Vjesnik, 2008-11-18

Skupine za pritisak

Ovaj tekst mogao bi se nasloviti kao čitateljeve asocijacije. »Nedostaje li inženjera zakočen je svaki razvoj«. »Sve je više izložbi alatničastva u svijetu«. »Hrvatska dvoji o nuklearkama«.

»Nedostaje li inženjera zakočen je svaki razvoj« naslov je teksta u »Panorama Ingenieurkarriere« tjednika VDI-N (10. listopada). »Nema više regije u zapadnom dijelu SR Njemačke gdje ima nezaposlenih inženjera... U Baden-Württenbergu ih nedostaje najmanje 12.000«. Najviše nedostaje inženjera strojarstva, slijede oni elektrotehnike koji se traži više od elektroničara. Međutim, traži se i dosta arhitekata i građevinara. Vjerojatno je ta ocjena napisana neposredno pred početak najdublje krize koju su izazvali pohlepni mešetari.

Treba li čitateljstvu Vjesnika tumačiti što se o toj temi moglo pročitati na stranicama tog dnevnika. O svemu je višekratno pisano u rasponu od više od dvadesetak godina. Druga asocijacija. »Sve je više izložbi alatničarstva u svijetu«. Primam brojne časopise. Jedan od najsnažnijih trendova u svijetu proizvodnje je sve dinamičniji porast broja izložbi na kojima se izlažu alati i ostala potrebna oprema za njihovu proizvodnju. Pred deset godina tadašnja čelnica sindikata nas je uvjeravala da valjda nećemo djecu obrazovati za alatničare, to zastarjelo zvanje. Na to joj je odgovoreno tekstom: »Ne slažem se s izjavom Vesne Kanižaj o alatničarima, jer bez alatničarstva neće se moći ne samo u 21. stoljeću, poučan je primjer portugalskog izvoza (Vjesnik, 12. rujna 1998.). A o alatničarstvu se ne vodi pretjerano računa ni na našim tehničkim fakultetima.

VDI-N objavio je 17. listopada tekst naslovljen: »Količina struje iz nuklearki bit će do 2050. najvjerojatnije učetverostručena«. Taj kratki tekst pokazuje kako hrvatskom novinarstvu nedostaje jedna rubrika u dnevnicima koja bi pisala o sličnim problemima. Da se precizira. Piše se o tehničkim proizvodima: računalima (nisu kategorija izvan tehničkih proizvoda), audio-opremi, vozilima... Ali ne piše se sustavno o tehnici kao temelju materijalne kulture. Ali i o tome da su tehnički i gospodarski ciljevi uvijek u funkciji društvenih ciljeva. O kojima odlučuju izabrani predstavnici naroda, političari. A na njihove odluke često utječu, ne samo u Hrvatskoj, skupine za pritisak. Takve su, na primjer, lažni zaštitnici prirode (izvana zeleni, unutra crveni) kao što su hrvatski ekolozi. Ali, slično se ponašanju, na primjer, u Njemačkoj. Pa zato njemačko pučanstvo plaća struju bitno više nego ono u Francuskoj.

To su oni koji bezrazložno napadaju plastične, preciznije polietilenske vrećice, bisfenol A (sporedno). Puno je gore što se suprotstavljaju gradnji spalionica, hidrocentrala, nuklearki, centrala na ugljen.

Evo primjera. Na nedavno održanom Forumu, koji već niz godina organizira Intercon, čulo se pitanje iz publike: »Zašto u energetskoj strategiji nisu predviđene hidrocentrale kada ih na istim rijekama imaju Austrijanci i Slovenci«. Odgovor je glasio, to su nam pokopali zeleni. A vodeća stranka se unaprijed ogradila od nuklearke. Međutim, struka se drukčije izjasnila - hoćemo nuklearku.

Za slične rasprave treba puno više prostora od pisama čitatelja ili eventualno Vjesnikovih »Stajališta« (jedinstvene rubrike na ovim prostorima).

Igor Čatić

Tekst je prezentiran uz odobrenje Igora Čatića

--------------