostavljanja. Takvom inicijacijom mladi bivaju uključeni u društvenu i kulturnu zajednicu, a provodi se obično u pubertetskoj dobi. Dakle, u ovom je slučaju posrijedi prije ceremonija integracije nego obred inicijacije.

Primjeri: intičjuma australijskih urođenika Arunta, upa-nayana u Hinduizmu (v. inicijacijsko rođenje) (Ašvalđya-nagrhyas&tra, I 19 = Veda, sv. 2. str. 452-459), inicijacija zrelosti u Grčkoj (H. Jeanmaire, Couroi et Courćtes, Lille, 1939). „Urođenici [u Australiji] najvažnijim u svakoj prigodi sma-^ traju isticanje imena dema [bogova stvoritelja i prvobitnih bića — iz mitskih vremena: izraz potječe s Nove Gvineje], predaju ču-ringe što su ih bogovi ostavili na zemlji, obrede u vezi s tim predmetima i nakraju, moralnu i društvenu obuku kandidata po završetku tih obreda." (Nevermann, Worms, Petri, Les re-ligions du Pacifique et d'Australie, 1968, prij. s njem, izd. Payot, 1972, str. 318) - inicijacija u tajna društva, odnosno „religijska inicijacija".

Ceremonija što se sastoji od obreda simboličnog značenja sa
svrhom uvođenja u tajno društvo koje je ponekad prava inici-
jacijska organizacija. /

Npr: inicijacija u Masonstvu i Kompanjonaži.

„Obredi ulaska u tajno društvo u svemu odgovaraju plemenskim inicijacijama: osamljivanje, mućenje, inicijacijske kušnje, smrt i uskrsnuće, nadijevanje novog imena, upućivanje u tajnu doktrinu, učenje posebnog jezika i si." (M. Eliade, Mistična rođenja, str. 162)

- specijalizirana inicijacija, „mistična inicijacija", „magijska i-
nicijacija", „treće rođenje", inicijacija u pravom smislu, po
svećenje.

Stupanje u višu, navlastito spiritualnu razinu života što, pretpostavlja posebna svojstva i odabir.

„Najhitniji cilj inicijacije jest nadići ograničenost tog [pojedinačnog, ljudskog] stanja i omogućiti istinski prijelaz u viša stanja te, nakraju, dovesti biće u stanje iznad i izvan svake u-vjetovanosti." (R. Gućnon, Zapažanja o inicijaciji, str. 27)

Npr: dikša u Hinduizmu (cf. J. Gonda, Change and conti-nuity in indian religion, La Haye, 1965, str. 315-462).

B. E. U; M. Eliade, Naissances mystiques, 1957, bibl. Idćes, str. 24. sq, 270.

Moguće su i drugačije podjele. S obzirom na unutrašnja svojstva:

- inicijacija-proces (grč. uuf|oig): unutrašnje napredovanje,

inicijacija-obuka: pristupanje učenju i praksi. S obzirom na vanjska svojstva:

inicijacija-ceremonija (grč. teX.ett|): obredi,

　

inicijacija-prijem: pripuštanje u tajno ili nevidljivo društvo. S obzirom na učinkovitost (R. Gućnon, Zapažanja o inicijaciji):

stvarna inicijacija: spiritualni se utjecaj opredmećuje nakon stvarnog rada, npr. pravilno izvođenje yoge omogućuje ostvarenje mogućnosti, *j

virtualna inicijacija: obred je obavljen, utjecaj jest prenesen, ali posvetitelj ili „posvećenik" ne razumiju njegov potpuni smisao zbog čega se utjecaj očituje samo kao mogućnost, sposobnost za (u klici). Npr: masonska inicijacija daje samo mogući smisao simbolizma i obreda gradnje.

S obzirom na ortodoksnost:

INICIJACIJA, POSVEĆENJE • INICIJACUSKA PODOBNOST　

　

- propisna inicijacija: provodi je mjerodavni predstavnik po
stojeće inicijacijske organizacije (npr. u Sufizmu),

pojedinačna inicijacija („spontana", kako kaže Steiner): nastupa bez posredovanja Učitelja ili organizacije, putem osobnog nastojanja (Buddha) ili „božanske milosti" (Platon, Država, VI, 493a).

S obzirom na vrijednosno određenje (R. Gućnon, R.Q.S.T):

inicijacija kao „prenošenje spiritualnog utjecaja",

pseudoinicijacija: „neprava", „lažna" inicijacija,

- kontrainicijacija, „izvrgnuta spiritualnost"; npr: satanizam.

S gledišta indoevropskih društvenih ustanova (cf. G. Du-

mćzil, L'idćologie tripartite des Indo-Europćens, 1958, Bruxel-le) (v. Kasta 1):

inicijacija vlasti: pravne (kraljevske), magijsko-religijske (svećenstva); cf. druidi, brahmani,

ratnička inicijacija: cf. templari, Graal,

- zanatska inicijacija: cf. Kompanjonaža, radno masonstvo.
S obzirom na oblik:

obredna inicijacija: temeljena ili izražena kroz obrede, ceremonije i svetkovine,

spiritualna inicijacija: bez obreda, bez izvršitelja i organizacije, bez hiera, zasnovana na molitvama, šutnji; cf. Corpus Hermeticum, XIII, 22.

B. R. Gućnon, Initiation et rialisation spirituelle (1952), Editions Tradition-nelles, 208 str; Apercus sur I'initiation (1946), Editions Traditioonelles, 1953, 303 str.

INICIJACIJSKA OBUKA

Prenošenje obreda ili mita, jezika ili misli, vještina ili prakse sa svrhom da se pojedincu ili skupini omogući pristup meta-*"° fizičkom izbavljenju, odnosno inicijacijskom ostvarenju.

Obuku provodi Učitelj (guru u Hinduizmu), stalež starije dobi (u Keniji), tajno društvo (Poro u narodu Mende u Sierra Leoneu), predak (u burjatskom šamanstvu), Bog... Obučava se pojedinac, određena dobna skupina (Masai u Tanzaniji i Keniji), tradicijska kultura (zajednica). Obučavanje se provodi putem kušnji, na sveti način.

INICIJACIJSKA ORGANIZACIJA

Izraz potječe od R. Geunona (Zapažanja o inicijaciji, XII).

Ograničena frakcijska društvena skupina čije su ustrojstvo, priroda, uloga i djelovanje tajni, no ne izvanjski (kao u tajnog društva), nego iznutra, zbog misteričnosti i nesaopćivosti oblika i sadržaja djelatnosti takve organizacije. Često postoji obaveza prisege o čuvanju tajne obreda i simbola.

Postoji vrlo mnogo vrsta inicijarijskih organizacija:

mAnnerbOnde

i weiberbOnde, „društva muškaraca" i „društva žena" (npr. u „primitivnih" naroda, „menade"),

DRUŠTVA ZA MISTERIJE (npr. Mitraizam, Eleuzizam),

okultna bratstva (npr. Pitagorejci, Sufiji),

KONVENTIKULI (npr. alkemičari, Hermetisti, Tantristi),

INICUACUSKI redovi (npr. Templari, Masoni),

DUHOVNE ZAJEDNICE (npr. Eseni, rani Kršćani),

KOLEGIJI (npr. druidi, rimski pontifici),

INICIJACUSKE ORGANIZACIJE (rimski kolegiji, graditelji brodova u Polineziji)

INICIJACUSKA srediSta (npr. Hermopolis u Egiptu),

pojedine kaste (npr. brahmani, kovači u Africi),

- inicijacijske Škole (npr. Platonova akademija).
Elementi po kojima se prepoznaje inicijacijska organizacija

su: statuti i pravila, unutrašnje ustrojstvo, hijerarhija, činovi, članstvo, dužnosti, ciljevi, porijeklo i grane, obredi, obuka, u-čitelji itd.

B. H. Webster, Primitivesecretsocieties, N. Y, Mac Millan, 1908; Mariannc Monestier, Lessociitissecrites fiminines, izd. Les productions de Pariš, 1963; J. H. Lepper, Les Sociitis secrites de l'Antujuiti a nosjours, prij. s engl, 1936. izd. Payot; E.R.E, sv. DC, str. 719-726 (Islam); B. Faivre, Les sociitis secrites en Chine, izd. Maisonneuve, 1933.

INICIJACIJSKA PODOBNOST

Osobine što ih osoba mora imati da bi mogla (u oba smisla, tj. „smjela" i „bila sposobnom") biti posvetitelj ili posvećenik.

Te osobine (potrebno je imati samo neke od njih ili sve) mogu biti:

fizičke (npr. muški ili ženski spol), tjelesne;

afektivne;

intelektualne;

spiritualne;

društvene (npr. pripadnost kasti).

INICIJACIJSKA PODOBNOST • INICIJACIJSKE KUŠNJE (ISPITI)　

„Sada nam se opet valja vratiti na pitanja što se tiču prvenstvenog i nezaobilaznog uvjeta za inicijaciju, tj. onome što zovemo inicijacijskom ,podobnošću' (...). Ta vrsta podobnosti proizlazi isključivo iz osobina pojedinca (... ). Najvažnije svojstvo, što nadilazi sva ostala, pitanje je širine ,obzora uma'." (R. Guenon, op. cit, str. 96, 98).

v. put (unovačenja).

B. R. Gućnon, Aperfus sur l'iniciation (1946), izd. Traditionnelles, 1953, pogl. XIV. (drugim uvjetom za inicijaciju autor smatra „uključenost u pravilni niz": Aperfus sur l'isotirisme islamique et le Taoisme, i/d. Gallimard).

INICIJACIJSKA PRAKSA

Sansk: s&dhana. Arap: mtirid.

Tjelesna ili duhovna djelatnost čiji cilj nije pridržavanje (npr. vjerskih propisa) niti pokornost (što je cilj društvenih o-breda), nego izbavljenje u smislu gnoze, moći, blaženstva.

Inicijacijska praksa uključuje mnoštvo različitih disciplina, postupaka, radnji, vježbi i si. Primjerice, Yogasdtra, II, 29 po-braja devet ahga (udova): 5 obuzdavanja (ne ubiti, ne lagati, ne ukrasti, kloniti se razvratna života, ne stjecati (imovinu), 5 pridržavanja (čistoća, blaženstvo, askeza, izučavanje metafizike, razmišljanje o Bogu), stavovi (v. usana, mudra), disciplina disanja, oslobađanje od djelovanja osjetila te time i obmane vanjskog svijeta, koncentracija, meditacija, enstaza (cf. M. E-liade, Le Yoga, str. 58-104).

Primjera radi izložit ćemo što sve uključuje inicijacijska praksa Taoizma: a) načini „postizanja hvalevrijednih čina": dragovoljno siromaštvo, život u čistoći, povučen život, dobra djela, duševni mir; b) postupci „hranjenja tijela": ne jesti žitarice, ne uzimati opojna sredstva, provoditi disciplinu disanja („embrionarno disanje"), pripravljati i uzimati cinober (alke-mija), raditi tjelesne vježbe Tao yin; c) postupci „hranjenja duha": postići unutrašnju viziju tjelesnih organa i njihovih bogova, sublimirati spolnu energiju (postupci „spavaće sobe"); d) praksa „čuvanja Jednog": koncentracija, meditacija, ekstaza (cf. H. Maspero, Taoizam i kineske religije, str. 45-588).

R. praksa (iskustvo)/vještine (metode); praksa (djelatna)/ kušnje (provjera); praksa (usmjerenost)/putovi (usmjeravanje); praksa (prilagodijiva)/obredi (strogo utvrđeni).

B. Patanjali, Yogasutra; R. Steiner, L'initiation, prij. izd. Triades; O. M. Aivanhov, O. C, sv. IX: Mithodes, exercices, formules, prieres, 1975.

INICIJACIJSKA SMRT

(Grč. TeXiw = posvetiti, cf. teX£vtću) = umrijeti)

Ezoterizam razlikuje:

fizičku smrt:

razne je doktrine definiraju kao odlazak životne sile, vraćanje duhu, odjeljivanje fizičkog i eteričnog tijela;

filozofsku smrt:

askeza.

„Svi oni koji na pravi način neguju filozofiju ni za čim drugim ne teže nego da umiru i da budu mrtvi; (...) (smrt je)* rastanak duše sa telom. (...) (filozof)* ne posvećuje svu brigu telu, nego se, koliko god može, odvraća od njega i obraća duši" (Platon, Fedon, 64a = IX, str. 103-104);

3) inicijacijsku smrt: uzdizanje na višu razinu života i svije
sti (v. inicijacija) dokidanjem ili nadilaženjem običnog načina

života.

„... ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga." (Isus, cf. Iv, 12, 24-25).

Mitsko-ritualni slijed inicijacije ostvaruje se u nizu: inicijacijska kušnja - inicijacijska smrt - inicijacijsko rođenje. Scenario Mučeništva je: život - smrt - uskrsnuće (v. Misterija); obredi prijelaza ostvaruju niz: odjeljivanje - upućivanje -povratak, inicijacijska smrt u ovome je slučaju sadržana više u prvom nego u drugom članu niza.

Opreka: inicijacijsko rođenje.

V. inicijacijske kušnje, Misterija.

B. M. Eliade, Naissances mystiques, str. 44 sq; Mylhes, reves ei mysteres, str. 273 sq.

INICIJACIJSKE KUŠNJE (ISPITI)

često teške i uvijek simbolične situacije, više ili manje smišljeno raspoređene u redoslijed s ciljem posvećenja, iniciranja kandidata. Za razliku od testa koji daje ocjenu vrijednosti, 171 ima univerzalno primjenjiv oblik i nastoji biti sredstvo selekcije, kušnja teži da bude sredstvo elekcije, ona je prije put pristupanja nego bedem zaštite.

S gledišta oblika valja razlikovati:

- plemenske kušnje (pubertetska inicijacija, obredi prijela-

za);

- inicijacijske kušnje u pravom smislu.

S gledišta sadržaja razlikujemo:

preliminarne ispite: fiziognomonijske (Pitagora, Kabala), astrologijske, tehnologijske (radno masonstvo) ispite;

tjelesne kušnje; gladovanje, obrezivanje, zavjet šutnje, osamljivanje, otpornost;

duševne kušnje; navođenje na iskušenje, sumnja, strah, obrazovanje, razumijevanje;

spi ritual ne kušnje; smrt Ja, suočenje sa Čuvarom Praga,

završne kušnje: postizanje okultnih moći, smrt. S gledišta smisla razlikuju se:

zbiljske kušnje,

imaginarne ili simbolične kušnje,

- eshatološke kušnje: suđenje mrtvima, izbor budućeg tijela
za inkarnaciju.

Po uzoru na Orfike, s obzirom na element, kušnje se mogu dijeliti na (cf. Čarobna frula Masonš Schikanedera i Mozarta, 1791. g):

kušnje zemlje, u vezi s hranjenjem, djelovanjem;

kušnje vode, u vezi s odnošenjem prema okolini, s osjećajima;

kušnje zraka, u vezi s disanjem, rasuđivanjem;

kušnje vatre, u vezi sa seksualnošću, s idejama.

B. Evanđelje po Inki. 4, 1-13 (Isusova iskušenja u pustinji); J. M. Ragon, Rituel, u tri sv, 1859, (o Masonstvu); M. Eliade, Naissances mystiques, bibl. Idees.