HOLGER BECH NIELSEN SVJETSKI POZNATI FIZIČAR I JEDAN OD AUTORA »TEORIJE STRUNA«, PROVEO JE MJESEC DANA U OPATIJI RADEĆI NA NOVOM PROJEKTU | |
Pogled na Kvarner inspirira me u otkrivanju tajni postanka svemira | |
Jedna od stvari o kojima smo raspravljali na uz ovaj prekrasan pogled, jest problem u Velikom prasku koji se zove »slow roll problem«, a odnosi se na prve djeliće sekunde, u kojima se svemir proširio s veličine atoma na veličinu Sunčeva sustava – pojasnio nam je slavni fizičar Davor ŽIC, snimio Marin ANIČIĆ | |
Holger Bech Nielsen, danski teoretički fizičar, u dobi od 71 godine misaono je i dalje »u cvijetu mladosti«. Ali, doduše i fizički – tijekom tri tjedna koja je boravio u Opatiji u društvu svoga kolege, japanskog znanstvenika Keiichi Nagaa, znao je raditi i do tri sata ujutro, i ustajati već u sedam, a niti jedan dan nije propustio izdvojiti dovoljno vremena za plivanje. Zapravo, i na naš razgovor, koji se odvio na terasi bračnog para Arčanin – Nielsenovih domaćina na Tošini – stigao je s kupanja, »naoružan« podebljom tekom u koju je zapisao sve važne podatke koje nije želio propustiti spomenuti. I dok je u teku zavirivao govoreći o svakodnevnim stvarima – imenima ljudi s kojima je surađivao, ili mjestima koja je u ovoj regiji posjetio – kad smo se dotaknuli fizike i njegovog ogromnog doprinosa ovom polju, podsjetnici mu više nisu bili potrebni. Nielsen je jedan od troje autora takozvane »teorije struna«, jednostavne ideje koju je iznimno teško objasniti, ali koja bi vrlo lako mogla postati temelj za objašnjenje »teorije svega«. Zaigran i vrlo pristupačan, tijekom više od dva sata razgovora proveo nas je nekim novim teoretskim konceptima na kojima radi, ali i atraktivnim premisama koje uključuju putovanje kroz vrijeme i postojanje većeg broja paralelnih svemira. – Kako provodimo vrijeme u Opatiji? Plivamo i radimo, a imamo i turističke ture zahvaljujući našim domaćinima. Vjerojatno najveću ulogu u tome da dođem u Opatiju odigrala je moja supruga, inače Hrvatica Klara Pavičić, koja je u Zagrebu bila susjeda gospođe Maje Arčanin koja nas je ugostila. Otprilike mjesec dana proveli smo u Opatiji, prije toga bili smo u Sloveniji na maloj konferenciji. Čujem da ste bili i na turističkom razgledavanju? – Da, jedna od prvih stvari koje sam vidio bila je rodna kuća Andrije Mohorovičića, to mi se doista svidjelo. Naši su nas domaćini vodili i na »turneje« po ovom kraju, čitava regija je vrlo lijepa, a posebno me oduševljava pogled na more i planine u pozadini. U mojoj zemlji gotovo uopće nema planina. Ovdje se ne moramo niti maknuti s balkona da bismo uživali u pogledu. Ali posjetili smo i neke kulturne spomenike, bili smo u Mošćenicama i Kastvu, doista je sve impresivno. Dugo vremena oženjeni ste za svoju suprugu Klaru, jeste li uspjeli naučiti štogod hrvatskog? – O, samo nekoliko riječi, nešto više razumijem nego što govorim. Kako vidim, našli ste zanimljiv način da se podučite našem jeziku... – Da, kad smo bili tu u Matuljima obnoviti zalihe bilježnica i olovaka za naš rad, kupio sam dječju slikovnicu. Koliko sam uspio shvatiti, to je jedna knjižica o prirodi s puno slika, a govori o tome tko su dobri roditelji, a tko loši u životinjskom svijetu. Na primjer, kukavica je loš roditelj jer svoju djecu ostavlja drugima na brigu... I amateri mogu doći do otkrića U Danskoj, gdje živite, imate status »rock-zvijezde«. Ljudi vas zaustavljaju na ulici, traže autograme... – Da, ponekad. Često držim popularna predavanja o fizici, govorim o Velikom prasku i Standardnom modelu fizike čestica, gostujem ponekad i na televiziji, pa me ljudi prepoznaju i zainteresirani su za teme o kojima govorim. Zaustavljaju Vas ljudi sa željom da razgovaraju o teoretskoj fizici? – Da, doista. Mnogo ljudi koje srećem zainteresirani su u teoretsku fiziku, a i među ljudima koji se ne bave tim poljem profesionalno postoje brojni koji imaju vlastite originalne ideje i razrađuju vlastite modele teorija na amaterskoj osnovi. Doduše, vrlo je vjerojatno da i amateri mogu naići na važno otkriće, i šteta je što im ne stignem posvetiti više vremena. Mislim da bi bila dobra ideja da se napravi neka institucija koja bi pročitala njihove radove i predstavila njihove ideje. Dobro je da imaju priliku makar komentirati, razgovarati i ispitivati... Kako ste odabrali polje teoretske fizike za svoju radnu domenu? – Još kao dijete bio sam dosta dobar u matematici. Mislim da sam naučio fraktalne kalkulacije, kad sam imao samo tri ili četiri godine, u dosta ranijoj dobi nego većina ljudi. Činilo se logičnim da postanem matematičar, fizičar ili neka vrsta inženjera. No, kako sam dosta slab u praktičnom radu, pokazalo se da karijera inženjera ne bi bila odveć dobar odabir. Činilo se da nisam baš prikladan za takav posao, pa sam umjesto toga došao u Niels Bohr Institut i odlučio biti fizičar. Čini mi se da je i svjetska znanost profitirala od takve odluke, jer ostavili ste velik trag u polju teoretske fizike, posebice u razvoju teorije struna. – Hvala vam na lijepim riječima. Da, točno je da me smatraju »ocem«, ponekad i »lošim ocem« teorije struna, uz Yoichiro Nambua i Leonarda Susskinda. Kako biste objasnili tu teoriju laiku? – Ta je teorija kasnije je nadograđena kao »super-string theory«, a u tom »super« elementu moj doprinos i nije toliko značajan. U posljednje vrijeme najpopularnije objašnjenje jest da najmanje čestice, od kojih je sve u svemiru izgrađeno, primjerice elektroni koji kruže oko jezgre atoma, kvarkovi od kojih su čestice u toj jezgri sastavljene ili fotoni koji čine svjetlost – da su sve te čestice konstruirane od malenih komadića struna. Dakle, kad bismo mogli pogledati u toliko male veličine, vidjeli bismo da izgledaju otprilike kao male »laštike«. Drugim riječima, da objasnim tu analogiju – ti bi gradivni elementi na strune podsjećali zbog toga što bi bili znatno duži nego što su široki, zapravo bi trebali biti beskonačno tanki. Naravno, govorimo o vrijednostima koje se kreću oko 10 na -35 potenciju metra, što je toliko malo da kad bismo atom povećali na veličinu Sunčeva sustava, te bi strune bile veličine jednog protona. Zbog toga je čitava teorija poprilično spekulativna. Teorija svega Kakve su implikacije te teorije na moderna znanstvena shvaćanja? – Pa, recimo da bi one objasnile teoriju svega. Ako bi »super-string theory« bila dokazano točna, mogli bismo reći da smo, u principu, shvatili kako funkcionira čitava fizika. Dokazivanjem ove teorije bavi se i »Veliki sudarač hadrona«, odnosno LHC u Cernu? – To je jedna od stvari kojima se bavi, ali možda i najvažnija zadaća ovog projekta. Teorija koju imamo sada, i koja dosta dobro objašnjava stanje stvari, funkcionira tek na relativno niskim energetskim vrijednostima od oko 3,5 TeV, što je otprilike energija koju oslobodi muha kada spusti noge. To je vrlo mala energija, nedovoljna za otkrivanje je li teorija struna
točna. Međutim, postoje neke indicije o otkrivanju elementa simetrije unutar teorije struna, a taj element je zadužen za dodatak »super« koji je prati. To znači da svaka čestica, primjerice elektron, ima svoju analognu česticu s ponešto drugačijim karakteristikama koja bi se nazvala selektron. Ali, ako bi doista imao jednaku masu, onda bi teorija bila potpuno mrtva, a ono čemu se mi nadamo jest da bi njegova masa trebala biti nešto veća od mase elektrona, a vjerujem da zato nismo našli tu česticu, jer nismo uspjeli stvoriti dovoljno veliku energiju iz koje bi nastala čestica tako velike mase. Međutim, postoji jedna čestica nazvana gluon, koja bi trebala povezati kvarkove zajedno tako da stvore protone i neutrone. Gluoni imaju svoje partnere u supersimetriji, a ti partneri zovu se gluino. Oni bi bili među najlakšim za proizvesti u LHC-u, a približili smo se definiranju njegove mase. -------------------- lp, boro
|
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
779
OD 14.01.2018.PUTA