Ministarstvo kulture u SAD-u

Vjesnik, 2009-01-26

Hrvatska se dugo neće oporaviti od svojedobne odluke da se u školi drastično smanji broj nastavnih sati iz kulturâ: glazbene, likovne i tehničke. Otpao je tada najvažniji dio, razvoj vještina mladih ljudi. Protokom vremena mladi sve više misle da je dovoljno znati baratati tipkovnicom. Kakve veze to ima s jednim od velikih jazz glazbenika Quincyjem Jonesom? Danas poznatijim kao »tajkunom američke glazbene industrije, njezinom sivom eminencijom - producentom i skladateljem, aranžerom i impresarijem«, kako je opisan u vijesti VOA-e 21. siječnja.

Zašto baš Quincy Jones? On je u jednom radijskom intervjuu rekao da SAD treba ministra kulture. Dodao je s obzirom na američki doprinos popularnoj glazbi, filmu, televiziji i kazalištu u svijetu, sramota je da taj položaj u Americi ne postoji na saveznoj razini. Jones je tom prilikom izjavio da će od predsjednika Baracka Obame tražiti da umjetnosti i humanističkim znanostima da mjesto u svom kabinetu. Za tu zamisao dobio je putem on-line ankete koju su organizirali dvojica klasičnih basista iz New Yorka podršku više od 132 tisuće osoba i organizacija.

Je li Jones izabrao pravo vrijeme za tu akciju jer SAD je u dubokoj krizi? Što on traži? Među ostalim, obrazovni sustav u sklopu kojega će mladi učiti o povijesti i velikim imenima umjetnosti, naročito glazbene umjetnosti. Evo što je rekao Obama tijekom predizborne kampanje: »Djeca koja slušaju glazbu bolja su i u matematici, djeca čiju maštu potiče umjetnost, puno su bolja u školi«. Je li to mišljenje samo Baracka Obame?

Od glasovitog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka potječe iskaz: »Treba graditi mostove od novog prema starom. Ako tehnička kultura želi nešto više od običnog barbarstva, njezina avangarda mora biti humanistički i psihologijski obrazovana. Matematičari moraju biti pjesnici, liječnici skladatelji, a informatičari šamani« (Vjesnik, 24. siječnja 2001.).

Poruka je jasna - obrazovanje svih mora biti cjelovito, što uključuje pouku u vještinama. Tri navedene kulture tome bitno pridonose. I u suvremenom, globaliziranom svijetu nije dovoljna samo informatička pismenost, trebamo i tradicionalne vještine. To je jedan od ključnih zadataka škole i novog kurikula (naziv preuzet iz Jezika, 5/2008.).

Igor Čatić, Zagreb

  ------------------

Vjesnik 2009-01-28

Posljedice života pred zaslonima

Budući da nas svemoćna računala nikad neće masirati, a vjerojatno tako brzo ni roboti, posljedica buljenja u razne zaslone zahtijevat će sve više fizioterapeuta. Pa zašto te buduće fizioterapeute ne učimo u školi radu s rukama, ručnim vještinama. Ali i buduće stomatologe. Koji ručno obrađuju svoje konstrukcije unutar koje desetinke milimetra

IGOR ČATIĆ

Otkako ne predajem, sve sam češće pred zaslonima. Onim televizijskom ili računalnim. Biti pred zaslonom računala ipak je korisnije, jer se radi nešto konkretno. No oboje je štetno za kralješnicu. Pa ni uobičajene vikendaške aktivnosti poput košenja, kopanja ili rezanja granja ne pridonosi njezinu boljitku. Zato je zvanje fizioterapeuta postalo jedno od najtraženijih (Vjesnik, 9. siječnja).

Prvi put se nisam iz prignutog stava vratio u normalni prije punih 45 godina. U stranoj državi, bez zdravstvenog osiguranja i u maloj hotelskoj sobi. Tijekom vremena stečena su dragocjena iskustva, a dobre i loše faze smjenjivale su se neumitno. Možda je najgore bilo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Posebice se to očitovalo u stresnim razdobljima pred velika i dugačka putovanja, na primjer u SAD.

I onda se zbila prekretnica. U proljeće 1990. putovao sam u New York i Dallas. U New Yorku je trebalo nazočiti proslavi 95. rođendana prof. H. Marka, počasnog člana Društva za plastiku i gumu (Vjesnik, 30. prosinca 2008.). U Dallasu se prvi put govorilo međunarodnoj javnosti o kalupu za preradu nekih polimera kao šaržnom reaktoru. Susret s američkim filozofom F. Turnerom rezultirao je brojnim poticajima. Među ostalim i uspješnom raspravom o njegovoj obrazovnoj piramidi znanja. Ali svi su pitali što se to događa s Jugoslavijom.

Kao i u drugim sličnim prilikama, stres pred putovanje učinio je svoje. Došao sam u New York savijen. Domaćica me nije mogla gledati i odvela me na biomehaničko liječenje. Kiropraktičaru. Bez puno priče, načinjena je rendgenska slika i, na žalost, samo četiri tretmana, jer je trebalo otputovati dalje.

Izravnali su me te većih poteškoća s kralješnicom nisam imao do pred koju godinu. Liječnik - kiropraktičar koji je tih dana imao po više od 100 pacijenata - rastumačio mi je da su do 1973. godine kiropraktičari u SAD-u bili izvan zakona. Sada ih priznaju osiguravajuća društva i plaćaju tretmane svojim osiguranicima. Naime oboljeli se brže vraćaju na radna mjesta. No oni nisu zamjena za fizijatre. Naučio sam da lijekovi samo uklanjaju bol, treba ukloniti uzrok, pomaknuti kralješak koji pritišće na živce. Sa sličnim iskustvom biomehaničkog liječenja, vratio se svojedobno jedan moj prijatelj kada ga je bolest zatekla u Argentini.

Prenio sam te spoznaje tadašnjem ministru zdravstva, ali došao je rat i prvenstvo su dobila neka važnija medicinska područja. U međuvremenu se kiropraktika proširila i Hrvatskom. Međutim, teško je znati tko to stvarno jest, a tko se za takvog prikazuje. Sjećamo se jednoga koji je navodno kiropraktikom rješavao i neplodnost. Sazrelo je vrijeme da se to područje zakonski uredi. Među ostalim da se skrate nepotrebno duga bolovanja. Međutim, zabrinjava da neki liječnici koji se time bave traže skupe snimke i tumače vam, kao da niste završili osnovnu školu, o čemu je riječ. Jeftinije bi bilo otputovati u New York i tamo otići kiropraktičaru jer tamo to nije posebno skup tretman.

Čemu ova samo na prvi pogled osobna priča. Ona je samo opredmećivanje jednog teškog problema. Ove godine ponovo sam morao zatražiti pomoć. Poučen osobnim iskustvom, odlučio sam se za biomehaničko i fizijatrijsko liječenje. Rezultati su zadovoljavajući. U jednom trenutku naučio sam praktično razlikovati mehaničku masažu u popularnim jacuzijima od one ručne.

I onda tijekom jedne ručne masaže palo mi je na pamet pitanje: a što je to ručna masaža? Budući da sam se posljednjih godina bavio rukom kao najuniverzalnijim sredstvom djelovanja, alatom koji može biti oruđe i oružje (Vjesnik, 25. rujna 1999.), shvatio sam sljedeće na primjeru otklanjanja nakupina mliječne kiseline, miogeloza. Rukom kao senzorom, maser otkriva nakupine. Trljanjem pretvara mehanički rad trenja u toplinu i lokalno zagrijava te nakupine. Zatim ih gnječi i razbija. Mi to u tehnici nazivamo prestrukturiranje na nadmolekulnoj i višim razinama, a ostvaruje se postupcima karakterističnim za postupke preoblikovanja - u metalstvu ih zovu postupci obrade deformiranjem.

Budući da nas svemoćna računala nikad neće masirati, a vjerojatno ni tako brzo roboti, posljedica buljenja u razne zaslone zahtijevat će sve više fizioterapeuta. Pa zašto te buduće fizioterapeute ne učimo u školi radu s rukama, ručnim vještinama. Ali i buduće stomatologe. Koji obrađuju ručno svoje konstrukcije unutar koje desetinke milimetra.

 

Autor je umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu