IKONA

Et: grč. fixii)v = slika, kip. Bizantinski grčki: eIkutvci = sveta slika.

Prenosiva vjerska slika na drvenoj ploči postavljena u crkvi ili u za nju posvećenom kutu kuće, svojstvena naročito kršćanstvu Istočne crkve.

Ikona ima svetu, ponekad inicijacijsku funkciju u vezi sa simbolizmom boja, hijeratizmom oblika, s vjerskom pripadnošću slikara, temama preuzetima iz Biblije, prikazima Isusa nadahnutim njegovim likom sa Svetog Pokrova (V. ahiropi

B. P. Evdokiniov, L'art de I'icćne, theologie de la beautć, 1970, izd. Dcs-clee de Brouwer.

ILUMINACIJA

v. prosvjetljenje.

ILUMINIZAM

I. Egzoterični smisao.

1) FILOZOFIJA: (XVIII. st) „iluminizam" znači „prosvjetiteljstvo", Aufkldmng, poseban naziv za filozofiju XVIII. st. u Evropi. Dakle, ezoterizam se izjašnjava kao „antiprosvjetiteljstvo", počevši s Martinesom de Pasquallyem, L. Cl. de Saint-Martinom, Fabreom d'Olivetom i dr.

B. J. Deprun. apud H. phil, sv. II, str. 672-696, 717-727.

2) MASONSTVO. „Iluminizam" je naziv za doktrinu i pokret Prosvijetljenih u Bavarskoj, tajnog društva koje je 1776. g. osnovao Adam Weishaupt, no čini se, nadrimasonskog društva s revolucionarnim, antimonarhističkim ciljevima.

B. R. Le Forestier, Les llluminis de Baviere et la Franc-Mafonnerie allemande, 1915, bibl. Hachette; Essai sur la sccte des llluminis (1789, anonimno), pretisak izd. Les Rouvat.

3) psihologija: iluminizam je jednak svojoj suprotnosti: zasljepljenosti. Primjerice, Kant smatra da Swedenborg ima priviđenja {Sanjarije jednog vidioca, 1756, prvo izd. 1766, franc. prij. Riveries d'un visionnaire, izd. Vrin).

II. Ezoterični smisao.

1) (filozofija) Doktrina što uči da je unutrašnje prosvjetljenje, a naročito neposredna, iznenadna, umna intuicija više zbilje ne samo moguća, nego poželjna i ostvariva.

„Riječju prosvijetljen' obično se naziva čovjek čiji su razum i prirodna znanja bili ispravljeni, potkrijepljeni i projašnjeni, usavršeni Svetim Duhom." (N. A. Krichberger, pismo Marsannu, 1. studenog, 1796. g).

2) (povijest) Pokret u Evropi od oko 1750. do 1800. g. na granici između misticizma i ezoterizma. Glavni predstavnici su V. Weigel (1533-1588. g), J. Bohme (1575-1624. g), Svvedenborg (1688-1772. g), L. C. de Saint-Martin (1743-1803. g).

„Osnovne postavke [Iluminizma] su: nepostojanje posrednika [između Boga i ljudi], unutrašnje prosvjetljenje, ideja pada i obnove, zanimanje za prirodu i njezina očitovanja." 163 (A. Faivre)

B. A. Faivre, Kirchberger et Vllluminisme du XVII' s, La Haye, izd. Nij-hoff, 1966; E.U, sv. 6, str. 728-730.

IMAGINACIJA

v. mašta.

u*

IMAGINALAN • IME (doktrina o imenu)

IMAGINALAN

Pridjev čiji je tvorac H. Corbin {Međunarodne bilježnice za simbolizam, VI, 1964).

„Iz riječi imago, uz riječ imaginaran, pravilnim načinom tvorbe možemo izvesti i izraz imaginalan. Primjerice, imagi-nalnim svijetom nazivamo svijet između osjetilno i umnog spoznatljivog svijeta." (op. cit, str. 15).

Imaginarna funkcija podrazumijeva svijet između osjetila i duha.

Imaginalni svijet je „prijelazni svijet između umno spoznatljivog svijeta bića čiste Svjetlosti i osjetilnog svijeta: organ kojim se on opaža kakav po sebi jest je djelatna Mašta. To nije svijet platonskih Ideja, nego još-ne-ostvareni svijet Oblika i Slika... Upravo je Suhrawardi, kako se čini, bio prvi utemeljitelj ontologije tog međusvijeta." (H. Corbin, Povijest islamske filozofije).

R. fiktivan (umjetan, bez korespondencije sa zbiljom); imaginaran (zamišljen, koji polazi od čovjeka na svijet, dok imaginalno ide od svijeta na čovjeka, premda su imaginarno i imaginalno u vezi sa zbiljom, i to izravno, za razliku od simboličnog i mitskog).

IMAM

Arapski islamski izraz. Izvorni smisao: „onaj koji je na čelu, koji ide naprijed, vodič kojeg treba slijediti".

sunitski kalif (naročito za dinastije Abasida, od IX. st. pr. n. e), namjesnik Prorokov, zapovjednik zajednice vjernika (muslimana). On vodi molitvu, hodočašća, sveti rat, provodi zakone Kur'ana...

osoba štovana zbog svojeg mišljenja, djela ili života. Platon je „imam filozofa".

osnivač službene pravne škole.

predstojnik, voditelj skupne molitve u džamiji. Svaki pobožni i učeni musliman može postati imam.

bezgrešni, član doma Prorokovoga, potomak 'Alijev, osoba koju Šijiti priznaju za poglavara zajednice.

Duodecimanski Šijiti priznavali su četrnaest Bezgrešnih: Proroka, Fatimu, dvanaest Imama (prvi je bio 'Ali, posljednji Imam „skriven razumu, ali prisutan u srcu"). Uvjeti da se bude Imam: srodstvo sa Prorokom, investitura, besprijekor-
nost, nepogrešivost, spoznaja okultnog, neporočnost tijela i duha. /

Septimanski Šijiti (Ismaeliti) priznaju sedam Imama.

IME (doktrina o imenu)

Nomina sunt numina (latinska izreka: „imena su nebeske volje, božanstva").

Ova religijska, okultistička i ezoterična doktrina tvrdi da: ja nema ime ne postoji (cf. Babilonski ep o Stvaranju, pločica 1: „Kad nebo u visini još nije imalo imena, / kad ni Zemlja u nizini još nije imala ime..."),

svako biće, događaj, stanje ili stupanj posjeduje ime što mu pripada kao pojedincu ili vrsti, odnosno s obzirom na Ideju (cf. Post, 3,19: „... sve životinje u polju i sve ptice u zraku... pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime."),

ime je stvar, imenovati znači spoznati (cf. egipatska Knjiga mrtvih, gnostičke rasprave, pojam „pečata"),

ime pretpostavlja zvuk; stvari, zvukovi i imena su simbolično istovjetni,

ako se ime, odnosno zvuk ispravno izvede, ono utječe na stvar, čovjek prodire do njezina porijekla što može biti magijski opasno (odatle „onomastički tabu", zabrana izgovaranja pojedinih riječi zbog toga što su istoznačnice ili istozvučnice imena bogova ili poglavara. Npr. u Polineziji, na Tahitiju, zabranjeno je izgovoriti bilo koju riječ što sadrži ime poglavice ili kralja: cf. J. Frazer, Zlatna grana, sv. I, str. 565-718).

Doktrina o imenu postojala je:

u Egiptu (Egipćani su prvi poznavali ustanovu „svetog imena" i „svete izreke"; cf. Lukan, O sirijskoj boginji, 1, prij. na franc. De la dćesse syrienne, preveo M. Meunier, 1947).

u Mezopotamiji, yut

u Indiji i Tibetu: V. mantra, ^—

u Kini (Konfučije, ali ne u Taoizmu ili Tch'anu),

u središtima pod utjecajem jevrejske Kabale ili sufijskog i šijitskog Islama,

u gotovo svih „primitivnih" naroda (cf. Kreglinger, Žtudes sur l'origine de la vie religieuse, sv. I, str. 14. sq, sv. II, str. 14. sq).

- IME (doktrina o imenu) • INICIJACIJA, POSVEĆENJE

v. bajanje, blagoslov, deviza, formula, hijeronim, jezik, lozinka, mantra, nebesko pismo, obredni krik, pečat, znanost o imenima.

B. G. Contenau, ,,De la valeur du nom chez les Assyriens et les Babylo-niens", R.H.R, sv. XXXI, 1920, str. 316-332; G. Maspero, „Sur toute-puis-sance de la parole" (u Egipćana), Recueil de travaux, XXIV, 1902.