Anksioznost je važan klinički simptom i pokazatelj niza psihijatrijskih poremećaja. No on nije nužno patološki simptom, već je i univerzalna pojava koja se javlja kod svih osoba i predstavlja bitan element u evoluciji ljudske vrste, čak u tolikoj mjeri da neki stručnjaci smatraju da nemogućnost doživljavanja tjeskobe može biti znak ozbiljnog problema.

Naime, na anksioznost se može gledati kao na vrlo bitan element koji je čovječanstvu bio nužan za preživljavanje, ističe psihijatar prof. dr. sc. Rudolf Gregurek, s Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb:
"Jer on nas je upozoravao da smo izloženi ili da nam predstoji određena opasnost. Bilo vanjska, iz vanjskog svijeta, pa nam je signalizirao da je nešto opasno izvana, bilo neka divlja životinja, jel nekad davno, ili neka druga opasna situacija u kojoj trebamo se pripremiti, spremiti. Koja nam signalizira da se nešto događa i taj signal, ta anksioznost zapravo onda ima reperkusije na tjelesne organe, odnosno na tjelesnom sustavu i ukazuje, odnosno priprema organizam/osobu za opasnu situaciju; za onu reakciju borbe ili bijega."

Fizičke i psihičke karakteristike

Budući da živimo u svijetu rizika, tjeskoba je jedan od načina kojim naše tijelo pomaže umu da prepozna opasnost. Pokazatelj signala anksioznosti je čitav niz neugodnih tjelesnih senzacija, kojima vegetativno-autonomni sustav priprema čovjeka na predstojeću opasnost. Te senzacije predstavljaju se u obliku ubrzanog rada srca, tj. centralizacije krvotoka, ubrzane probave, pojačanog osjećaja žeđi, nervoze u želucu, pojačanog znojenja, učestalog mokrenja i puštanja vjetrova, nemogućnosti reagiranja na seksualnu stimulaciju, napetosti muskulature, glavobolje, smetenosti, proširenih zjenica, te kod žena u obliku izostanka ili izrazito bolnih menstruacija.

S druge strane, anksioznost se manifestira i s psihološkim simptomima i to s pokazateljima koji su u osnovi negativni. To se manifestira kao difuzni osjećaj nelagode i napetosti, kojeg ponekad čak i ne možemo povezati s nekom određenom situacijom, te ne možemo odrediti otkuda dolazi.
Taj osjećaj pogotovo se često javlja u slučajevima intrapsihičke napetosti, koja je rezultat urođenih nagona kao što su potreba za hranom, vodom i seksualnim održavanjem vrste, a koji su poznati i kao id, te su nužni za preživljavanje, napominje dr. Gregurek.
"Jasno da mi ne možemo te nagonske porive uvijek realizirati, ali tijekom našeg razvoja smo upravo stekli taj ego, tu mogućnost kontrole. Odnosno odgovor na zadovoljenje nagonskih impulzija i naravno tu imamo i ovaj naš super ego koji nam daje nekakve moralne ideale, vrijednosti, koje nam opet ogranićavaju te nagonske impulzije. I upravo između sukoba između nagona, koji teže automatskoj gradifikaciji/zadovoljenju i zabrani ega, odnosno vanjskog realiteta, javlja se taj osjećaj tjeskobe, anksioznost. Znači, imamo s jedne strane želje, nagone ili opet ideale za uspjehom, da se držimo određenih vrijednosti, ideala, u karijeri ili profesiji. To su opet zahtjevi koji teže svojoj realizaciji, ali ponekad ne mogu biti realizirani. U toj interakciji, u tom neskladu između svih tih zahtjeva se javlja osjećaj tjeskobe. Znači imamo s jedne strane osjećaj tjeskobe koji je vezan na naša intrapsihička proživljavanja i ovaj vanjski realitet na opasnost, strah."

Tegobe i načini liječenja

Psihijatri tjeskobu dijele u tri glavne vrste: opća tjeskoba, fobije i panični poremećaji. Mnogi često miješaju anksioznost s fobijom, fokaliziranom anksioznosti u kojoj osoba svoju tjeskobu smješta u određenu situaciju, predmet ili mjesto, pa tako strahuje primjerice od otvorenog ili zatvorenog prostora, lifta ili visine. Izbjegavanjem stvari ili mjesta od kojih strahuje, osoba izbjegava i unutrašnji konflikt, dok kod anksioznosti osoba osjeća generalizirani, difuzni osjećaj napetosti koji ne može povezati s određenom situacijom, pa je utoliko i uznemirenija.

Osobe koje pate od anksioznosti često lako gube strpljenje, imaju poteškoća s koncentracijom, očekuju najgori mogući ishod neke situacije, stalno misle o najgorem mogućem ishodu, imaju poteškoća sa spavanjem, postaju depresivni i postaju preokupirani s nekom stvari ili osobom, tj. opsesivni.
No dobra vijest je da se anksioznost može liječiti farmakoterapijskim i širokim spektrom psihoterapijskih pristupa, napominje dr. Gregurek:
"Imamo od psihodinamskih, psihoanalitičkih tehnika do kognitivnih tehnika; širok dijapazon psihoterapijskog pristupa u liječenju, a danas imamo izuzetno kvalitetne anksilitike i u farmakoterapijskom pristup. Negdje najbolje bi bilo racionalno kombinirati i jedan i drugi, terapijski da tako kažem, i farmakoterapijski pristup i ovaj psihoterapijski pristup. Farmakoterapijski da ublažimo ove neugodne simptome, da umanjimo pacijentu taj osjećaj nelagode, sve te neugodne simptome koje osjeća i koji prate tjeskobu. I kad razriješimo, umanjimo simptome, onda ćemo daljnjim psihoterapijskim, naravno ako pacijent želi, psihoterapijskim pristupom pokušati pronaći izvore, etiološki djelovati na tjeskobu, odnosno anksioznost."

Utjecaj načina života na širenje anksioznosti

Gledajući kroz prevalenciju pojave teških psihijatrijskih bolesti, njihov se broj nije znatnije mijenjao u posljednjih 200-300 godina, što je očito na primjeru shizofrenije, koja se danas javlja u istom postotku kao i nekoć. S druge strane, klinička slika anksioznih poremećaja, nekoć poznatih i kao neuroza, izuzetno se mijenja.
"Nekada histerija, odnosno somatoformni poremećaj, kako ih mi nazivamo, su bile daleko učestalije. U Freudovo vrijeme je histerija bila najdominantnija psihijatrijska bolest, koja je bila i razlog započinjanja Freudovog bavljenja psihijatrijom, zbog njene učestalosti. Danas takve kliničke slike vrlo rijetko vidimo, daleko rjeđe nego što ste ih viđali prije 20-ak, 30-ak godina. Što je vjerojatno, ako to gledamo sa našeg psihijatrijskog ili psihodinamskog-psihoterapijskog aspekta utjecaj promjene načina života. Znači, kako se mijenja taj način života, djeca više ne odrastaju u cjelovitim obiteljima, ne odrastaju u jednom sigurnom okruženju; separacija i odvajanju su daleko ranije i sigurno da takav način života pogoduje intenzivnijim stresnim iskustvima koja su u tom razvoju, i neuronskog razvoja mozga, i socijalno-kulturnog razvoja nas kao osoba, utječe na to da si stvorimo predispoziciju za kasniji razvoj tih anksioznih poremećaja", napominje dr. Gregurek.

Danas je daleko učestaliji i poremećaj osobnosti, što brojni stručnjaci vežu također uz promjenu načina života i izloženost brojnim ranim traumatskim iskustvima. Naime poznato je da su prve tri godine života bitne za život svakog pojedinca, utoliko što se on za to vrijeme formira u ličnost kakva će jednog dana biti, što dr. Gregurek dalje objašnjava:
"Što će od tog genotipa kojeg smo naslijedili, od naših roditelja, pretvorit se u fenotip. Kakvi ćemo postat kao osobe. U tom kontekstu vidimo da čak i jednojajčani blizanci nisu karakterološki jednaki. Da taj genotip koji je identičan nije u svojoj konačnici rezultirao istim fenotipom; da su naši karakteri, naše ličnosti, podložne tim utjecajima malih, blagih stresova koje smo možda preživjeli, da nas stvore takvim kakvi smo sada, sa tim iskustvom kojeg smo stekli u tim godinama života, i koje negdje kroz repeticiju, potrebu ponavljanja modela ponašanja, stalno koristimo u svim životnim situacijama."

Nekoć su ljudi živjeli u zaštićenom obiteljskom okruženju koje im je nudilo osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Danas tek rijetki sretnici uživaju u tome, a svi ostali moraju se naučiti nositi s teškoćama suvremenog života, čiji je jedan od glavnih nuspojava dijapazon poremećaja anksioznosti, koje i nisu toliko strašne dok ne onemogućavaju osobi normalan život.

 www.funkymen.com.